Pornografija smrti najprecizniji je pojam koji opisuje način izvještavanja, kako medija, odnosno tabloida, tako i korisnika društvenih mreža o tragičnoj smrti Liama Paynea. Bivši član One Directiona, svojevremeno najpopularnije pop grupe na svijetu, poginuo je u Argentini od ozljeda zadobivenih od pada s balkona na trećem katu hotela. Imao je 31 godinu. Na Instagramu i TikToku, ali i u svjetski poznatim tabloidima možete pronaći fotografije hotelske sobe koju je pjevač navodno razbio netom prije smrti, šatora kojim je u predvorju hotela pokriveno njegovo tijelo, možete preslušati poziv zaposlenika hotela hitnoj službi, pogledati njegove posljednje Snapchat storyje koji su u međuvremenu izbrisani, a navodno je jedan tabloid objavio i fotografije njegovog tijela. Eksploatacija mladića koji očito nije bio dobro već neko vrijeme nastavlja se i nakon njegove smrti, i to zato što je prije 15 godina postao globalno slavan.
Payne je u posljednjih godinu dana u nekoliko navrata pričao o tome kako se bori s ovisnostima o alkoholu i drogama te da zbog toga pati od niza problema s mentalnim zdravljem. Zbog toga je uglavnom bio ismijavan i rijetko kada je dobio ikakvu podršku javnosti.
Možda se pitate i zašto bi? Bio je mlad, lijep, uspješan, bogat i slavan. Kako je tek nama koji nismo nijedno od toga i isto imamo probleme s mentalnim zdravljem?! Zvuči paradoksalno, ali vjerojatno imamo više šanse za oporavak nego što je imao Liam Payne i brojni drugi koji su u sličnoj životnoj situaciji. Za slavne uglavnom nemamo puno milosti. Volimo ih osuđivati i ne gledati ih kao jedne od nas. Jer to i nisu, zar ne? Lakše je plakati u vili s jacuzzijem na Beverly Hillsu nego u garsonijeri u Trnskom, to valjda svi znaju. Ipak, suze odnekud dolaze, a iz nekog razloga luksuz i slava ih ne zaustavljaju.
Iako već desetljećima svakodnevno gledamo paparazzi fotografije slavnih iz najgorih trenutaka njihovih života, pa i smrti, njihove živčane slomove i predoziranja, i sve to praktički uživo, još uvijek se čini kao da nismo posve svjesni što slava čini mentalnom zdravlju, posebno kad govorimo o mladim osobama.
Liam Payne imao je 17 godina kad je počeo nastupati s One Directionom, a ni njegovi kolege u bendu nisu bili stariji. Kao i mnogi drugi u glazbenoj industriji, ostavljeni su da se nose s iznenadnom globalnom slavom bez ikakve stvarne podrške. Šokantna i prerana smrt Liama Payne potaknula je Mikeyja Grahama, irskog pjevača koji je 90-ih nastupao u boy bendu Boyzone, da još jednom progovori o fatalnim posljedicama slave koje je i sam osjetio.
Također je predložio da glazbena industrija počne zapošljavati psihologe koji bi pomagali mladim, ranjivim glazbenicima.
Ovakva praksa već postoji u drugim industrijama, poput američkih NBA i NFL liga. Posebno je zanimljivo da je NBA pokrenuo program mentalnog zdravlja na inicijativu samih košarkaša. U profesionalnom sportu većina igrača počinje s karijerom vrlo rano, a sva disciplina koju sportovi poput košarke ili američkog nogometa zahtijevaju nije dovoljna da se mogu nositi sa svakodnevnim pritiskom. Glazbenici, iako su dio jedne od najprofitabilnijih industrija na svijetu, nemaju gotovo nikakvu institucionalnu podršku.
Američka kantautorica Chappell Roan nedavno je prozvala svoje obožavatelje jer je ne puštaju na miru kad je sretnu na ulici, „u civilu“. Unose joj se u privatni prostor, dozivaju je, fotografiraju, viču na nju, neugodni su ako se odbije fotografirati se s njima i slično. Već zbog toga su je jako kritizirali u medijima i javnosti jer je, navodno, nezahvalna na silnoj pažnji i novcima koje je zaradila zahvaljujući, naravno, nama. Mi smo je stvorili. Valjda bi taj novac trebao nadomjestiti izgubljeno mentalno zdravlje i mir. A znamo da je to nemoguće.
Zašto je nečija slava sasvim opravdan razlog da dehumaniziramo neke pojedince oduzimajući im pravo na kompleksnost karaktera i odluka? Obožavamo kad naprave neku glupost jer na trenutak možemo izaći iz vlastitih frustracija, zaboraviti na svoje glupe pogreške i posvetiti se seciranju tuđih. Jer kad ti talentirani i predivni ljudi naprave neku pogrešku, konačno su slični nama i tada osjećamo da ih imamo pravo osuđivati. Puno je lakše tako živjeti nego biti iskren sam sa sobom.
Postoje neke profesije koje uz uspjeh sa sobom nose ili podrazumijevaju neku vrstu slave, poput glume, (popularne) glazbe, plesa, sporta, dizajna, književnosti, novinarstva... To je istina i u Hrvatskoj, a kamoli u Ujedinjenom Kraljevstvu ili SAD-u. Kreativci se često gotovo preko noći nađu pred pozornicom cijeloga svijeta, nakon što u godinama radili kako bi usavršili svoje vještine i znanja. Neki ciljano rade na tome da postanu slavni, dok je nekima to jednostavno neizbježna posljedica uspjeha. No koji god scenarij bio, on se razvija tako da se sa slavom rijetko tko može nositi jer podrazumijeva dehumanizaciju, otuđenost i konstantno osuđivanje svakog vašeg djela i riječi. Istovremeno, čini se da preko noći postanete idol i nekakav uzor tisućama, pa i milijunima ljudi. S time se teško nositi čak i kad ste vražji Papa, jer i on ponekad ide na ispovijed, kamoli kad ste djevojka ili mladić koji nisu planirali biti moralna vertikala nikome, pogotovo ne hordi fanova diljem svijeta.
Liam Payne samo je posljednji primjer tragičnih posljedica koje slava može ostaviti na mentalno zdravlje. Ali budimo iskreni, znamo ih puno koji su bili blizu ovakvom ishodu ili koji su samo bili izvrgnuti maltretiranju u medijima i na društvenim mrežama jer su odlučili na prvo mjesto staviti svoje mentalno, pa tako i fizičko zdravlje. Simone Biles, najbolja gimnastičarka na svijetu, nazivana je „gubitnicom koja odustaje“ kad je na Olimpijskim igrama 2021. u Tokiju odlučila odustati od natjecanja zbog problema s mentalnim zdravljem. Iako si je time vjerojatno doslovno spasila život jer bi inače riskirala možda i po život ozbiljne ozljede.
Drew Barrymore, preslatka djevojčica iz E.T.-ja, na prvom je odvikavanju bila s 13 godina, preteen zvijezda Lindsay Lohan ismijavana je na dnevnoj bazi u tabloidima dok je proživljavala ozbiljno teške probleme s mentalnim zdravljem, Justin Bieber iz slatkog je dječaka postao agresivni mladić koji napada fotografe koji ga slikaju na ulici, ona serija fotografija Britney Spears – znate na koju mislim – u međuvremenu je postala core memory svim milenijalcima. Svi su govorili da je „poludjela“. Britney je postala simbol svih negativnih posljedica koje slava može imati na mladu osobu koja se tek razvija i mora odrastati pred kamerama, ali ništa se zapravo nije promijenilo.
Zapravo, postalo je još gore jer su nam slavni sada dostupniji nego ikad prije. Preko društvenih mreža imamo uvid u njihove privatne živote kakav vjerojatno ne bismo trebali imati. I imamo puno manje empatije prema njima nego prema bilo kome u našem „stvarnom“ životu. Nemamo milosti prema njihovim pogreškama i glupim odlukama koje su donijeli jer im se nije do kraja razvio prefrontalni korteks, a odjednom imaju previše novca i okruženi su ljudima koji im ne znaju reći „ne“. Zar maštamo da bismo mi bili bolji, pametniji, odgovorniji?
U trenutku kad svi izvještaji govore o krizi mentalnog zdravlja, kad se zaista počinje otvorenije govoriti o ovoj problematici, još uvijek mislimo da nam slavne osobe duguju svoje živote, pa i smrt. Opsjednutost životima drugih ljudi na tako površnoj razini, gdje ih ne vidimo zapravo kao ljudska bića i oduzimamo im dostojanstvo svakim klikom, zapravo je pravi pokazatelj krize mentalnog zdravlja u kojoj živimo.
