Zadnja knjiga moje majke zove se “Zašto nisam naučila kuhati“. Nije dočekala objavljivanje, umrla je naglo, od srca, iznenadno i, kažu mi svi liječnici, bezbolno. Želim vjerovati da je bilo baš tako. Bila je u radnoj sobi svoje kuće u Istri i mijenjala jastuk. Nedavno je bila kupila nove jastuke i pisala mi poruku da joj preciziram volimo li ja i Andi (moj muž) deblje jastuke ili one tanje. “Mama”, napisala sam joj, “ne razbijaj glavu o tome, pa vidimo se za tjedan dana i sami ćemo si napraviti krevet!”
Naime, zamolila sam Centar za dijalizu u Umagu da me obavijeste ima li koje slobodno mjesto i kada, čisto APP (ako prođe, prođe), jer sam željela provesti malo vremena s njom u Istri. Imala sam sreće, dobila sam dva tjedna dijalize, i to baš tjedan prije i nakon njezina 77. rođendana. Naravno da smo planirale koga sve pozvati, dok jelovnik nismo niti spomenule jer se podrazumijevalo da će to biti riba. Na žaru, pečena na roštilju koji je dala izgraditi posebno za svog zeta, koji je sam sebe nazvao Zet d.o.o. Zet d.o.o. je imao jednog jedinog i najvažnijeg klijenta – moju mamu. Zet d.o.o. je obavljao prijevoz otkuda i kamo je trebalo, dostavljao hranu, lijekove, kuhao obroke i, što je najvažnije – lovio ribu, čistio je i pekao za svoju najdražu (i jedinu) punicu.
Moja mama je ribu, lignje, škampe i ostale plodove mora voljela do te mjere da smo je zvali Mama Foka. Kad je dolazila na ručkove, uvijek je stavljao ribe i liganja za četvero i uvijek se sve smazalo, s tim da ja ne volim lignje, a ribe smijem jesti vrlo malo.
Stoga nije čudno da je naš posljednji telefonski razgovor, tog jutra oko 9 – jer svako sam jutro prvo nazivala mamu pa smo brbljale dok bih ja šetala pse – bio o hrani, točnije – ribi.
“Našla sam divne, friške srdele”, pohvalila se mama. “Odmah sam odlučila pozvati Ivu na ručak.” “Osim toga, našla sam krasne zrele pomidore, one velike, volujsko srce“, nastavila je. Ja sam pomislila – uh dobro je, bila je do Buzeta i natrag i sve je super prošlo.
Naime, moja mama je dosta slabo vidjela i glavna mi je paranoja bila da se ne slupa autom, nije nikad bila vješta vozačica.
“Napravit ću salatu od pomidora i pofrigati srdele”, rekla je. Sjetila sam se da nije voljela miris ribe u svojoj kuhinji pa sam je podsjetila da ima električni roštilj i da može ribice ispeći vani. “Izvrsna ideja, kako sam na to zaboravila?”
Bila je jako dobre volje i zvučala je veselo i puna energije. Dok smo razgovarale, jedna moja kuja, mojoj mami najdraža, nekoliko je puta povratila. Večer prije također, ali tog jutra je baš bila potištena.
“Mama, oprosti”, rekla sam, “moram nazvati veterinare, Pixie nije dobro, pa te zovnem čim dogovorim pregled.” Naravno da je bila subota. I naravno da sam bila sama doma.
I naravno da mi je isti dan krepao klima-uređaj – to mami nisam niti rekla, nisam htjela da se živcira zbog mene koja ne podnosim vrućinu – uostalom, bilo je još podnošljivo.
Zet d.o.o. bio je na ribolovnom vikendu, ali nisam imala nikakve vijesti o ulovu kojima bih je razveselila. Ali zna se da je Zet pouzdan i da uvijek nešto donese…
“Okej”, rekla je mama, “čujemo se kasnije.” “Brojimo sitno”, dodala sam ja, misleći kako ćemo za šest dana već biti skupa.
Zatim sam prionula na telefoniranje veterinaru, dogovorila pregled i RTG jer sam se bojala da je dotična kuja progutala komad jedne žvakalice koji je mogao prepriječiti put u želudac.
Nazvala sam mamu. Bilo je 11:02. Nije se javila.
Pomislila sam kako se vjerojatno šeta po vrtu ili je skočila u susjedstvo, kod prijateljice, ili pije kavu ispod stabla ladonje i uživa u pogledu na dolinu.
Sljedeći put nazvala sam je u 14 sati, vrag mi nije dao mira, bilo je malo neobično da mi nije barem poslala poruku na WhatsApp ili SMS (ponekad ih je brkala zbog slabog vida i iste boje). Ništa.
Mislila sam kako sad Iva i ona klopaju te srdele i salatu od pomidora i snažno poželjela da sam već tamo, s njima, u vrtu. Još se moglo sjediti vani, bio je 20. lipnja, sunce je tek zagrijalo te stare debele zidove, nekoliko dana ranije mama nam je rekla da nosi duge rukave u kući.
Poslala sam mužu poruku s vijesti o nekoj opasnoj morskoj psini koja se muvala Jadranom, uz poruku da mi je već krepala klima, da moram s Pixie na Veterinarski faks te da ga lijepo molim da mi ne pokvari vikend do kraja kupanjem u dubokom plavetnilu.
Na to sam dobila fotku s broda njegova frenda na kojoj se vidi da su debelo na pučini i da imaju mokru kosu. Naravno da me nije bilo stvarno strah morskog psa, ali zbilja mi se često događalo da stvari krenu ukrivo kad njega ne bi bilo kod kuće pa je to s morskim psom bila interna šala.
Sat vremena kasnije nazvao me i rekao mi je rečenicu koja mi još odzvanja u ušima: “Idi otvori vrata, Anja ti je došla.” Njegova sestra. Ali ja moram uskoro na veterinu, rekla sam – ili pomislila, ne znam više – otkud sad Anja na mojim vratima?
“Slušaj me, moram ti nešto reći, Slavko je umro. Idi otvori vrata.”
Nisam razumjela o čemu on priča. Ali samo smo moju mamu zvali Slavko. Čula sam se s mamom, krenula sam objašnjavati, bila je vesela, planirala je ručak, pomidore i srdele…
“Molim te, otvori vrata.”
Otvorila sam. Ugledala sam Anju, uplakanu. I njezina muža, Davorina.
Zagrlila me.
Svi dani nakon toga bili su potpuno nestvarni
I još su mi nestvarni, gotovo dva mjeseca kasnije. Tisuću stvari me podsjeća na nju, svakodnevno. Još nisam naučila o njoj govoriti u prošlom vremenu, a kamoli prošlom svršenom vremenu. Još sam u šoku svako jutro kad je ne mogu nazvati da brbljamo dok šetam pse. Kad nema njezinih poruka u bilo kojem od mojih inboxa – jer razmjenjivale smo ih svakodnevno čak i u dvoznamenkastim brojevima.
“Jutros mi se učinilo da pričaš sa Slavkom”, rekao je Zet d.o.o., firma u stečaju koja je ostala bez svog jedinog i najboljeg klijenta. Vjerojatno sam ostavljala glasovnu frendici, ni ne sjećam se da jesam. Pogledala sam u njega i oboje smo se rasplakali.
On, poput njegove pokojne majke, voli tješiti ljude hranom.
“Bi li ručala bečke šnicle?” rekao je kroz suze.
Kimnula sam glavom jecajući.
“Sad ti onda mogu reći – uzeo sam ih iz Slavkovog frizera, skupa s onim gulašom, bilo bi joj žao da to sve propadne.”
Sjetila sam se kad mi je ponosno ispričala kako je bila u mesnici kod Branka, u Buzetu, gdje je kupila meso za gulaš za tri dana i kako joj je uz to odrezao “fine, tanke šnicle”.
“Napravit ću gulaš za tri dana pa zalediti, da ne moram kuhati svaki dan. A šnicle, to ću napraviti kad mi netko dođe, vi ili Vesna, šteta je da pripremam hranu sama za sebe…”
I to je zapravo, ukratko, bio odnos moje majke prema hrani. Mrzi kuhati za sebe, ali voli kuhati za one koje voli. Namjerno ne želim koristiti prošlo vrijeme.
I tako smo danas, kao i proteklih tjedana, kada smo odleđivali porciju po porciju gulaša – a svaka je bila za dvoje, dakle računala je na neku od prijateljica, jer njezin muž nije planirao dolaziti iz Švedske prije kraja ljeta – ručali uspomene.
Jeli smo i plakali.
Mama nas je nahranila, iako više nije s nama.
“I sad vam mogu priznati, jer me više ne može čuti – moja mama je odlična kuharica.“
Veći dio života, dok je bolovala, nije kuhala s pažnjom i raspon jela joj je bio otprilike kao moj – nevelik. Ali kasnije, pogotovo zadnjih dvadesetak godina, iako možda nije uvijek uživala u kuhanju, radila je to jako, jako dobro.
Kad nam je pričala o knjizi, svi smo se automatski pobunili na naslov. I nas dvoje i sve njezine prijateljice – “To nije istina”, govorili smo uglas, “ti si fantastična kuharica!”
“Dobro, ali ubuduće šutite – nemojte mi kvariti PR za knjigu”, smijala se.
Oprosti, mama, ali ne mogu lagati trbuha punog uspomena.
Fotografije: Privatni album
Pogledajte i:
