Glumačka ikona regionalne kinematografije Nikola Kojo stiže u zagrebačku Tvornicu kulture s glazbeno-scenskim spektaklom “Kako sam prestao da pevam pod tušem”. Uoči zagrebačke izvedbe zakazane za subotu, 28. studenoga 2026. godine, sa slavnim smo glumcem i redateljem razgovarali o eroziji kulture, odgovornosti pred kamerom, pravima umjetnika, starenju bez filtara te balkanskom muškarcu koji je u njegovim ulogama uvijek tražio i nalazio katarzu.
Kultura zaborava i razlika dvaju vremena
Generacije koje danas odrastaju uz društvene mreže prepoznaju vaše replike, no često vam ne znaju ni ime. Kao ikona dvaju različitih razdoblja – onoga prije ratova i ovog današnjeg – kako gledate na tu kulturu zaborava i promjenu u načinu stvaranja kulture?
Razlika između ta dva vremena je ogromna. Prije je bilo daleko više posvećenosti i strasti. Box office i agresivni kapitalizam nisu bili u prvom planu. Danas producenti često podilaze niskim strastima i publici koja traži samo krv, seks i psovku. To izravno unizuje i smanjuje kvalitetu svega što radimo – bilo da je riječ o filmu, kazalištu ili glazbi.
Pitanje autorskih prava i tantijema na ovim prostorima i dalje je bolno mjesto. Kako se nosite s činjenicom da nakon više od četiri desetljeća karijere umjetnici i dalje ne mogu dostojanstveno živjeti od svojih prošlih radova?
To nije samo malo bolno – to je iznimno bolno. Da radiš 47 godina i da od toga nemaš adekvatnu sigurnost. U Srbiji smo nakon dugo vremena uspjeli osnovati asocijacije scenarista, redatelja i glumaca te počeli naplaćivati dio prava. No, to su i dalje iznosi na razini eha. Od karijere duge gotovo pola stoljeća uspio bih si osigurati možda pola ljetovanja. Tužno je da od autorskih prava ne možemo živjeti u trenutcima kada nema posla, a tome bi ona u svojoj suštini morala služiti.
Od dječje opuštenosti do tereta odgovornosti
Na filmu ste debitirali s nepunih 11 godina i u američkom biste se diskursu vodili kao child actor. Kako se vaš doživljaj glume mijenjao od dječje spontanosti do današnjeg zrelog glumačkog aparata?
Kao dijete glumu sam doživljavao kao hobi i igru – pustiš malu životinju na set, ona maše repom i govori bez ikakvog posebnog znanja, a zanat se peče tek kasnije. Danas, s ovoliko kilometraže u nogama, jasno je da sve što snimiš ostaje zauvijek. Količina treme i straha sada je veća nego u mladosti jer je svijest o odgovornosti daleko snažija.
U kazalištu rad uvijek možete popravljati iz predstave u predstavu. Na filmu je svaki trenutak neponovljiv – ovisi o vašem i mojem raspoloženju, kiši ili suncu toga dana. Kada vas ta vrsta odgovornosti opsjedne, može biti opasna. Umjerena trema pomaže da emocija bude točna, no ako trema prevlada, glumac prestaje biti istinit.
Prema kome osjećate najveću odgovornost kada stvarate umjetnost?
Najodgovorniji sam prema mislećim ljudima, prema prijateljima i prema samome sebi. Istinski mjerodavan sudac jesam ja sam. Ja sam taj koji na kraju dana određuje je li nešto bilo dobro, točno i iskreno.
Nikola Kojo: Između predaha i neumoljivog tempa
Predstava “Kako sam prestao da pevam pod tušem” djeluje kao svojevrsni obračun s prošlošću ili rekapitulacija. Što ona predstavlja za vas?
Ne bih rekao da je to opraštanje s djetinjstvom niti podvlačenje konačne crte. Volio bih vjerovati da je to samo malo odmorište na dugom stepeništu – mjesto na kojem zastanemo kako bismo rezimirali što se dogodilo na prethodnim katovima. Sve je počelo kao kafanska priča prijatelja koji su me nagovarali da snimim ploču s pjesmama koje pjevam ili skladao. Budući da više nema klasičnih nosača zvuka, odlučili smo napraviti hibridnu glazbenu predstavu. U njoj pjevam pjesme koje sam “oteo” i one koje su me obilježile, vezane uz emotivne trenutke o kojima govorim ili koje čuvam samo za sebe.
Jeste li se u životu uopće stigli odmoriti?
Sve rjeđe. Trenutci pravog odmora danas su tako rijetki da jedva vrijede spomena. Sve se pretvorilo u prokleti rad i utrku. No, ova mi je predstava donijela neprocjenjive trenutke duhovnog predaha. Zbog kemije s divnim glazbenicima na sceni i reakcije publike, dogodi se čudo u kojem na trenutke zaboravim gdje se nalazim. Ako pričamo o mentalnom odmoru, on mi se nakon mnogo godina događa upravo na ovoj sceni.
Vrijeme za čitanje i utrka za kapitalom
Džumhur je svojedobno pisao da je čovjek slobodan i sretan samo onda kada ima vremena za čitanje. Slažete li se s time?
U potpunosti. Čitanje je posebna vrsta zadovoljstva koja traži rasterećenog i oslobođenog čovjeka. Traži otvoren um spreman primati ljepotu umjetničke riječi. Kada radim s mlađim generacijama, koje su nažalost navučene na telefone, uvijek ih potičem da pročitaju barem deset stranica dnevno. To je više od 20 pročitanih knjiga godišnje – ozbiljna škola uz minimalan napor. Knjiga je čarobna stvar koja nam, nažalost, sve više izmiče.
Zašto nam sve više nedostaje vremena za mišljenje i unutarnji život?
Zato što živimo u sustavu koji diktira neprekidnu borbu za preživljavanje – ne samo fizičko, nego i mentalno. Borimo se za slobodno vrijeme, za plaćanje računa, za osnovni predah. Jedina stvar koja je u našim životima potpuno nenadoknadiva jest vrijeme. A mi smo ga izgubili jer radimo za pohlepne “guzice” ove planete koje su odlučile otići na onaj svijet s milijardama, vjerujući valjda da će novcem kupiti eliksir vječnosti. Taj osvajački, destruktivni mentalitet pakleno je loš za čovječanstvo.
Balkanski muškarac, matrijarhat i starenje
Kroz vaše uloge – od “Ludih godina”, preko “Anđela”, do suvremenih ostvarenja – prati se svojevrsna evolucija balkanskog muškarca. Kako ga danas procjenjujete?
Ja sam na tog balkanskog muškarca zapravo ponosan jer sam ga kroz uloge uvijek branio. Trudio sam se da on bude dio antiratne, antirasisističke i antihomofobne priče. Želio sam prikazati čovjeka koji doživljava katarzu i staje na stranu pravde. Čak i kada sam igrao likove u mračnim krimićima, tražio sam opravdanje zašto je taj čovjek poludio, ne bi li gledatelji kroz njegov primjer uvidjeli kamo to vodi.
Živimo li ponovno razdoblje u kojem patrijarhat demonstrira svoju moć kroz militarizaciju i moć, dok se žene potiskuju u drugi plan?
Kao otac triju kćeri, uvijek ću bezrezervno stati u zaštitu žena. No, izbjegavam jednostrane generalizacije. Svi koji pristaju na sukobe i destruktivne obrasce snose dio odgovornosti. Moć i pohlepa univerzalni su poremećaji. Kroz povijest su mnogi ratovi i osvajanja vođeni i podilazeći strastima ili zahtjevima onih pored njih. Riječ je o suučesništvu u sustavu moći.
Kako se osobno nosite s neumoljivim protokom vremena i starenjem u industriji koja promovira teror mladosti?
Nemam problem sa starenjem i smatram da je borba protiv prirodnog tijeka uzaludna. Osjećam žaljenje za brzinom kojom život prolazi, ali nemam problem s vlastitim licem i godinama. Ljudi često pretjeruju u pokušajima da zaustave vrijeme – sitne korekcije su jedno, no potpun gubitak osobnog identiteta i prepoznatljivosti nema nikakvog smisla.
Novi autorski korak
Što nam pripremate u narednom razdoblju na filmskom planu?
Trenutno pripremam vlastiti filmski projekt na kojem sam scenaristički radio sedam ili osam godina, u suradnji s dramaturškinjom Ljubinkom Stojanović. Riječ je o filmu koji želim režirati i kroz koji planiram izraziti svoj osobni stav prema ovome svijetu. Priča počinje na ovim našim prostorima – u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji – a zatim se širi na globalnu razinu. Po prirodi sam tvrdoglav i uporan, pa vjerujem da ću usprkos velikim financijskim izazovima uspjeti ovaj projekt izgurati do kraja.
Fotografije: Press
Pogledajte i:
