Prije nekoliko dana, do mog Insta feeda je doletio klip gostovanja Saoirse Ronan u The Graham Norton showu. Klip je kratak, a uz Saoirse (koja je poznata po svom sjajnom ukusu u biranju uloga, kao i po činjenici da je jedna od najmlađih višestruko nominiranih glumica u povijesti Oscara), u showu su bili jednako cijenjeni i omiljeni glumci Denzel Washington, Paul Mescal l i Eddie Redmayne. Koliko se može shvatiti iz isječka, Graham Norton u nekom trenutku nominira popularnu temu „seksualno nasilje“, a mi koji nismo gledali cijeli show već samo taj sad već mega viralni trenutak u priču ulazimo u trenu kad momci na kauču zbijaju šale o tome kako se zapravo osoba može obraniti od nepoznatog napadača.
Jedina žena na pozornici (i na kauču), Saoirse, kako možete vidjeti u videu, pokušava u par navrata nešto reći, ali dečki prelaze preko nje, posve nesvjesni da bi, možda, i ona sudjelovala. S obzirom na to da je The Graham Norton show koncipiran kao late night, dakle kao sadržaj s puno humora, i kao emisija koja potiče goste da budu duhoviti, zapravo se ne može Mescalu, Washingtonu i Redmayneu uzeti za zlo što se smiju. Ili može? Taman kad su kroz smijeh, opušteno i kulerski, izgovarali nekakvu čudnu šalu (?) o tome kako ne može osoba koja je napadnuta na ulici, u mraku, iznenada, razmišljati o tome da dođe do svog telefona i upotrijebi ga u svoju korist (nije do kraja jasno misle li dečki kao oružje ili za hitan poziv), Saoirse konačno, iz trećeg pokušaja, uspije doći do daha i izusti desetak ubojitih riječi (strani medijski outleti potrudili su se izbrojati) -
That's what girls have to think about that all the time.
Muk. Mic drop, što bi se reklo. I iako znamo da je seksualno nasilje tema kojoj se sada pristupa gotovo pa mahinalno, o kojoj svaki dobro educirani muškarac kojem je stalo do javnog imidža mora imati mišljenje koje je istovremeno ohrabrujuće za žrtve ali i potpuna netolerancija na nasilje, ipak, i najbolji od nas, nisu iskorijenili svoje prvotne pobude a to je- da se smiju ideji žrtve u mračnoj uličici koja traži telefon da bi se njime nekako spasila. Mediji i društvene mreže aplaudiraju Saoirse (i trebaju). Pročitala sam bezbroj tekstova na ovu iznenadnu temu: jedan portal objavio je „samo“ komentare gledateljica zgroženih činjenicom da je Ronan jedva zapravo i došla do riječi (pogledati pod mansplaining). No, meni se učinilo da se i sama zaustavila.
Poznajem taj osjećaj. Dobro se sjećam jednog panela pred više stotina ljudi na kojem sam sudjelovala s velikim (muškim) medijskim zvijezdama regije. Panel je zapravo jako sličio late nightu: nismo imali zadanu temu, a vrlo brzo je postalo jasno da će se dečki duhovito zezati (što na vlastiti račun, što međusobno), i da je cijela poanta tko ima većega, tko je više cool, tko će više nasmijati ekipu. Od mene se, valjda, isto očekivala duhovitost: ali svakim novim trenom osjećala sam da ne želim tu ulogu zabavljačice koja se može boriti s golemim egima baziranim na muškoj supremaciji u medijima. S druge strane sam, baš poput Saoirse, bila okružena dobrim momcima - onima koji će se uvijek javiti za humanitarku i uvijek biti na pravoj strani povijesti, samo kad ih netko cukne za rukav i kad im prstom pokaže temu koja muči pola čovječanstva.
45 minuta sam šutjela: moja šutnja postala im je kao neki kamenčić - zašto odbijam sudjelovati, što sad pak izvodim, kad je sve ok? Ali ono što nije ok je ono neizgovoreno: ženska pozicija je i dalje, nažalost, reaktivna. Ali: mi imamo što za reći, a to što govorimo je većinom temeljeno na iskustvu, za razliku od onog što dosta često oni, nažalost, govore. Znam da je teško šutjeti live on camera, meni je onih 45 minuta bio pakao, ali ponekad, jednostavno, je to jedino pristojno što čovjek može učiniti. Pa je tako primjerice zapravo Ronan bila jedina koja je trebala govoriti o seksualnom nasilju ili strahu od istog: šale na tu temu, koliko god bile prikladne za format showa, nisu primjerene za stvarnost u kojoj živimo. Jedan medij na ovu je temu objavio članak naziva koji je glasio, otprilike, #onokadnidobridečkine kuže, a vrlo mi je slična misao pala na pamet kad sam ovaj tjedan naletjela na najavu radionice naziva POBIJEDI STRAH OD PORODA. Organizator je privatna poliklinika i može se pretpostaviti da, osim zarade, koja je legitimna, iza motiva za organizacijom takvog eventa stoje samo dobre namjere. Googlajući dva stručnjaka koja su navedena kao predavači, također se mogu otkriti samo dobre stvari. I oni su Eddie Redmayne i Paul Mescal: liječnici, najginekolozi, psihijatri, stručnjaci koju ulijevaju povjerenje. ALI.
Došli smo do trenutka u povijesti kad želimo da o ženskim temama govore i žene, kad nam je važno, makar na simboličkom nivou, da se stvori prostor, prostor tišine, prostor pažljivog slušanja, prostor u kojem ćemo se osjetiti dovoljno sigurnima da kažemo, primjerice, zašto se bojimo poroda. Neki od razloga bi sasvim sigurno bili i činjenica da 2024. više nego ikad znamo koliko je nažalost prošireno opstetričko nasilje, i da se ono ne svodi na zločeste pojedince, već i na socijalna očekivanja od trudnica koja su toliko zastrašujuća da je svaka žena koja se ne boji poroda zapravo svojevrsno čudo (ali žene su to na svim poljima života). Dr Vinogradac i dr.Bursać su jednostavno, baš kao i omiljeni nam Mescal, Denzel i Redmayne da se ne šale, trebali sami znati da nije primjereno da budu sami na radionici koja se obraća isključivo ženama. Sve dok postoje žene poput Ronan da otvore dijalog, postoji nada da ćemo biti ok.
