Pogođeni sentiment relacija u prvim dvjema epizodama serije Lijepe naše pruža iznimno bogatu građu za bolje razumijevanje hrvatskoga “suvremenog” društva. Kroz mikrokosmos dviju žena – ekscentrične glumice Ete i ambiciozne urednice magazina Maše – serija ne samo da vrlo dobro mapira histrionske pojave našeg prostora, već zasijeca u matricu ženske anksioznosti, patrijarhalnog naslijeđa praznovjerja te oslobađajućih, ali i traumatizirajućih procesa emancipacije kroz razvod.
Žrtve svojih iluzija, i lijepe naše
Iz feminističke perspektive, serija vrši ključni subverzivni pomak tako što redefinira obitelj. Tradicionalna nuklearna obitelj ovdje je razbijena, a na njezinim ruševinama ne nastaje kaos, već novi oblik kolektivne ženske solidarnosti (barem u ove prve dvije epizode). Odnos Ete i Maše funkcionira kao prava odabrana obitelj, a njezino opisivanje kao veze koja često nalikuje braku izravno dovodi u pitanje hegemonijski status heteronormativne zajednice.
Kroz motiv razvoda serija odbija prikazati ženu kao žrtvu raspada, pa razvod prestaje biti poraz i postaje nužan korak emancipacije. No, ta emancipacija nije simplificirana niti romantizirana, već sa sobom nosi konstantnu društvenu anksioznost i dvostruki teret uspješnih karijera, emotivne dostupnosti majki te navigiranja kroz ogromne mikroagresije okoline. Posebno je zanimljiv sraz tradicije, praznovjerja i suvremenog života, gdje praznovjerje služi kao nesvjesni mehanizam kontrole i amortizacija straha od patrijarhalne kazne. Naslov prve epizode, Pada stablo, nosi snažnu simboliku u kojoj rušenje obiteljskog stabla otvara prostor za sađenje novog, matrifokalnog sustava u kojem žene zajednički odgajaju kćeri.
Neprekidna pozornica
Psihoanalitički gledano, tema izvrsno “operira” na osi između histrionskog poremećaja i potisnute anksioznosti, pri čemu histrionske pojave nisu samo karakterne osobine, već obrambeni mehanizmi koji štite subjekt od raspada pod pritiskom Realnog. Etina glumačka profesija predstavlja njezin modus postojanja u kojem performansom kompenzira unutrašnju prazninu i strah od napuštanja, dok njezin život postaje neprekidna pozornica na kojoj se protiv besmisla bori ekscentričnijim ponašanjem.
S druge strane, Maša utjelovljuje društveni Nad-Ego koji pokušava strukturirati kaos i održati privid kontrole, pri čemu njezina anksioznost proizlazi iz rascjepa između medijski propisanog idealnog života i kaotične realnosti nakon razvoda.
Ovakva slojevita struktura oživljava zahvaljujući iznimno precizno usklađenom glumačkom ansamblu. Nataša Dangubić ostvaruje ulogu karijere vodeći lik Ete bez upadanja u karikaturu. Iza svakog njezinog dramatičnog pokreta i histrionskog ispada, Dangubić uspijeva proparati površinu i pokazati pukotinu duboke anksioznosti, balansirajući između komičnog tajminga i tragične ranjivosti. Iva Kraljević pruža savršenu protutežu i briljantan glumački kontrapunkt tako što svoju Mašu gradi iznutra, kroz suzdržanu i napetu internalizaciju. U njezinom pogledu i držanju tijela jasno se očituje teret ženske anksioznosti, dok kemija između nje i Dangubić daje njihovu odnosnom “braku” duboku uvjerljivost. Naposljetku, slavni slovenski glumac Marko Mandić unosi nevjerojatnu glumačku karizmu, opasnost i sirovu energiju. Njegova pojava razbija ustaljene ritmove i u dramski prostor unosi potrebnu dozu katarzične tenzije, pri čemu spaja tjelesni teatar i filmsku suptilnost te daju seriji emotivnu gustoću koja je uzdiže u visoku dramsku kategoriju.
Fotografije: Stil, serija Lijepe naše, HRT
Pogledajte i:
Najbolji filmovi na Netflixu: Što gledati večeras bez gubljenja vremena
