Ivana Paradžiković
//

Ivana Paradžiković

Od trenutka kad sam je vidjela na društvenoj mreži, ta me instalacija doslovno razvalila. Rastavila na proste faktore. Nikada me nijedno umjetničko djelo nije tako snažno potreslo kao taj robot. Robotska ruka naziva „Ne mogu si pomoći!“ programirana je da održava hidrauličku tekućinu koja joj je nužna za rad, ali koja joj neprestano istječe. Ako je previše iscuri, ruka će umrijeti i zato se ona očajnički trudi prikupiti je. S pomoću četke tekućinu privlači sebi, a da scena bude grotesknija, čini to gotovo plesnim pokretima, stalno je vraćajući na mjesto, bez prestanka. Ipak, umjesto da riješi konstantni nered, naporima samo pogoršava situaciju ostavljajući tragove tekućine po podu, zidovima, po samoj sebi.

Instalacija 'ne mogu si pomoći' Sun Yuana i Peng Yu
Profimedia //

Instalacija 'ne mogu si pomoći' Sun Yuana i Peng Yu

Međutim, nije uvijek bilo tako. U svojim počecima robot, djelo dvoje najkontroverznijih kineskih umjetnika - Sun Yuana i Peng Yua, zabavljao je posjetitelje Guggenheimova muzeja u New Yorku, gdje je postavljen. Plesao je, imao interakciju s njima. Količina izgubljene tekućine tada je bila zanemariva. Brzo bi je pokupio i nastavio očaravati prisutne. S vremenom je prestao plesati. Količina izgubljene tekućine postala je prevelika, a njezino je prikupljanje zahtijevalo sve više vremena. Posljednje dane proživio je u beskrajnom vrtlogu curenja tekućine i očajničkom nastojanju da preživi. Njegova grčevita borba za život toliko je potresna, toliko živa, da robot, promatrajući ga, poprima ljudski lik, a da mučna scena bude još dramatičnija, hidraulička tekućina izgledala je poput prave krvi.

Instalacija 'ne mogu si pomoći' Sun Yuana i Peng Yu
Shutterstock //

Instalacija 'ne mogu si pomoći' Sun Yuana i Peng Yu

I baš su to umjetnici željeli postići. Udariti nas u trbuh, istjerati nam zrak iz pluća, da dok plačemo za robotom, zaplačemo nad svojim sudbinama. Jer život robotske ruke personifikacija je naših života – mog, tvog, većine nas danas. Slobodni duh s kojim smo rođeni sustav u kojem smo zarobljeni polagano guši iz dana u dan a da toga nismo ni svjesni. S vremenom počnemo vjerovati da smo voljeni i poštovani jedino ako sudjelujemo u toj samoubilačkoj igri. Ruka koja je nekada plesala s vremenom je izgubila svoju bezbrižnost. Količina izgubljene tekućine postala je prevelika, pretvorivši je u taoca vlastite borbe za preživljavanje.

Ivana Paradžiković
//

Ivana Paradžiković

Slično životima zarobljenih u korporativnom okruženju. U početku smo plesali, bili entuzijastični, surađivali s drugima. No kako vrijeme prolazi, gubimo strast, radost, unutarnji mir, povezanost sa samim sobom. Poput robotske ruke, tražimo načine kako ostati živ, kako uhvatiti mrvice sreće i radosti koje nam izmiču dok korporacija neumoljivo melje. Robotska ruka, simbol beskrajne borbe protiv sustava, na kraju je kapitulirala. Gubitak tekućine, poput izljeva krvi, podsjetnik je na sve što smo spremni dati, ali i na to koliko brzo ćemo nakon smrti biti zaboravljeni.

U studenome 2021. instalacija je iznenada postala viralna na TikToku. Kratki isječci industrijskog robota koji pokušava ispuniti svoj doživotni zadatak imali su desetke milijuna pregleda izazivajući snažne emocionalne reakcije gledatelja. Mnogi su suosjećali s umornim i besmislenim postojanjem robota, ostavljajući komentare poput „izgleda tako umorno i bez motivacije“ te „zašto mu ne možemo jednostavno dopustiti odmor“. Milijuni diljem svijeta oplakivali su robota, a u meni su počela bujati pitanja koja sam godinama ušutkivala jer nisam imala vremena odgovarati na njih. Vrijedi li žrtvovati svoju autentičnost i slobodu ili se ipak smijem usuditi težiti nečemu uzvišenijem?

Quote icon Black quote icon

Poznaješ li ti uopće samu sebe? Pitanje me presjeklo posred ošita.

Nakon 40 godina došao je trenutak da se suočim s tim pitanjem. Svi drugi su me poznavali. Onu koja im preko televizora svakoga četvrtka dođe u goste. Beskompromisna, odmjerena, neustrašiva... zajebana. Ali nakon gotovo 800 tjedana, koliko se nakupilo u gotovo desetljeće i pol, jednog se četvrtka ta osoba nije pojavila na ekranu. Ni drugog. Ni trećeg. Ta osoba, znala sam to nekoliko dana prije sjedeći uz jezero slušajući Gayatri mantru i dopuštajući suzama da se kotrljaju niz obraze, više ne postoji. Tada sam se od nje oprostila. Tko sam onda ja sada? Toliko godinama u službi posla, korporacije, tuđih problema i briga koje su s vremenom postale moje. Definirale me kao onu koja se bori za druge. Posao je postao identifikacija, jer za život izvan posla nije bilo vremena. Nije postojala granica. Toliko sam dugo bila ta osoba da sam za- boravila tko sam bila prije ulaska u ring. I što sada, kada spustim gard, napustim borbu? Vrijedi li moje postojanje ako ne podnosim žrtvu za javno dobro? Ako dane provodim sa svojom obitelji, život posvetim sebi? Grižnja savjesti me izjedala. Tko sam pobogu ja?

Ivana Paradžiković
//

Ivana Paradžiković

Istodobno, viralnost robotske instalacije na TikToku produbila je njezino značenje; ljudi diljem svijeta počeli su osjećati povezanost s beskrajnim zadatkom robota, počeli su shvaćati poruku instalacije koja nam kazuje kako nitko odavde neće izaći živ i kako služeći sustavu žrtvujemo vrijeme za uživanje u životu. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja sam svoj posao obožavala.

Quote icon Black quote icon

Toliko je sudbina prošlo kroz moj život, toliko sreće zbog tuđih pobjeda, zadovoljstva zbog izborene pravde... ali toliko sam se davala drugima da sam putem izgubila sebe.

I tu dolazimo do najtežeg dijela: svi mislimo da težimo i želimo slobodu, ali znate zašto se malo ljudi odvaži na taj korak - sloboda je, naime, zastrašujuća. Zakoračiti na put bez povratka. U nepoznato. Ostavljajući sve za sobom. Biti ono što jesi. Autentično. Javno. Gol na vjetrometini. Najstrašnija je stvar ikada. Lako je, naime, pomoći drugima, najteže je pomoći sebi. Stisnula sam zube i objavila post za koji mi je bilo potrebno više hrabrosti od suočavanja s bilo kojim moćnikom, sudskom tužbom ili pritiskom.

Ivana Paradžiković
//

Ivana Paradžiković

Post je, naime, video u kojem ja u kupaćem kostimu stojim na vrhu svjetionika na Dugom otoku i smijem se u kameru. Smijem se životu, a umirem od straha od njega. Petnaest godina nisam nosila dekolte, razgolitila noge ili na bilo koji način pokazivala svoju ženstvenost; svim sam se silama trudili dokazati da imam što reći. Da ne skrećem pažnju na svoje tijelo. Stvorila sam komplekse, ograničenja, strahove. „Nit brige nit pameti“, rekla bi mi kolegica kada bih nasmijana došla na posao. Jer, veseli ljudi su glupi. Samo oni namrgođeni, preopterećeni poslom su bitni. „Da je meni tvoja pamet da se odmorim“, dodala bi odmjeravajući me prezirno od glave do pete. Još više sam se tada zakopčala. I zato, biti ono što jesi, ogoliti ne tijelo nego i dušu, reći ću vam danas, dvije godine poslije, najhrabrija je stvar koju sam učinila. Usudila sam se pokazati svijetu. U kupaćem kostimu ili dekolteu. Ranjiva ili uplakana. Nesavršena. Spremna na komentare, na kritike... Zapravo, ne obazirući se na njih. Živeći svoj život.

Ivana Paradžiković
//

Ivana Paradžiković

„Robotska ruka“ službeno je umrla 2019. godine. Hidraulička tekućina posve je iscurila i ona se samo ugasila. Programirana da proživi svoju sudbinu, koliko god joj se opirala, borila protiv nje, koliko god joj snažno pokušavala izbjeći, nije uspjela. Kraj joj je bio neizbježan. Korporativna I. P. službeno je umrla 2021., dan uoči 40. rođendana. Volan je preuzela neka davno zaboravljena osoba. Ona djevojčica koja je naglo odrasla i postala smrtno ozbiljna jer je povjerovala da samo zatomljujući sebe može preživjeti. Ona što se smije srcem, ona koja čuje cvrkut ptica, koja je spremna na avanturu, na život! Zaigrana, nasmijana, vragolasta, znatiželjna.

Quote icon Black quote icon

Otkrit ću vam tajnu: lagali su nam. Odlazak iz sustava je moguć.

Međutim, za njega treba hrabrosti, oslobađanje od ega i snažna želja za slobodom. Ove misli zapisujem u mobitel, na području izvan signala, na 2000 m nadmorske visine, u 6 ujutro dok promatram dan kako se budi. Uživam u svakoj sekundi. Osvajam planinske vrhove. Nadoknađujem propušteni život. Živa sam. Prisutna. Održiva. Jer, ono što me sada hrani, više me ne ubija.

Ivana Paradžiković
//

Ivana Paradžiković

Elle stav