Split kao stanje svijesti, humor kao jedini preostali lijek i intima bez estetskih filtera: povodom izlaska knjige Oni ka…, razgovarali smo s najtraženijom hrvatskom autoricom i slikaricom.
Kroničarka dalmatinske intime u svijetu koji je zaboravio smijeh
Akademska slikarica Tisja Kljaković Braić iz koje je četrdesetak samostalnih i tridesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a njezina se djela nalaze u fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, Galeriji sv. Krševana u Šibeniku te u brojnim privatnim zbirkama diljem svijeta uvijek je zanimljiva i poticajna sugovornica.
No, paralelno uz slikarstvo, Tisja je stvorila vlastiti mikro-svemir u kojem karikatura i ilustracija postaju vrhunski antropološki dokumenti našega doba. Njezin književno-vizualni fenomen započeo je 2018. godine, kada nakladnička kuća Fraktura objavljuje knjigu karikatura Oni, koja od tada broji devet izdanja, dok je nastavak Oni 2 već doživio četiri izdanja. Tisjin književni prvijenac, roman u pričama U malu je uša đava (2015.), tri je godine dršao prvo mjesto na popisu najprodavanijih hrvatskih knjiga prema podacima portala Moderna vremena, a u režiji Marija Kovača u splitskom HNK-u 2022. praizvedena je i istoimena hit-predstava. Nacrtala je i napisala slikovnicu “Pita moja mama imate li jedno jaje” po kojoj je teatar Poco Loco napravio istoimenu, izvanrednu predstavu.
Grandioznu monografsku izložbu u Klovićevim dvorima imala je 2021. godine, dok je njezin animirani film Žarko, razmazit ćeš dite! (u režiji Veljka i Milivoja Popovića) poharao festival nagradama od Animafesta i FMFS-a do nagrade Hrvatskog društva filmskih kritičara.
Tisjine knjige djeluju ljekovito i antistresno – one karikiraju one banalne, neprimjetne trenutke iz svakodnevice na koje inače ne obraćamo pozornost, a koji zapravo čine samu srž života. Treća knjiga, Oni ka…, nastavlja tamo gdje su prve dvije stale, ali hrabro ulazi u nove lokalne i generacijske drame – podstanarstvo, masovni turizam, roditeljstvo i odrastanje djeteta u pubertetu. Kroz njezine crteže vidimo vlastite slabosti, šablonsko ponašanje i nerijetko besmislene rituale koje uporno ponavljamo. Kada nam Tisja servira tu činjenicu, to ne doživljavamo kao poraz, nego kao oslobođenje: taj kontinuitet donosi prijeko potreban osjećaj stabilnosti i sigurnosti. Na koncu, humor je naš najbolji saveznik, a ljubav jedini preostali kompas kroz kaos svakodnevice kako piše Frano Dulibić o njezinoj knjizi.
Brak, mikropolitika i razbijanje akademskog elitizma
Gorki Žuvela vas je učio slikarstvu na Akademiji, a vi ste završili crtajući muževljeva leđa u gaćama i dasku za čišćenje poda na kvaki od banja. Koliko je akademskog elitizma bilo potrebno srušiti da biste uspjeli uhvatiti onu najiskreniju, uličnu, kućnu mikropolitičku istinu braka?
Puno. Jedva sam sebi dopustila da se bavim humorom. Al’ kad me krenilo i kad sam vidila koju radost donosi, bolilo me uvo šta će bilo ko reć. Humor je lijek današnjice. Nema škole koja će vas naučit da budete duhoviti. To imate u sebi ili nemate. Mislim da na istoj umjetničkoj vagi treba stajat humor i uvjetno rečeno – ozbiljna umjetnost. Umjetnost kod nas često mora biti veća od života da bi bila umjetnost.
Kažu da duhoviti ljudi imaju svoje demone i da je humor zapravo prva crta obrane. Moje slikarstvo s druge strane je melankolično, teško, mada i u njemu ima doza duhovitosti), crno i bijelo… Ali s umjetničkog gledišta stavljam znak jednakosti između mog slikarstva i karikature.
U vašim karikaturama Ona je glasna, pokretač, zapovijeda u kužini i donosi odluke, dok On pasivno leži ili čeka instrukcije. Je li to vaš suptilni feministički manifest – priznanje da u mediteranskom patrijarhatu žene zapravo drže sva četiri kantuna kuće, dok se muškarci samo pretvaraju da su šefovi?
Istina, sve si reka’ kako je. Neman šta dodati.
U novoj knjizi Oni ka… bavite se podstanarstvom, turizmom i iznajmljivanjem – gorućim ranama današnjeg Splita, generalno obalnog dijela države. Koliko je turizam izjeo autentičnu dalmatinsku intimu i je li vaš rad zapravo pokušaj spašavanja onog Splita koji odbija postati samo kulisa za strance?
Nije turizam po meni izjeo autentičnu dalmatinsku intimu. Sad smo još intimniji jer smo se stisli u garaže i sobičke, a kat prepustili turistima. Za mene osobno to je nova pozornica. Dalmatinac u ulozi ugostitelja – Roko Prč kao preteča turizma u Dalmaciji. Danas većina nas ima tu ulogu, pribačenu krpu priko ruke, šta je u jednu ruku i porazno.
Apsurd je u tome da mi koji smo negostoljubiv svit, ništa novo ne prihvaćamo, ni ljude, ni moderne zgrade i spomenike moramo bit snishodljivi i ljubazni. Naravno, kad odu i zatvorim vrata, damo si oduška pa ih pošaljemo u materinu odakle su došli. Pa vidite moje Iznajmljivače; Oni zapravo otvaraju novo poglavlje života u Dalmaciji. Ne manjka inspiracije.
U dobi kad su nas učili da feminizam znači rušenje svih tradicionalnih okvira, vi kroz Oni i Oni 2 slavite banalnost suživota, kućne ogrtače i zajedničko brijanje u kupaonici. Može li pranje suđa i žicanje češkanja po leđima biti radikalni čin ljubavi u doba Tinder otuđenosti?
Ljubav je vjekovima ista. Ništa je ne može prominit. Priko Fejsa, Tindera i Instagrama pokušavamo prominit pogled na život. Žene se bude našminkane. Al’ kad-tad obuć će kapatoj i skinit ređipet kroz rukav. Zezaju me moji – imam ja jedan crveni kapatoj. Kaže Braić da će ga zapalit. I ja ću njemu tutu iz koje ne izlazi.
Generacijske borbe, tijelo bez filtera i podozrivost elite
Gledajući likove djeteta u pubertetu i nove obiteljske dinamike u trećoj knjizi, uviđamo koliko nemilosrdno genetika radi svoje. Koliko vas užasava – ili tješi – spoznaja da u određenim godinama iz vlastitog grla progovorite glasom svoje bake ili majke?
Užasava, dabome. Uvatim se da iman iste pokrete, iste riči, geste i grimase. Sve scene koje sam nacrtala mogu se pribacit u moj pubertet i u svima vidin svoju mater koja šizi. Lako se posli smijat, al’ ratovat s najezdom hormona nije lako. Nemoćan si. Triba čekat da prođe. Pristup ovi, pristup oni – falit ćeš sto posto. Najbolje je sve okrenit na zajebanciju. I sto puta san rekla neću bit moja mater – ma vraga – izleti iz mene kad se najmanje nadam. Mislim se – ispala san ok. Valjda će i ova moja.
Jedan kolega sa studija nazvao vas je “zabavljačicom”, što ste vi ponosno prihvatili kao najdražu titulu. Zašto regionalna likovna i književna elita još uvijek s podozrenjem gleda na humor i narodsku duhovitost, kao da radost automatski isključuje umjetničku dubinu?
Pretpostavljam da sve ono šta je popularno nailazi na jedan zid sumnje u kvalitet. Pa kad se tome još pridoda i humor, onda je to još gore. Ljudi koje smatram umjetničkom elitom zbilja su mi dali veliku podršku. Moja izdavačka kuća Fraktura također stoji iza mene. Iza mene stoje i deseci tisuća prodanih knjiga – zato nemam pravo razmišljati o nekoj drugoj eliti, nego moram bit zahvalna na publici koja me voli. Na kraju krajeva, i među tom elitom postoje ljudi koji naprosto nemaju smisla za humor.
U pričama iz U malu je uša đava odrastanje osamdesetih pod zaštitom bake i dida djeluje gotovo arhetipski. Jesmo li kao društvo izgubili tu “sigurnosnu mrežu” šire obitelji i susjedstva, i što smo u zamjenu dobili osim izolacije u kvadraturama koje otplaćujemo na stambene kredite?
A jesmo, otuđili smo se. Al’ evo, bar se ova moja mala sredina još ne da. Kod mene uvik ima svita i uvik se nešto kuva. Znamo ispeć’ kruv i zvat prijatelje. Pa kruva i masla i zabavimo se. I velika je prednost šta prid svima mogu bit u kapatoju i pidžami, neće mi niko zamirit i ako taj dan nisan usisala.
Za razliku od klasičnog, agresivnog novinskog stripa i karikature koje uglavnom crtaju muškarci i u kojima je žena često svedena na objekt ili zlobnu svekrvu, vi crtate ženu s papučom koja lagano visi sa stopala i trbuhom bez filtera. Kako publika reagira na žensko tijelo koje nije seksualizirano, nego jednostavno – živo i stvarno?
Pa vidite i sami. Niko se ne bi moga poistovjetit sa savršenom ženom s vikler frizurom i tananim strukićem. Ova moja je prava domaća. Kad se sredi, i ona zna bit lipa. Ovo je kućna verzija. Jednom je Oprah rekla – sličnija sam ja većini Amerikanki nego neke druge savršene voditeljice. Ta agresivna estetika učinila je to da danas posli svih tih estetskih korekcija iz ordinacija izlaze iste žene. Sve su iste. Mislim da su i muškarci željni normalnih žena. Ol’ su oni ikad i primjećivali celulit? To samo žene vide.
Spliltski dišpet, društvene mreže i život u 11 kvadrata
Svakodnevica u vašim radovima prepuna je rituala koji graniče s apsurdom, ali nam pružaju osjećaj sigurnosti. Koji je vaš osobni, najbesmisleniji dnevni ritual bez kojeg bi vam se cijeli dan raspao?
Ja strašno volin pit’ kavu ujutro. To ne mogu priskočit. Jedan doktor mi je zabranija, a ja računam da moran imat bar jedan porok. Volin se i tuširat vrućon vodon dok cili bojler ne iščučan jer tada mi padaju na pamet najbolje ideje. Jednom mi je Igor smanjia bojler i to bi me prekinulo usrid misli. Nisan ni počela mislit, voda se oladila. Brzo je vratija na potpuni kapacitet.
Vaš muž Igor nagovorio vas je na otvaranje Facebook stranice, a vi ste godinama izbjegavali društvene mreže misleći da su tamo “samo manijaci”. Kako feministkinja i umjetnica u vama preživljava direktne, nekontrolirane komentare naroda ispod vaših crteža – je li to poligon za antropološko istraživanje ili test živaca?
Pogledaj, ispod karikatura nema ružnih komentara. To mi je već divna i nesvakidašnja pojava. Ljudi vole iz svog kuta prokomentirati situaciju na crtežu. I to je jako interesantno. Baš guštan to čitat. Inspirira me, znaju bit duhovitiji od mene. Znam se pitat kako se ja toga nisam sitila. Uglavnom jedna velika pozitiva. Neke komentare stalno i citiram. Npr. žaj mi je šta sam zaboravila ‘ko je to reka’, al’ osvrt na Njih zvuči ovako: to su ljudi koji se za dobro jutro pošalju u materinu, a jedno bez drugoga ne mogu.
Vojko V vam je napisao pogovor za drugu knjigu, izložbe vam otvara profesor Frano Dulibić, a predstavu režira Mario Kovač. Što povezuje sve te muškarce u vašem profesionalnom okruženju – jesu li i oni svi zapravo samo skriveni likovi iz vaših karikatura?
Ma ništa. Samo je moj Braić skriveni i otkriveni lik.
Nekad se govorilo da je Split grad “najžešćih mačističkih baza”, a vi ste postali njegov najprepoznatljiviji kulturni izvozni proizvod upravljajući humorom iz ženske perspektive. Osjećate li da ste preuzeli Smojinu štafetu i redefinirali splitski mentalitet za 21. stoljeće? Ili se Smoje sad okreće u grobu od ovog pitanja?
Smoje je i moja baza, uporište od kojeg sve kreće. Šta je reka’ Ivica Ivanišević – vi nas Dalmatince ovako doživljavate isključivo zbog Smoje koji je stvorija takvu sliku o nama. Smoje je primjer tog tvrdog dalmatinskog humora. Moj humor je mekši. On je Nju odma oženija, nije je drža na ledu godinama ka Luigi Bepinu. A bome kod mene Ona drži glavnu rič i nije glupava ni naivna. Eto, drago mi je da sam pokazala da dalmatinski humor može biti i takav, a opet dalmatinski.
U slikovnici Pita moja mama imate li jedno jaje pišete o susjedstvu u kojem vladaju solidarnost i posuđivanje namirnica. Posuđuju li ljudi danas ikome išta bez aplikacija i transakcija i je li ta slikovnica zapravo politički lekcijski bonton za novu generaciju djece?
Mislim da su ta vremena prošla, mada kod mene još traju. Moja prva susida dolazi i s mobitelom: “Nešto sam pritisla pa on neće da mi otvori, vidi ti Igore…” Ima i klasike… ja njoj jaje, ona meni limun. Čini mi se da je ta knjiga više uspomena nego neki lekcijski bonton.
U kriznim momentima, poput dojave o bombi u splitskom trgovačkom centru, nacrtali ste Nju kako ipak ide u dućan jer se već uredila. Taj često apsurdni, ženski dišpet i otpor panici zapravo djeluje kao vaša najbolja obrambena strategija u kaotičnom svijetu…
Ma svit je ogugla na katastrofične naslove. Dođe ti da staviš daske na prozore kad pročitaš vremensku prognozu. Tako da više ne znaš razlikovat pravu frku od lažne. Sve za klik. Stalno nešto priti da nas raznese. Evo, da znam da dolaze vanzemaljci, išla bi doma usisat i stavit sve na misto. I onda bi se ka svaka prava dalmatinska žena ispričala gostima na neredu.
Na pitanje o nadi Vedrani Bibić odgovarate da se ne nadate jer vas nada asocira na potragu za vanjskim priznanjem. Ako nada nije vaš pokretač, koja je to unutrašnja, ženska i umjetnička tvrdoglavost koja vas svako jutro natjera da u 11 kvadrata varoškog ateljea ponovno uzmete kist ili olovku?
Ma to je urođena potreba, a i ne znam radit ništa drugo. Šta bi reka’ Bregović – svoj posal radila bi’ i mukte. Pritom me zabavlja, veseli i liči.
Fotografije: Privatna arhiva
Pogledajte i:
