Mija i ja zajedno smo studirale. Poslije su nas povezivali različiti poslovi i životne okolnosti. Ovoga puta spojila nas je njezina dijagnoza – lupus.
Sistemski eritemski lupus, odnosno SLE, kronična je autoimuna bolest kod koje imunološki sustav, umjesto da štiti organizam, napada vlastita zdrava tkiva.
Lupus može zahvatiti različite dijelove tijela, od kože i zglobova do unutarnjih organa, a simptomi se značajno razlikuju od osobe do osobe.
Kod mene su među najizraženijima bolovi i oticanje zglobova, kronični umor, migrene i mučnine. Bolest karakteriziraju razdoblja pogoršanja, takozvani flare-upovi, i razdoblja kada se simptomi smiruju.
Ono što lupus čini posebno zahtjevnim jest njegova nepredvidivost. Jedan dan možeš se osjećati odlično, a već sljedeći jedva ustati iz kreveta. Pritom mnogi simptomi nisu vidljivi, pa okolina često ne može ni naslutiti kroz što prolaziš. Lupus se zasad ne može izliječiti, ali se uz odgovarajuću terapiju i redovito praćenje bolest može držati pod kontrolom.

U Mijinom slučaju sve je počelo relativno bezazleno – jutarnjom ukočenošću prstiju i bolovima u zglobovima. S vremenom su se pojavili kronični umor, migrene, mučnine, povišena temperatura, oticanje stopala i ispadanje kose.
Gotovo tri mjeseca za svaki sam simptom pronalazila neko objašnjenje. Umor sam pripisivala poslu, glavobolje stresu, a bolove u rukama previše vremena provedenom za računalom.
Situacija je postala ozbiljna kada su mi šake toliko otekle da više nisam mogla normalno obavljati svakodnevne radnje. Bilo mi je teško odjenuti se, pisati, pa čak i održavati osobnu higijenu. Suprug mi je morao pomagati u stvarima koje sam do tada uzimala zdravo za gotovo. Mislim da sam tek kada sam vidjela strah u njegovim očima shvatila koliko je situacija ozbiljna.
Budući da mi je ranije dijagnosticiran Sjögrenov sindrom, već sam bila u sustavu reumatološkog praćenja. Kombinacija simptoma, nalaza i postojeće autoimune dijagnoze omogućila je relativno brzo postavljanje dijagnoze lupusa. Iako je put do odgovora bio iscrpljujući, svjesna sam da mnogi oboljeli na dijagnozu čekaju godinama.
Prva reakcija je bila mješavina olakšanja i straha
Više nisam morala nagađati zašto sam toliko iscrpljena, zašto me sve boli i zašto moje tijelo odjednom ne funkcionira kao prije. S druge strane, suočila sam se sa spoznajom da imam kroničnu bolest s kojom ću živjeti do kraja života.
Najviše me plašilo hoću li i dalje moći putovati, planinariti, raditi i živjeti život koji volim. Kada sam došla kući, slomila sam se u suprugovu zagrljaju. Plakala sam onako iskreno, iz dubine duše, jer sam napokon znala zbog čega plačem.
A onda je proradila moja novinarska znatiželja. Počela sam istraživati, čitati i pokušavati razumjeti bolest. Mislim da je to bio moj način da ponovno steknem barem nekakav osjećaj kontrole nad situacijom.
Većina ljudi krene u prilagodbu načina na koji živi nakon što saznaju za dijagnozu, a Mija je većinom nastavila voditi svoj zdrav i vrlo aktivan život.

Jedna od najvećih promjena bila je prehrana. Danas se pridržavam protuupalnog režima prehrane, pažljivo biram namirnice i nastojim izbjegavati one za koje sam primijetila da mi ne odgovaraju. Uz to uzimam određene dodatke prehrani, pazim na kvalitetu sna i oporavak te nastojim tijelu osigurati što bolje uvjete za funkcioniranje. Naravno, ništa od toga nije zamjena za propisanu terapiju.
Zbog bolesti i promjena u prehrani izgubila sam na težini, ali i mišićnoj masi i snazi. Zato sam se posvetila treninzima snage uz stručni nadzor kako bih ponovno izgradila ono što sam izgubila. Fizička aktivnost mi izuzetno odgovara i danas je jedan od važnijih dijelova moje svakodnevice. No, postoje dani kada su mi šake otečene, zglobovi bolni ili me svlada umor, pa trening jednostavno moram preskočiti.
Najveća promjena zapravo nije u jelovniku ili rasporedu treninga, nego u odnosu prema vlastitom tijelu. Prije sam često ignorirala umor i pokušavala napraviti još samo jednu stvar. Danas učim prepoznati kada treba stati, prihvatiti pomoć i odmoriti bez osjećaja krivnje. Ne uspijeva mi to uvijek, ali napredujem.
Ne mogu reći da sam zahvalna na bolesti jer bi to bila laž. Ali mogu reći da me naučila biti nježnija prema sebi, a to je nešto što mi je, očito, trebalo i prije dijagnoze.
Kod svake dijagnoze ključan je odnos i povjerenje: liječnik – pacijent
Redovite kontrole i propisana terapija temelj su liječenja, ali volim razumjeti zašto se određeni simptomi pojavljuju, kako bolest funkcionira i što mogu očekivati od terapije. Pročitala sam brojne stručne knjige i članke, pratim istraživanja i iskustva drugih oboljelih. Pritom sam vrlo oprezna s izvorima informacija jer je internet prepun čudotvornih metoda, dijeta i preparata koji obećavaju izlječenje autoimunih bolesti. Voljela bih da postoji tako jednostavno rješenje, ali stvarnost je znatno kompleksnija.
O svom iskustvu otvoreno govorim na Instagramu i portalu Under Dreamskies.
Vjerujem da dijeljenje iskustava, pogotovo kada imaš određenu vidljivost i zajednicu koja te prati, nosi i svojevrsnu odgovornost. Ako moja priča pomogne barem jednoj ženi da se osjeća manje usamljeno, prepozna simptome koje je ignorirala ili se ohrabri potražiti stručnu pomoć, onda sve ovo što radim ima dodatnu vrijednost. Moje iskustvo nije univerzalni vodič za život s lupusom, ali može biti podsjetnik da nitko kroz takvo iskustvo ne mora prolaziti potpuno sam.
“Kod mnogih autoimunih bolesti, pa tako i kod lupusa, najteža je nepredvidivost.”
Možeš imati nekoliko odličnih dana, a onda se preko noći sve promijeni. Probudiš se s natečenim šakama, bolnim zglobovima, migrenom ili kroničnim umorom koji te doslovno prikova za krevet.
Kronični umor posebno je teško objasniti nekome tko ga nikada nije iskusio. To nije obična iscrpljenost nakon napornog dana, nego stanje u kojem i najjednostavnije aktivnosti postaju izazov. Postoje dani kada se probudim umorna, a već nakon doručka ponovno osjećam potrebu za spavanjem. Kada si navikla stalno raditi, putovati i planirati, nije se lako pomiriti s time da ponekad jednostavno ne možeš.
Velik izazov predstavlja mi i prehrana. Po prirodi sam hedonist, obožavam hranu, volim istraživati nove okuse, isprobavati restorane i uživati u gastronomiji, posebno na putovanjima. Zato mi režim protuupalne prehrane ponekad poprilično teško pada. Više ne mogu jednostavno usput ući u pekarnicu i uzeti nešto za pojesti ili spontano odlučiti gdje ću ručati. Prehranu moram unaprijed planirati, što je posebno zahtjevno uz moj aktivan način života, česta putovanja i planinarske izlete.

Najteže od svega nekada je sama terapija…
Posebno teško iskustvo imala sam tijekom liječenja kortikosteroidima. Ti su mi lijekovi izuzetno pomogli u suzbijanju upale i fizičkih simptoma, ali su istovremeno snažno utjecali na moje psihičko stanje. Suočila sam se s nesanicom, razdražljivošću, anksioznošću i napadajima panike. Buka, komunikacija s ljudima i previše svakodnevnih podražaja odjednom su mi predstavljali ogroman napor. Bilo je posebno teško prihvatiti činjenicu da se fizički osjećam bolje, a psihički sve lošije.
Danas su mi treninzi, duge šetnje i planinarenje jedan od najvažnijih načina nošenja sa stresom. Boravak u prirodi pomaže mi da se odmaknem od obveza i smirim misli. No, neću glumiti da sam nakon dijagnoze odjednom postala neka zen verzija sebe koja se savršeno nosi sa stresom. Daleko od toga. I dalje sam temperamentna, ambiciozna i često na sebe preuzimam više nego što bih trebala. Iako sam svjesna koliko stres utječe na moje zdravlje, još uvijek učim kako se bolje nositi s njim. Jedno je racionalno znati da trebaš usporiti i postaviti granice, a nešto sasvim drugo to zaista primijeniti u svakodnevnom životu.
Ali najvažnija od svega je – glava. Ne izgubiti borbenost duha, ustrajnost u ciljevima i odlukama, pa je Mija tako nedavno prohodala Highlander.

Tijekom mjeseca koji je prethodio HIGHLANDERU ozbiljno sam zapela u teretani. Nije tu bilo previše milosti. Intenzivno sam trenirala, radila na snazi i kondiciji te pokušavala što bolje pripremiti tijelo za pet dana zahtjevnog hodanja s 15 kilograma na leđima. Istovremeno sam željela testirati vlastite mogućnosti i vidjeti kako moje tijelo reagira na veće fizičke napore nakon pogoršanja bolesti. No, koliko god sam ozbiljno pristupila pripremama, sve do samog početka ostavila sam otvorenu mogućnost odustajanja. Bila sam spremna odustati i tijekom samog HIGHLANDERA ako bih osjetila da nešto nije u redu. Volim izazove, ali ne želim pod svaku cijenu dokazivati da nešto mogu.
Na kraju sam krenula i doživjela jedno od najljepših planinarskih iskustava. Tijekom pet dana prehodala sam oko 100 kilometara Velebita s ruksakom teškim 15 kilograma i, na moje veliko zadovoljstvo, tijelo je bilo u izvrsnoj formi. Osjećala sam se snažno, imala dovoljno energije i zaista uživala u hodanju. No, dogodilo se i nešto što mi je možda bilo još važnije. Negdje putem, među planinama, kilometrima staza i daleko od svakodnevnih obveza, počela se slagati i moja psiha. Nakon razdoblja obilježenog napadajima panike, tjeskobom i iscrpljenošću, ponovno sam osjećala mir. Kao da sam se, korak po korak, vraćala sebi.
Kada sam nakon pet dana ponosno stigla do cilja, osjećaj je bio neopisiv. Samo mjesec dana ranije prolazila sam kroz ozbiljno pogoršanje bolesti i psihičke posljedice liječenja, a sada sam završila jednu zahtjevnu planinarsku avanturu, fizički snažna i psihički puno stabilnija.


Lupus ne izgleda jednako kod svih oboljelih
Ono što ja mogu danas ne znači da može i neka druga osoba s istom dijagnozom, baš kao što ne znači da ću i sama uvijek biti sposobna za iste fizičke izazove. Ne želim da moje planinarske avanture nekome stvore pritisak da mora moći isto, nego da pokažu kako dijagnoza ne mora nužno značiti kraj svega što volimo.
Kada sam završila HIGHLANDER Velebit, nisam osjećala da sam pobijedila lupus. Niti ga mogu pobijediti, niti to pokušavam. Mislim da je jedan od ključnih trenutaka u životu s kroničnom bolešću upravo onaj kada se prestaneš boriti protiv činjenice da je ona dio tebe. Kada prihvatiš da neće jednostavno nestati, da će biti dobrih i loših razdoblja i da moraš naučiti živjeti s njom, a ne neprestano protiv nje. To prihvaćanje za mene nije znak predaje, nego upravo suprotno. Lupus je dio mene, ali nije sve što jesam.
Na pitanje što bi poručila nekome tko je tek saznao da ima autoimunu bolest, Mija prvo kaže: daj si vremena. Vremena za plač, ljutnju, strah i dane provedene kod kuće. Dijagnoza kronične bolesti velika je životna promjena i nitko ne mora odmah biti jak i pozitivan. Nakon toga ipak treba ustati. To ne znači ignorirati bol i umor, nego ne dopustiti da strah paralizira.
Najvažnije joj je da bolest ne postane identitet. Mija je supruga, novinarka, putnica, planinarka i kći. “Lupus je dio moje priče, ali nije njezin naslov.” Kaže da nije zahvalna na lupusu i da bi, kad bi mogla birati, živjela bez njega. Ali može birati kako će se odnositi prema sebi i prema životu koji ima pred sobom.
Fotografije: Privatna arhiva
Pogledajte i:







