Film “17” bez uljepšavanja zasijeca u osjetljivo tkivo odrastanja, razotkrivajući kako se prostor tinejdžerske slobode u trenutku može pretvoriti u klaustrofobičnu zamku. Kroz priču o djevojci Sari, autorica progovara o vršnjačkom nasilju, institucionalnoj ravnodušnosti i opasnostima voajerizma u suvremenoj kinematografiji. U ovom razgovoru s Kosarom Mitić, makedonskom redateljicom razmatramo kako vizualna suzdržanost, zvučni dizajn, glumačka improvizacija i žensko zajedništvo oblikuju film koji odbija ponuditi jeftinu utjehu, umjesto toga pozivajući gledatelja na kolektivnu odgovornost.
Naime, Kosara Mitić diplomirala je na Fakultetu za dramske umetnosti u Skoplju na odsjeku za filmsku i televizijsku režiju. Snimila je nekoliko kratkih filmova (Namini bar ednash, 2013.; Rođendan, 2015.; Crvenata soba, 2016.) koji su prikazani na festivalima diljem svijeta. Film 17 (2026.) njezin je dugometražni prvijenac i bit će premijerno prikazan idući četvrtak na ZFF-u.
S obzirom na to da se film bavi osjetljivom temom odrastanja, kako ste pristupili prikazu traume i izbjegli senzacionalizam? Sklizak je teren…
Htjela sam dekonstruirati ideju adolescencije kao vremena bezbrižne emancipacije. U 17, školski izlet postaje klaustrofobičan prostor u kojem se iluzija slobode sudara s institucionalnom ravnodušnošću. Sara je okružena ljudima, a opet duboko usamljena. Tijelo postaje središnje mjesto filma – tijelo koje se mijenja, koje je izloženo i koje na kraju nosi posljedice nasilja i tišine.
Vizualno sam tome pristupila kroz intimnost i suzdržanost. Kamera ostaje blizu Sarina iskustva, ali njezinu patnju nikada ne pretvara u spektakl. Bilo mi je iznimno važno da film nikada ne objektivizira njezino iskustvo. Za mene izazov nije bio prikazati traumu, nego učiniti njezine posljedice opipljivima. Htjela sam da se publika suoči ne samo sa Sarinom ranjivošću, nego i s kolektivnim neuspjehom da je se uistinu vidi.
Na koji ste način izbjegli zamku dostupnog i gotovo pa kulturno internaliziranog pogleda, “muškog pogleda” (male gaze), i pretvaranja žrtve u puki objekt promatranja?
Moja polazišna točka bila je ta da Saru nikada ne tretiram kao objekt promatranja, već kao mjesto na kojem nasilje i institucionalna ravnodušnost postaju bolno opipljivi. Bila sam vrlo svjesna takozvanog male gazea i opasnosti da se patnja žrtve pretvori u pukog promatrača ili sliku. Kako u režiji tako i u montaži, podvukla sam crtu pred spektaklom. Htjela sam da se nasilje osjeti kroz svoje posljedice – kroz tišinu, fragmentaciju i izostanak zaštite – a ne kroz eksplicitne ili senzacionalističke prizore.
Iako je film inspiriran stvarnim događajima, moja odgovornost nije bila reproducirati traumu, nego joj pristupiti s dostojanstvom. Film može biti nepokolebljiv u svojoj emotivnoj istini, a da pritom vizualno ne eksploatira. Na kraju, ovo nije priča o tajnoj tinejdžerskoj trudnoći, već priča o emotivnom nasilju koje proizlazi iz tišine i nevidljivosti.
Kosara Mitić – Samozaštita društva i tišina
Likovi Sare i Line prikazuju snažnu povezanost. Kakvu ulogu ženska solidarnost igra u svijetu vašeg filma?
Za mene je ženska solidarnost jedna od najradikalnijih gesta u filmu. U svijetu koji uči žene da se natječu, šute ili prihvate svoju ranjivost kao slabost, prijateljstvo između Sare i Line postaje čin otpora. Ono dovodi u pitanje ideju da se žrtva mora sama suočiti sa svojom traumom.
Nisam htjela prikazati prijateljstvo kao rješenje koje čarobno briše nasilje, nego kao mogućnost da budemo viđene i da nam se vjeruje. Najveći je izazov bio sačuvati njegovu složenost – pokazati da solidarnost može biti krhka, nesavršena, a opet duboko transformativna. Sarina priča nije samo priča o onome što joj je učinjeno, nego i o mogućnosti vraćanja vlastite snage i utjecaja kroz prisutnost druge žene.
Mjesta poput autobusa i hotelskih soba djeluju vrlo izolirano. Kako ste koristili te prostore za prikaz grupe i kolektivne tišine?
Htjela sam da autobus i hotelske sobe djeluju kao društvo u malom, gdje je pripadnost grupi često važnija od individualne odgovornosti. Tijekom trenutaka slavlja solidarnost je gotovo automatska; no kada se dogodi nasilje, taj se isti kolektivni instinkt pretvara u samozaštitu i tišinu.
Radeći s mladim glumcima, usmjerila sam se na prirodno ponašanje, geste i dinamiku grupe, umjesto da likovi eksplicitno objašnjavaju svoje postupke. Najuznemirujuće suučesništvo često se izražava upravo kroz ono što ljudi odluče ne reći ili ne učiniti. Za mene je ta tišina duboko društvena. Ona razotkriva koliko lako grupa može zaštititi vlastitu ugodnost na račun ranjive osobe i kako odbijanje govora može postati oblik nasilja sam po sebi.
Likovi odraslih i vršnjaka često prebacuju krivnju na žrtvu. Kako vidite ulogu patrijarhata u toj dinamici?
Prije svega to vidim kao internalizirani refleks patrijarhata, a ne kao svjesnu zlu namjeru. Ono što me najviše prestrašilo jest koliko okrivljavanje žrtve (victim-blaming) može djelovati uobičajeno te koliko brzo ljudi prebacuju odgovornost na osobu koja je pretrpjela nasilje, umjesto da se suoče s vlastitim propustom da je zaštite. Patrijarhat ne djeluje uvijek kroz eksplicitnu okrutnost; često djeluje kroz ravnodušnost, poricanje i potrebu da se očuva status quo.
U 17, profesori, roditelji i vršnjaci postaju dio tog mehanizma, ponekad i bez prepoznavanja vlastitog sudjelovanja. Htjela sam pokazati kako institucionalno nasilje može proizići ne samo iz onoga što ljudi čine, nego i iz onoga što normaliziraju, opravdavaju ili odbijaju vidjeti. Najopasniji odgovor na nasilje jest društvo koje žrtvu čini odgovornom za vlastitu nelagodu.
Zvuk u filmu ima snažnu dramaturšku ulogu. Na koji ste način gradili zvučnu kulisu radi prikaza Sarina unutarnjeg stanja?
Zvuk je bio ključan u izražavanju udaljenosti između onoga što se događalo oko Sare i onoga što je proživljavala iznutra. Buka izleta – glasovi, glazba, smijeh – stvara osjećaj kolektivne euforije, ali postupno postaje opresivna kako se njezina izolacija produbljuje.
Htjela sam da tišina ne funkcionira kao izostanak zvuka, nego kao izraz odvojenosti. Nakon traumatičnih događaja, poznati svijet nastavlja postojati, ali ga Sara više ne može doživjeti na isti način. Kontrast između okolne buke i njezina unutarnjeg šoka postaje način prijenosa onoga što se ne može lako izreći riječima. Najvažnije mi je bilo ne govoriti publici glazbom što treba osjećati, nego dopustiti da zvuk, tišina i nelagoda stvore emotivni prostor u kojem se Sarino iskustvo može osjetiti bez objašnjavanja.
Stvaranje sigurnog okruženja
Rad s mladim glumcima na ovako teškim temama sigurno je bio zahtjevan. Kakav ste redateljski pristup primijenili na snimanju?
Htjela sam da mladi glumci osjete kako te trenutke proživljavaju, a ne da ih samo glume. Radili smo na grupnoj dinamici, spontanosti i malim, nepredvidjivim gestama koje ponašanje tinejdžera čine autentičnim. Improvizacija je imala svoje mjesto, ali uvijek u okviru emotivne strukture scenarija.
Stvaranje sigurnog okruženja bilo je jednako važno kao i postizanje autentičnosti. Htjela sam da se glumci osjećaju slobodno eksperimentirati, postavljati pitanja i vjerovati jedni drugima, bez pritiska da izlože više od onoga s čime se osjećaju ugodno. Moj je pristup bio pružiti im slobodu unutar jasnog okvira. Autentičnost ne dolazi iz traženja od mladih glumaca da prelaze vlastite granice, nego iz stvaranja povjerenja koje im omogućuje da budu potpuno prisutni.
Kako je rad na cjelovečernjem debiju proizišao iz vaših prijašnjih kratkometražnih ostvarenja?
Moji su kratki filmovi istraživali intimne prostore i dinamiku moći, no 17 mi je omogućio da ta razmatranja proširim na širi društveni kontekst. Format dugometražnog filma dao mi je vremena za promatranje kako se manipulacija, tišina i sudjelovanje razvijaju unutar grupe, umjesto fokusa na samo jedan trenutak sukoba.
Najveći je iskorak bio prijelaz s individualnih iskustava kontrole na preispitivanje odgovornosti cijele zajednice. Mogla sam istražiti kontradikcije likova, mehanizme iza njihova ponašanja i postupnu transformaciju naizgled obične situacije u nešto nepovratno. Za mene je 17 nastavak ranijeg rada, ali u većem mjerilu – intimna priča koja na kraju razotkriva znatno širi društveni neuspjeh.
Lokalne priče rezoniraju izvan granica
Film je osvojio Nagradu publike na Sarajevo Film Festivalu. Kakve reakcije očekujete i što biste voljeli da gledatelji ponesu sa sobom?
Mislim da je publika sve spremnija prihvatiti filmove koji ne nude jednostavna rješenja ni umjetnu utjehu. Nagrada publike u Sarajevu imala je duboko značenje jer je pokazala da film koji se bavi neugodnim stvarnostima i dalje može ostvariti snažnu emotivnu povezanost.
Ne vjerujem da nas kinematografija mora tješiti; ponekad mora uznemiriti našu ugodnost. Nisam htjela ponuditi lažni optimizam niti sve uredno razriješiti jer bi to iznevjerilo stvarnost Sarina iskustva. Pitanja koja film otvara ne mogu jednostavno nestati s odjavnom špicom. Moć filma leži u onome što ostaje s nama nakon gledanja – u nelagodi, razgovorima i možda, spoznaji da smo i mi dio društva koje gledamo. Ako film ostavi gorak okus, nadam se da to nije samo gorčina, nego i osjećaj odgovornosti.
Kakav je položaj redateljica na Balkanu danas i s kojim se izazovima susrećete pri obradi ovako teških tema?
Smatram da redateljice na Balkanu stvaraju sve odvažnija i beskompromisnija djela, ali strukture koje podržavaju kinematografiju ne razvijaju se uvijek istim tempom. Kada dovodite u pitanje dominantne narative ili razotkrivate neugodne stvarnosti, osiguravanje financiranja i distribucije može postati složenije, osobito kada vaš film odbija ponuditi jednostavne odgovore ili zaštititi sliku koju društvo ima o sebi.
Izazov nije samo biti redateljica, nego inzistirati na pričanju priča koje bi drugi radije ostavili nevidljivima. Ti filmovi preispituju uspostavljene strukture moći, što može otežati njihovo komercijalno pozicioniranje. Ipak, njihova međunarodna putovanja pokazuju da duboko lokalne priče mogu rezonirati daleko izvan svojih granica. Potrebna nam je industrija koja ne slavi samo hrabre ženske glasove na festivalima, nego ih podržava kroz financiranje, distribuciju i dugoročne prilike. Zastupljenost znači malo ako je ženama dopušteno govoriti samo kada njihove priče ostaju ugodne za slušanje.
Fotografije: Privatna arhiva
Pogledajte i:
