“U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća”: Predstavu recenzira Srđan Sandić

Cvijeće koje ne miriše na oprost: žensko nasljeđe i neizgovorene traume u predstavi "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća“neovisnog kazališta Arterarij.

5 min čitanja
u kući je bilo puno cvijeća

Postoje prostori koji su nam po rođenju zadani kao utočišta, a u stvarnosti funkcioniraju kao dobro održavane tamnice s uredno podrezanim živicama. Upravo u takav prostor – onaj u kojem estetika malograđanskog reda služi kao savršena kamuflaža za emocionalnu pustoš – ulazi nova produkcija zagrebačkog Arterarija, U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća. Nastala prema nagrađivanom debitantskom romanu likovne umjetnice Gabrijele Rukelj Kraškovič, u dramaturškoj destilaciji Tomislava Zajeca i preciznoj, empatskoj režiji Dore Ruždjak Podolski, ova predstava ne nudi utjehu nostalgičnog povratka kući. Umjesto toga, ona precizno secira ono što feministička teorija odavno prepoznaje kao najtiši, ali i najrazorniji oblik patrijarhalne reprodukcije: toksični, nerazriješeni odnos majke i kćeri.

“U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća”: Predstavu recenzira Srđan Sandić

Feministička demontaža obiteljskog mita

Iz feminističke perspektive, kuća i vrt iz naslova nisu tek puki toponimi djetinjstva, već ideološki konstrukti. U našoj kulturnoj matrici majčinstvo je gotovo sakralizirano, lišeno prava na ambivalenciju, pogrešku ili hladnoću, dok je kćeri namijenjena uloga vječne dužnice koja vlastitu traumu mora progutati u ime “obiteljskog mira”. Predstava se hrabro opire tom imperativu. Odbijajući sentimentalnost i jeftinu pomirbu, Ruždjak Podolski i Zajec postavljaju scenu kao prostor političkog i intimnog otpora.

Žensko iskustvo ovdje nije univerzalizirano u nekakvu toplu, sestrinsku solidarnost; naprotiv, ono je prikazano u svojoj punoj, bolnoj složenosti – kao mjesto sukoba dviju žena koje su obje, svaka na svoj način, žrtve istog konzervativnog, malograđanskog poretka.

Scenografija i kostimografija Zdravke Ivandije Kirigin taj unutarnji rascjep prate suptilno i znakovito: predmeti, fotografije i artefakti popularne kulture nisu tu da bi izazvali generacijski smiješak prepoznavanja, već kao nijemi svjedoci jedne potisnute povijesti, materijalni dokazi da se iza urednih fasada i “mnogo cvijeća” odvijalo tiho urušavanje.

“U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća”: Predstavu recenzira Srđan Sandić

Psihoanaliza neizgovorenog i drama neprepoznavanja

Psihoanalitički gledano, susret majke i kćeri nakon višegodišnjeg otuđenja odvija se u polju neizgovorenog – one traumatske jezgre koje se ne može simbolizirati jezikom, pa se stoga neprestano ponavlja kroz tijelo, bolest i šutnju. Ovdje se ne događa katarzična ispovijed u kojoj se dugovi brišu jednim zagrljajem. Dogodilo se nešto mnogo istinitije i teže: drama fundamentalnog neprepoznavanja.

Majka i kćer gledaju iste fotografije i nastanjuju istu prošlost, ali njihova sjećanja ne govore istim jezikom. Kći se vraća u kuću djetinjstva tražeći vlastitu istinu, pokušavajući rekonstruirati subjektivitet koji joj je u odrastanju bio uskraćen – pravo na tugu, na bijes, na vlastitu verziju stvarnosti.

No, majka ostaje zarobljena u vlastitim obrambenim mehanizmima, u poricanju koje je bilo njezin jedini alat preživljavanja. Trauma se ovdje ne prenosi velikim, melodramatičnim gestama, već mikro-pukotinama u komunikaciji, u onome što ostaje visjeti u zraku između dviju rečenica. Bolest i alkoholizam, prisutni kao trajne sjene u tkivu ove priče, u psihoanalitičkom ključu postaju simptomi tijela koje progovara onda kada je glasu zabranjeno da artikulira bol.

“U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća”: Predstavu recenzira Srđan Sandić

Teatrološki rez: Ulazak autorice u tkivo fikcije -U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća

Najradikalniji, ali i teatrološki najuzbudljiviji redateljski potez leži u odluci da na pozornicu, uz profesionalne glumice, stupi i sama autorica romana, Gabrijela Rukelj Kraškovič. U suvremenom postdramskom i autofikcijskom kazalištu ovaj postupak nije tek puki dokumentaristički ukras, već duboko promišljen metateatarski rez.

Ulaskom autorice na scenu briše se sigurna distanca između “estetskog objekta” i stvarnog života. Rukelj Kraškovič svojom fizičkom prisutnošću destabilizira glumačku iluziju: ona je istovremeno kreatorica teksta, svjedokinja vlastite prošlosti i živo tijelo koje stoji pred publikom bez zaštitne mreže fikcije. Time se stvara specifična dramaturška napetost između izvedenog i proživljenog. Njezina pojava na sceni djeluje kao svojevrsni “punktum” predstave – podsjetnik da iza svake literarne rečenice i scenske replike stoji stvarna, nefikcionalna biografija, čime se gledatelju oduzima luksuz pasivnog, voajerskog promatranja tuđe obiteljske drame.

u kući je bilo puno cvijeća

Glumački trijumf Darije Knez Rukavine i Marije Škaričić

Da ovakav kompleksan, krhak i emocionalno rizičan koncept ne sklizne u patetiku ili suhoparnu teoriju, zaslužne su dvije iznimne glumačke kreacije – one Darije Knez Rukavina i Marije Škaričić. Njihova scenska suigra predstavlja vrhunac suvremenog glumačkog umijeća, utemeljenog na potpunom odustajanju od vanjske efektnosti u korist unutarnje istine.

Marija Škaričić i Darija Knez Rukavina grade svoje likove iznutra, s nevjerojatnim osjećajem za ritam šutnje, za težinu pogleda koji se izbjegavaju i za onu jedva primjetnu tjelesnu ukočenost koja odaje godine potiskivanja. Njihova igra nije nadmetanje, već bolno precizan ples dviju ranjenih duša koje se istovremeno privlače i odbijaju. Sposobnost obiju glumica da u djeliću sekunde prijeđu iz suhog, gotovo oporog humora – koji služi kao obrambeni štit – u duboku, razornu ranjivost, čini ovu izvedbu hipnotičkom. One ne glume traumu; one je utjelovljuju u svakom udahu, u svakom nedovršenom pokretu ruke, dajući glas generacijama žena koje su naučene da šute i trpe.

U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća predstava je koja nakon izlaska iz Arterarija ne pušta lako. Ona nas suočava s neugodnom istinom da oprost ponekad nije moguć, ali da je suočavanje s vlastitom poviješću jedini put prema slobodi. U vremenu koje od nas neprestano traži brz zaborav i uljepšanu sliku stvarnosti, ova je predstava dragocjen, hrabar i duboko potreban kazališni čin. Karte za predstavu se mogu nabaviti na ovom linku.

Fotografije: Sanjin Kaštelan

Fotografije: Sanjin Kaštelan

Pogledajte i:

Povezani članci

elle decoration

Pretplati se na časopis

PRETPLATITE SE