Kazalište nije mrtvo!
Puno se govorilo o krizi teatra cijelo posljednje desetljeće. Čini mi se da su trenutno čak i razgovori o tome umrli. Promjena fokusa naše pažnje, činjenica da sad valutom nazivamo i puku sposobnost zadržavanja iste, bezbrojni video klipovi koje, htjeli-nehtjeli dnevno pogledamo, svjesno, voljno, ili nesvjesno, dotukli su i ono malo volje za teatrom koje je široka publika imala. Ostalo nam je u Hrvatskoj vrlo zakržljalo i rijetko glazbeno kazalište (a na West Endu i Broadwayu, dakako, popularno, unosno i mjestimično briljantno). Da, postoje Six i Ljepotica i zvijer, ak uloari govore da je Radio Dubrava primjer navlačenja publike na tu vrtu zabave. Slasokusci, pak, ponekad dožive sjajan teatarski komad (Frljić, Tomić, Buljan), koji ima neku važnost: političku, glumačku, redateljsku, ali i takvi slučajevi znaju bolovati od nevoljkosti stalnih ansambla, nemotiviranosti sporednih likova, ponavljanja glavnih, nestrasti nevidljivih poslova, straha od redukcije teksta ili pak pretjerane konceptualnosti, loših izvornika, nemogućnosti kupovine prava na dobre i važne komade danas, fokusa medija na stvari kao što su plakati, golotinja ili poljupci. Postoji određena publika koja će i dalje, lojalno, pogledati sve ili gotovo sve što se nudi: no nedostaje nečeg novog, bolno nedostaje, i generacija Z ostaje netaknuta značanjem teatra.
London baby
Zato je bilo posve fascinantno promatrati London prije nekoliko dana. Imala sam sreće sletjeti točno u vrijeme početka kampiranja brojne publike jer je taj vikend West End nudio svoje hit predstave- besplatno i na otvorenom. Tradicionalno turistički tetar naravno cvjeta (mjuzikli), sistem velikih zvijezda koje igraju po šest do dvanaest tjedana svaki dan (neke dane i dvaput) također je sjajan kao money maker, ali i u takvim velikim produkcijama gledatelj često može osjetiti zadah zastarjelosti. No tako nešto se nije dogodilo u apsolutno senzacionalnom Romeo i Juliji koji su prošli vikend zatvorili takozvani „run“ (razdoblje igranja predstave). Imam priznanje: ta me predstava zanimala od samog starta zbog Sadie Sink, karizmatične crvenokose djevojke koja je jedno cijelo desetljeće igrala najbolju prijateljicu djevojčice sa supermoćima Eleven (Millie Bobbie Brown), i zbog činjenice da su kritike bile više nego sjajne. Ipak, nisam očekivala da itko može izrežirati do te mjere nov i moderan (svjež!) pogled na toliko puta čitanu, postavljanu i viđenu dramu Williama Shakespearea. Robert Icke (očito) može.
Ime koje treba znati: Robert Icke
Tko je Robert Icke? Rođen 1986., za kazališnog je redatelja neobično mlad doživio veliku slavu i priznanje. Proglašen je eksplozivnom zvijezdim svjetskog kazališta hoš 2015. U tekstovima o njemu često se spominje njegova sad već kultna adaptacija Sofoklova Edipa, kao i činjenica da klasike adaptira i režira s neobičnom lakoćom i dubokim razumijevanjem o čemu su (zapravo ili potencijalno) ti komadi. Inspiriran je Peterom Brookom, s kojim se i družio. Ickeova je predstava 2019. proglašena predstavom desetljeća. Zanimljivo je da je, upitan zato je odabrao baš dramu Romeo i Julija, Icke odgovorio da mu je jedino bilo važno da radi sa Sink.
Tko je Sadie Sink?
Iako Sadie Sink sada ima 24 godine, u njezinom izgledu i energiji još uvijek postoji drskost mladenačkog tinejdžerstva. Savršena je, iako neočekivana Julija: Sink nije eterična (mada blijeda, mršava i riđa), već više dječak, s nervom Amerikanke koji ne skriva, ni u govoru ni u maniri. Sink je megazvijezda, kao i njezin partner, briljantni Noah Jupe, poznat nam kao otkriće iz Hamneta. No najveća zvijezda ovog Romea i Julije definitivno je Ickeova režija. Odlučio je cijeli komad posvetiti vremenu, inspiriraajući se stihom koji će u neonskim slovima i biti izvješen na kazalištu Harold Pinter: „In a minute there are many days“.
Vrijeme kao pokretač života, ali i katalizator katastrofe
Brojač vremena postat će i udarač tempa predstavi: jednom kad se gledatelj navikne, nakon prvog šoka, na svjetlosni udarac kojim Icke označava stanku vremenu i kratki pogled na paralelni svemir u kojem do Romea ne dođe pozivnica za bal Julijine obitelji, ili do njega na vrijeme dođe pismo fratra o Julijinoj namjeri da se nakratko, prevarom, pretvara da je mrtva, ili Julijin rođak Tebaldo ne ubije divljeg Merkuzija. Kratki fleševi nade, sjajni, brzi, prirodni, toliko pitki da i gledatelji koji znaju na pamet Romea i Juliju i njihovu tragičnu sudbinu požele da možda, možda ipak…
Ali, ne, Icke ne promijeni Shakespeara. U strastvenom poljupcu Jupe i Sink oboje umru: on od otrova, ona od tuge. Najkičastiji fleš događa se upravo tada: uz vrlo indie zvuk američke glazbenice Adrianne Lenker vidimo Romea s bebom, i njih dvoje kao starce. Što bi bilo kad bi bilo- ali nije. Jer stvarnost je da su oni potomci zaraćenih obitelji u Veroni, obitelji koje se mrze, i koje nikad ne bi razumjele njihovu ljubav.
Cijeli ansambl rastura
Čak i dadilja, tradicionalno najbolji lik u ovoj Shakespearovoj drami, za koju se glumice tuku, koja je neka vrsta saveznice Juliji u ludoj ljubavi prema Montegiju, u ovoj verziji često misli da Julija pretjeruje. U izvedbi sjajne i duhovite Clare Perkins dadilja dobiva vatrenost Afroamerikanke, i dobro parira djetetu koje je dojila dvije godine- tvrdoglavoj, nagloj i fatalističkoj Juliji. Sink je drska, i duhovita u svojoj mladosti. Nije se odlučila igrati ni „moderno“; njezina je Julija dijete renesanse, i puberteta, i vesele prve zaljubljenosti, ushićena Romeom jednako kao i on njom: vrištat će u jastuk, skakati dok ga drugi ne vide, pokazivati pobjedonosne znakove u zgraku jer se sviđaju jedan drugom i općenitom biti najdivniji dio ove 2 dana i 40 minuta dugačke predstave. Jedva smo čekali da se pojave na sceni! Jupe svladava engleski kao pravi majstor: a oboje, unatoč njezinom naglasku, lome stih kao da su šekspirijanski glumci cijeli život. Apsolutno je fasinantno da će ih čak i govornik drugog jezičnog područja baš sve razumjeti.
Kazalište nije mrtvo: a ni Shakespeare!
Činjenica da su toliko strastveni oko Shakesoearea uzbudljiva je gotovo kao i činjenica da je ova predstava i redateljski i glumački i vizualno toliko uspješna. Zbog soundtracka (koji nije prečest u ne opterećuje scenu, niti pokušava ispričati dio priče) ali i stilizacije pomalo podsjeća na ikoničan film s mladim Leonadrom DiCaprijom i Claire Danes u glavnim ulogama: no art direkcija Hildegard Bechtler, koja uključuje i prelijepe kostime i sjajnu scenografiju (dobro je iskoristila moment „sliding doors“ u kojem sudbina nema šanse- pred slučajnošću) mnogo je svedenija, u beige i crnim tonovima, koji pomažu cvreni kosama Sadie Sink i Eden Epstein (Julijina majka) da iskoče kao vatra. Epstein je možda najzanimljivija gospodarica Capulet koju sam ikada gledala: ona je detačirana od vlastitog djeteta s kojim se boji provesti vrijeme, ne zna kako joj prići, a njezine su emocije i njoj samoj nedohvatljive. Cijela je u disocijaciji: osim prema mladom i prezgodnom Tebaldu (taj incestuozni flert kao motiv čest je odabir dramaturga, redatelja i glumaca kad su u pitanju adaptaije Romea i Julije, a možda najpoznatiji je baš kod Baza Luhrmanna. Ne bih bila fer da ne spomenem najfizičkijeg glumca među ansamblom, klaunovski dirljivog, beskrajno talentiranog Merkuzija (iako igra i fratra Ivana, dokazujući versatilnost) Kaspera Hilton-Hillea. Taj mladi britanski glumac, koji je diplomirao tek 2023., već je ostvario niz zapaženih uloga na filmu i televiziji (Peaky Blinders film, the Woman In Cabin 10, Outrageous), pa sam sigurna da ćemo uskoro svi znati ovo ime. Njegov nedostatak rama i opterećenosti stihom, njegova potpuna predanost zapravo govori o cijelom ovom castu i fenomenu živog kazališta koje prati vrijeme ne gubeći esebe. Transformira se u važn dio naše stvarnosti, dopuštajući mladim glumcima da čak i Shakesearea preuzmu ipretvore u igralište svog talenta i istraživanja: sva kultna mjesta su preispitali monologe razbili. Ne znam moramo li više spominjati činjenicu da su je dodijeljivanje uloga odavno odbacilo pogled na rasu kao važan faktor; ja rado ne bih. Ono pak što me najviše zanimalo u ovoj adaptaciji fokusiranoj na vrijeme i sudbinu je- mogu i odrasliji glumci pratiti taj nonšalanstni (ali nimalo neozbiljan) način pristupa teatru. Clark Gregg se na početku malo muči, ali kasnije briljira.
Izašla sam iz teatra oduševljena. Predstava se zatvorila dan poslije, pa je ova kritika zapravo testament činjenii da i Shakespeare i kaazališe još uvijek imaju smisla.
