Ali, da su otkrili injekciju za paranoidne misli s kojima samu sebe mučim prije spavanja, bila bih prva u redu za injekciju. Nisam sigurna da bi mi papirić s nuspojavama bio važan. Tako da moram odmah reći: duboko razumijem sve ljude koji su „na Ozempicu“. Istovremeno se duboko bojim da neću ovim priznanjem sudjelovati u poticanju IKOGA da uzima lijek za mršavljenje. „Nije Ozempic!“, viknula je jedna naša bivša kolegica ovo ljeto na ljetnom festivalu na kojem smo svi sjedili oko visokih barskih stolova s pićem u ruci. Nitko ju ništa nije pitao. Da, izgledala je senzacionalno. Da, smršavila je, što ja znam, 10 ili čak 20 kila, ali ne samo da je smršavila, već se utegla i nekako pomladila (što često ne ide uz bok sa mršavljenjem), ali Ozempic mi nije pao na pamet - njoj očito jest.
Prije no što podivljate iza vaših ekrana: znam, ZNAM da sam blagoslovljena genetskom lutrijom zato što ne moram razmišljati o Ozempicu. Ovaj tekst je dobrim dijelom o tome - o licemjerju mršavih ljudi prema - ostalima. „Jesi li na Ozempicu?“- upitala je jedna moja poznanica svog bivšeg dečka koji se pojavio u kafiću gdje smo slavili neko Majmunovo, fit i zgodniji no ikad. Znala sam da nije - jer ga viđam jutrima u joga studiju koji i ja religiozno pohodim. Tada sam prvi put čula za taj čudotvoran lijek. OZ-EM-PIC- nesigurno sam guglala nakon što sam nehotice čula taj „who won“ susret bivših supružnika. Čudesa su se otvorila ispod moje tražilice.
Znate sve već do sad: lijek koji se koristi za regulaciju dijabetesa, ima senzacionalnu nuspojavu da od njega ljudi gube apetit i kile. Istina, Ozempic (ili njegovo drugo ime, lijek Wegovy) registriran je u određenim državama i kao lijek za liječenje pretilosti. Pretilost, ok, to jest bolest i mora se liječiti. No, što je s ljudima koji „samo“ imaju 10-20-30 kila viška, od trudnoće, gena, lošeg prekida, loših navika, stresa, prebrzog života, loše hrane? Što je s tim ljudima s početka priče koji, baš poput mene, imaju lošu naviku (lifestyle), samo moja ne deblja nego uništava san i mentalno zdravlje? Da, znam da postoje tablete i za to - no, biram meditaciju.
Čini li me to boljom ili si tako umišljam da sam bolja?
Isto to pitanje vrijedi i za moju bivšu kolegicu s početka teksta, zašto je važno da nije Ozempic? Mogu, da budem iskrena, i to razumjeti: ako se netko svaki dan budi u 5, trči, diže utege, ili završava dan teretanom, jede samo biljke, kroasane gleda na feedu genetskih superiornih influenserica i općenito je život podredio/podredila tome da zauvijek ostane fit jer joj/mu to nije toliko lako kao nekima od nas, onda mogu shvatiti da im „quick fix“ poput ubrizgavanja injekcija ide na živce.
However, Ozempic je tu, i lako se dolazi do njega. Tijekom istraživanja za ovaj tekst, jedan prijatelj je pred mojim očima primio oduševljenu SMS poruku „dobio sam ga! Here we go!“- a dobio ga je (Ozempic) na recept od privatnog endokrinologa. Navodno je to trenutno najjednostavnija kratica za miracle drug. I dok se u našoj redakciji lome koplja oko toga bi li takvo što trebalo biti legalno, jer što ćemo ako se i kad otkriju ozbiljnije nuspojave na zdravlje (Lottie Moss je, primjerice, nedavno progovorila koliko je patila jer se overdozirala Ozempicom i javno preklinjala ljude da ga nikad ne isprobavaju, posebno ne na svoju ruku) i „joj, dajte molim vas, ionako svašta trpamo u sebe non stop“ pristupa životu, mene zaintrigirala jedna posve druga nijansa svijeta nakon Ozempica: što ćemo dakle sada s tim da smo tvrdili kako smo prokleto inkluzivni?
Ono, baš full, skroz, totalno prihvaćamo i slavimo sve vrste tijela, pogotovo mi u showbizu i modi? Slavimo obline sve u šesnaest. I taman kad sam pomislila: joj super, nisam jedina osoba na ovom svijetu koja misli da je opsesija Ozempicom ultimativni dokaz koliko smo bili licemjerni i lagali, ugledala sam sličan tekst u sestrinskom izdanju britanskog Ella. Što to govori o modi, pitala se autorica. Taman kad sam pomislila koliko je utješno da sve ovo što mene proganja misle i drugi novinari, ugledala sam naslovnicu jednog drugog modnog izdanja, s kojeg je ponosno pozirala žena raskošnog tijela. Svi smo, čini se, zbunjeni.
Do prije 5 minuta kritizirali smo brendove zbog premalih brojeva (određeni high street brendovi valjda se u posljednje vrijeme obraćaju isključivo teen tijelima, jer ja jedva stanem u S), i proizvodili smo „normalne brojeve“ za „normalna tijela“, a sad imamo čudotvorne pretvorbe kojima se svi divimo.
Tko smo? Što nam se sviđa? Za koga dizajneri nastavljaju kreirati? Nije tu kraj, ne, to je samo prvi korak zbunjenosti. Naime, zašto nam toliko ide na živce Ozempic da ga i oni koji ga koriste i oni koji ga ne koriste niječu kao Petar Isusa? Može li biti - samo nagađam - da određeni mršavi ljudi, posebno žene, ne žele da je svima dostupna da vrsta privilegije?
Znate ono, uh-oh, do sada smo mi mršave bile „odabrane“, hot girls, popular girls, one koje će uvijek imati prednost u životu. U srednjoj školi, najsamopouzdanije, kasnije, s boljim Insta ili TikTok feedom, koji se bolje unovčuje, a na razgovoru za posao - sa širim osmijehom i work siren chicom koji, jednostavno, bolje stoji (jer dizajneri ipak kreiraju za mršavo tijelo, zar ne). Postoji li dio nas koji je sada ljut, kako to obično biva kod ukidanja privilegije? Opa, mršavost je, izgleda, dostupna svima. Da, da, znam da bi cinicima koji se uvijek iznad svega brinu za mir u svijetu bilo draže da smo pronašli lijek za rak dojke (newsflash: svima bi, garantiram), ali s obzirom na to da sam na svijetu pune 43 godine kao žena, dovoljno sam patnje vidjela zbog viška kilograma.
Razumijem svaku osobu koja posegne za privatnim receptom. Voljela bih, kao i svatko, da to ne znači nestašicu za dijabetičare koje taj lijek koriste za liječenje svoje bolesti. Ali što ćemo sad sa svim revijama inkluzivnosti, sa velikim grudima, trbusima koje smo proglašavali sexy poput Marilyn, sexy poput trbušnih plesačica u Indiji, što ćemo sa desetljećima pokušaja da se desi revolucija ne samo u modi već u mindsetima svih onih koji kroje izgled privlačne žene u popkulturi? Jesmo li se demantirali? Bojim se da mrvicu jesmo, ali što sad- treba se izvući iz činjenice da, dok je Ozempic pružio toliko potrebnu pomoć i utjehu mnogima, istovremeno je aktivirao bombu samoobmanjivanja koji nam je eksplodirao u lice. Stilistica i urednica Jeanie Annan-Lewin pita se za britanski Elle je li njezina vrsta tijela ipak izašla iz mode (nakon što je u modi bila pune tri minute). Annan-Lewin je sasvim sigurno veći autoritet za pisati o implikacijama Ozempica na modnu industriju nego ja, jer je i sama, zbog zdravlja, na Wegovyju, a nosi broj 22 (XXL). U svom sjajnom eseju, podsjeća na backlash koji je doživjela Adele kad je smršavila i prestala biti, odlukom i trudom, nesretna debela žena koja plače za bivšim(a).
Zašto smo toliko ljuti na žene koje mršave, na ovaj ili onaj način? Zašto im toliko ne damo da budu hot like us?
A zašto smo, s druge strane, toliko i dalje željni skinny boda? Možemo li ikad zaista revolucionarizirati izgled žene? Za to da predamo torch privilegije mirno i dostojanstveno, s poštovanjem i pljeskom (bravo, smršavila si uz pomoć Ozempica, nadam se da si ga koristila uz kontrolu i odobrenje liječnika), ali i za to da ZAISTA počnemo smatrati, ne prisilom ili nekom vrstom lažnog dogovora, HOT žensko tijelo BILO KOJEG KONFEKCIJSKOG BROJA, još nema injekcije. Možda i bolje, jer, znate kako, nikad na početku revolucije ne znamo koje nas nuspojave čekaju.
