U povodu hrvatskog izdanja romana Tijelo (Flesh), koji je prošle godine ovjenčan prestižnom nagradom Booker, razgovarali smo s jednim od najvažnijih glasova suvremene svjetske književnosti – Davidom Szalayem.
Ovaj dinamičan roman prati Istvána, muškarca kojeg iz temelja mijenja niz događaja izvan njegove kontrole. Priča započinje početkom devedesetih godina, nakon pada Berlinskog zida i promjene sustava, kada kao tinejdžer živi s majkom u mirnom stambenom naselju u Mađarskoj. Kao pridošlica u gradu i povučene naravi, ne snalazi se u školi te se ubrzo povlači u samoću. Jedan događaj stubokom mu mijenja tijek života, koji se čitatelju nadalje razotkriva poput osuvremenjene antičke tragedije. Uz Istvána upoznajemo najrazličitije sudbine, od vojnika do londonskih superbogataša, dok se on sam rastrzano nosi s proturječnim težnjama za ljubavlju, intimnošću, statusom i bogatstvom.
Sažet i prodoran, roman Tijelo, preveden na tridesetak jezika, dosad je najzrelije djelo Davida Szalaya – knjiga o muškosti, njezinim šutnjama, iskrivljenostima i nepisanim pravilima, ali i o onome neizrecivom što leži u središtu svakog života, izvan dosega jezika.
David Szalay rođen je 1974. u Montrealu, odrastao je u Bejrutu i Londonu, školovao se na Oxfordu, a trenutačno živi u Beču. Pisao je radiodrame za BBC, a kratke priče objavljivao je u časopisima The Paris Review i Harper’s. Časopis Granta uvrstio ga je 2013. na popis najboljih mladih britanskih romanopisaca. Autor je zbirke priča Turbulence te romana London and the South-East, The Innocent, Spring i Sve što muško jest (Sandorf, 2020.), koji je 2016. bio u užem izboru za nagradu Booker.
U jednom ste intervjuu izjavili da vaš idealan književni klub čine nepretenciozni ljudi koji u pubu otvoreno razmjenjuju mišljenja. Kada bi se takvo društvo okupilo oko romana Tijelo, koje biste središnje pitanje voljeli da jedni drugima postave?
Teško mi je izdvojiti samo jedno pitanje. Iskreno, draže mi je kada čitatelji sami pronalaze vlastita tumačenja, umjesto da ih ja usmjeravam. Čak i ako iz jedne knjige proizađu dva potpuno različita čitanja, to smatram bogatstvom – to je jamstvo dobrog razgovora. Ljudi čiji su životi podijeljeni između dviju zemalja rekli su mi da se prepoznaju u toj knjizi, i to mi je jako drago. Ako bih već morao navesti o čemu bi se moglo razgovarati, onda bi to bilo pitanje tko je zapravo István – koliko on uopće poznaje samoga sebe, a koliko ostaje stranac i sebi i drugima.
David Szalay: Bez tijela nema ljudske svijesti
Živimo u digitalnom dobu, a vi pišete o primarnom, tjelesnom iskustvu. Mlađe generacije danas neprestano prate i mjere podatke o vlastitim i tuđim tijelima. Kako gledate na taj sudar fizičkog i digitalnog?
Iako se u romanu izravno ne spominju ni digitalni svijet ni umjetna inteligencija, oni su u podtekstu itekako prisutni, upravo kao suprotnost onome o čemu pišem. U samo nekoliko godina otkako je knjiga napisana, ta se tema čini još hitnijom. Vjerujem da bît ljudskosti izvire iz tjelesnosti. Kada ljudi raspravljaju o tome može li umjetna inteligencija imati svijest ili postati nekakvo biće, imam vrlo malo strpljenja za to. Smatram to besmislicom jer takav pogled svodi čovječanstvo na puku obradu podataka. Bez fizičkog tijela umjetna inteligencija nikada neće imati ništa nalik ljudskoj svijesti. Tjelesnost je presudna – ona nas čini ljudima. Upravo se time Tijelo ponajprije bavi: kretanjem, željom, starenjem, fizičkom prisutnošću u svijetu.
U romanu se dotičete i odnosa između Istoka i Zapada Europe nakon širenja Europske unije. Kako se te kulturne i ekonomske podjele prelamaju u intimnim životima vaših likova?
To mi je bilo iznimno važno dok sam pisao knjigu – suvremena Europa te njezine vidljive i nevidljive podjele. No nisam htio pisati teoretski traktat, nego pokazati kako se te silnice odražavaju na konkretne ljudske sudbine, ponajprije na Istvána, ali i na ljude oko njega. Kako se čovjek snalazi u svijetu koji se ekonomski i društveno naglo mijenja? István je jedan od milijuna ljudi koji su se u posljednjih dvadeset ili trideset godina kretali Europom u potrazi za boljim životom. To je jedna od temeljnih činjenica suvremene Europe.
Jednom ste spomenuli da vas je u djetinjstvu, oko jedanaeste godine, snažno obilježio roman Moja strana planine (My Side of the Mountain) Jean Craighead George, priča o dječaku koji odlazi živjeti sam u divljinu. Kako se ta rana fascinacija samoćom i neovisnošću prelila u osamljeničke putanje vaših likova?
Zanimljivo zapažanje. Kao dijete čitao sam Roalda Dahla i razne dječje knjige, a Moju stranu planine pročitao sam s desetak godina. Zapravo sam godinama kasnije morao pretraživati internet da bih se uopće sjetio naslova te knjige o dječaku sa sokolom koji živi u šupljem stablu. Ta idealizirana slika samoće očito se duboko urezala u mene. Možda je to doista podsvjesno utjecalo na način na koji oblikujem osamljenike poput Istvána – teško je to sa sigurnošću reći, ali poveznica je svakako zanimljiva.
Negdje ste zapisali da je svaka fikcija zapravo svojevrsna fan fikcija – da se svi pisci nadovezuju na ono što je već napisano. Za razliku od nekih vizualnih umjetnika koji ponekad vjeruju da stvaraju izravno iz „božanskog nadahnuća“, pisci su svjesniji svojih uzora. Tko je najviše oblikovao vaš glas?
Nije riječ o tome da mislim kako sam nadahnut odozgo, nego je mreža utjecaja jednostavno previše složena i mijenja se u različitim fazama života. Na moj prvi roman, London and the South-East, snažno je utjecao Martin Amis – tada sam u dvadesetima čitao sve njegove rane knjige i njegov se glas osjetio u mom stilu. Danas ga u mom pisanju više nema. U tom istom romanu važan je bio i pjesnik Philip Larkin, ponajprije zbog tona, pogleda na svijet i specifičnog engleskog senzibiliteta. Mogao bih satima nabrajati pisce koji su me u određenom trenutku oblikovali.
Kada ste se prvi put suočili s razočaranjem u strukture moći?
Vrlo rano, kada sam s jedanaest ili dvanaest godina pročitao Orwellovu Životinjsku farmu. To je bio prvi snažan udarac iluzijama o tome kako funkcioniraju politika i moć.
Pisac mora biti lišen iluzija
Kako se to razočaranje odrazilo na vaš osobni, emotivni odnos prema svijetu?
Iskreno, u privatnom sam životu prilično optimističan. Uvijek se iznenadim kada vidim koliko ljudi rado čitaju moje knjige – evo, i sada u Hrvatskoj i Srbiji dočekan sam iznimno toplo. Dakle, privatno nisam ciničan. No što se tiče pisanja, smatram da pisac mora biti lišen iluzija. Ako osjetim da pisac nije nimalo razočaran svijetom, to mi odmah djeluje neiskreno, gotovo lažno.
Bojite li se velikih egzistencijalnih tema dok pišete? Kao netko tko godinama ide na psihoterapiju, često pomislim na Lacanovu misao da pacijent dolazi jer ne zna – i često ne može ni izreći – što ga zapravo muči. Kako vi pristupate tim velikim pitanjima?
Velike egzistencijalne teme u romanu ne smiju biti nametnute izvana, kao nekakav intelektualni program. One moraju izrasti iz same priče, iz konkretnih likova i situacija koje djeluju stvarno i proživljeno. Kada pišem, trudim se uopće ne razmišljati o „velikim temama“. Usredotočim se na scenu, na lik, na to da tekst funkcionira emocionalno i pripovjedno. Ako je priča istinita, dublje će značenje doći samo od sebe. Ako ga pokušate na silu ugurati, tekst postaje umjetan.
Mihail Bahtin je rekao da je roman jedini žanr koji je još uvijek u nastajanju i da može obuhvatiti sve. Što je za vas roman? Primjerice, mnogi su za vašu knjigu Sve što muško jest dvojili je li to roman ili zbirka priča.
Ja Sve što muško jest svakako smatram romanom, premda su mnogi tvrdili suprotno. Teško je dati strogu definiciju. Recimo, Biblija ili Marxov Kapital velike su i važne knjige, ali nisu romani, iako sadrže snažne narativne ili gotovo fikcionalne elemente. Za mene roman mora imati određeni opseg – recimo, najmanje dvadeset tisuća riječi – mora biti pisan u prozi i imati narativnu strukturu. Sve ostalo ostavlja ogroman prostor slobode.
Roman ne smije nuditi gotove lekcije
Često se vraćate Dnevniku Samuela Pepysa iz 17. stoljeća. Što vas u tom djelu neprestano privlači?
Obožavam tu knjigu i stalno joj se vraćam jer je nevjerojatno živa. Pepysa je zanimalo apsolutno sve – od velikih političkih i intelektualnih previranja njegova doba do najobičnijih svakodnevnih sitnica, hrane i tjelesnih želja. Budući da je pisao dnevnik koji izvorno nije bio namijenjen objavljivanju, njegov je glas zapanjujuće iskren, otvoren i neposredan. Čita se s lakoćom i danas zvuči posve suvremeno.
Što ste iz toga naučili o ljudskoj prirodi? Što mislite o ovoj “kulturi lekcija”?
Ne volim razmišljati o književnosti i životu u kategorijama „lekcija“ koje bismo trebali naučiti. To mi zvuči previše školski i pojednostavljeno. Književnost ne služi tome da nam daje gotove pouke, nego da nas suoči sa složenošću postojanja.
Za sam kraj, jedno kratko pitanje koje se danas nameće gotovo svakom piscu: autofikcija?
Ne volim je. (smijeh) To je sve što ću reći.
Fotografije: JONAS-MATYASSY i Sandorf
Pogledajte i:
