Kada je Doris Lessing 1985. godine izgovorila svojih pet predavanja za kanadski CBC – kasnije ukoričenih u knjižicu Prisons We Choose to Live Inside – Zatvori u kojima biramo živjeti, Telegram, 2026.) svijet je bio rascijepljen hladnoratovskim binarizmima. Četrdeset godina poslije, u epohi u kojoj svjedočimo ponovnom usponu autoritarnih desnica, rastakanju javnog dobra, algoritamskom preoblikovanju naših afekata i novim valovima konzervativnog nasilja nad ženskim i queer tijelima, dijagnoza Doris Lessing ne samo da nije zastarjela, nego njezina misao danas djeluje poput preciznog proročanstva.
No, čitati Lessing u ženskom i feminističkom ključu danas zahtijeva hrabrost: ona odbija ponuditi ugodnu apologiju identiteta. Umjesto toga, nudi beskompromisnu, racionalističku i duboko materijalističku kritiku grupnog uma (group mind).
Dekonstrukcija patrijarhalnog čopora
Najveća snaga zbirke leži u njezinu odbijanju sentimentalnosti prema kolektivima. Lessing podsjeća na zloglasne sociopsihološke pokuse (sjetimo se Aschovog ili Milgramovog), razotkrivajući iznova kako pojedinci lakonski pristaju tvrditi da je crno zapravo bijelo samo da ne bi ispali iz stada.
Sa stajališta autorske feminističke kritike, ova je uvid ključan za razumijevanje mehanizama patrijarhata. Patrijarhat nikada nije bio samo skup zakona; on je primarno psihološki zatvor, normativni pritisak čopora koji zahtijeva konformizam. Lessing razotkriva kako se barbarizam i brutalnost ne događaju unatoč “civilizaciji”, već unutar nje, kroz glorifikaciju kolektivne agresije.
U današnjem političkom trenutku, u kojem svjedočimo retradicionalizaciji društva, napadima na reproduktivna prava i agresivnoj maskulinizaciji politike, Lessing nas upozorava na mehanizam “masovnih emocija”. Najopasnije ideologije uvijek dolaze ugrnute u plašt najuzvišenijih i najplemenitijih osjećaja – bilo da je riječ o “zaštiti obitelji”, “domoljublju” ili “očuvanju tradicije”. Autoričina feministička “leća” raskrinkava te mitove prikazujući ih kao regresiju u plemenski barbarizam.
Doris Lessing – politika afekta i algoritamske rešetke
Lessing u ogledu Prebaciti program na “Dallas” progovara o medijskoj desenzitizaciji i preopterećenosti informacijama. Ako je 1985. televizija stvarala pasivnog promatrača ratnih užasa, današnji kapilarni digitalni kapitalizam i društvene mreže otišli su korak, ako ne i deset koraka dalje; aktivno monetiziraju našu raspršenost i bijes.
Aktualni politički moment karakterizira tehnološki posredovana polarizacija. Algoritmi su postali primarni arhitekti naših “dobrovoljnih zatvora”. Oni nas razvrstavaju u odvojene eho-komore gdje se grupa potvrđuje mržnjom prema “drugome”. Feministička kritika ovdje mora uočiti duboku vezu između tehnološkog determinizma i gubitka političke autonomije. Kako sama Lessing piše: “Sve više postoji zahtjev da se ljude obrazuje kako bi funkcionirali u gotovo sigurno privremenoj fazi tehnologije. Obrazovani za kratki rok.”
Kada obrazovanje i kultura postanu svedeni na suhu funkcionalnost i tržišnu upotrebljivost, gubi se sposobnost dugoročnog, kontemplativnog i kritičkog mišljenja – upravo onog mišljenja koje je povijesno ženama i marginaliziranim skupinama omogućavalo da razotkriju vlastitu ugnjetavanost.
Sjena i slijepa pjega: Granice “hladne objektivnosti”
Njezina opčinjenost “hladnom, mirnom, kritičkom i skeptičnom” distancom povremeno zapada u prosvjetiteljski elitizam. Lessing poziva na intelektualnu detached-objektivnost i pouzdavanje u društvene znanosti. Međutim, iz suvremene feminističke i dekolonijalne perspektive, jasno je da sama “objektivnost” i “racionalizam” povijesno nisu bili neutralni alati. Često su služili upravo kao patrijarhalni i kolonijalni instrumenti discipliniranja i diskvalifikacije ženskog znanja, emocija i iskustva kao “nepouzdanih” ili “histeričnih”.
Njezin poziv da se oslonimo na manjinu pojedinaca koji pružaju otpor kolektivu zvuči poticajno, ali povremeno previđa činjenicu da je mogućnost “izlaska iz grupe” sama po sebi klasno i rodno uvjetovana privilegija. Žene i marginalizirani subjekti povijesno su opstajali upravo kroz kolektivnu solidarnost, a ne isključivo kroz (radikalni) individualizam.
Uporište za otpor danas
Unatoč navedenim ograničenjima strukturnog elitizma, ova knjiga ostaje dragocjen politički i etički kompas. Lessing nas uči da je najteža stvar na svijetu održati vlastito, disidentsko mišljenje unutar grupe kojoj pripadamo – pa čak i onda kada je ta grupa naša vlastita (politička) opcija.
U vremenu u kojem nas neofašističke politike pokušavaju utjerati u strah, a digitalni kapitalizam u slijepi konformizam, feministička poruka Doris Lessing jasnija je nego ikad: sloboda nije zatečeno stanje, nego neprekidna, neugodna i hrabra vježba intelektualne autonomije.
Fotografije: INTERFOTO / Personalities, INTERFOTO / Alamy / Profimedia
Pogledajte i:
