Jedno od onih vodećih lica koje svaki producent, studio ili redatelj sanja imati na svoj projektu, jer garantira pažnju i publike i kritike, odličnu izvedbu i dobre kritike. Faye će za popkulturu uvijek biti ikonska Bonnie u filmu Bonnie i Clyde. Toliko se u našem zajedničkom sjećanju Dunaway stopila s odmetnicom Bonnie da me fotografija prave Bonnie Elizabeth Parker osupnula: zar postoji netko tko je više Bonnie od Dunaway? (Da, Jelena, neki likovi iz filmova su prije toga bili stvarne osobe). Ali tako je to u umjetnosti: ponekad fikcija zasjeni stvarnost, ili postane stilizirana verzija, lakša i ljepša za pamtiti. A tko bi mogao zaboraviti strastvenu izvedbu Faye Dunaway i njezin styling, od frizure do kapice, koji će, pretpostavljam, zauvijek romantizirati lik kriminalke.
U biografskom dokumentarcu Faye mnogo se govori o tome kako je došlo do tog filma, što je to značilo za do tada većinom kazališnu glumicu Dunaway, i kako je utjecalo na njezin život. Cijeli dokumentarac je vizualno fascinantan: prvenstveno, moramo priznati, zato što je Faye Dunaway neopisivo lijepa. Puko puštanje snimaka njenih filmova ili playanje fotografije za fotografijom odmor je za oči i inspiracija za dušu. Podsjećanje na dugačke prenaglašene (i gornje i donje!) trepavice koje su obilježile šezdesete, ili na produženi plavi bob prirodne brinete Dunaway, ili na minice koje je tako sjajno nosila vrijedno je svake minute ovog filma koji će vas, ipak, na kraju malo smoriti. Na samom startu, naime, u priču se uvodi začudni element - Faye Dunaway današnjice, prilično nervozno otresa se na snimatelja ili redatelja (Laurent Bouzereau), jer traži savršenu pozu za davanje testimonijala. U redu, svaki gledatelj dobre volje može (i mora) u sebi pronaći razumijevanje za osamdesetogodišnju divu koja je najveće trenutke karijernih uspjeha doživljavala kao jedna od najljepših žena u povijesti filma. No taj mikro twist Bouzereau služi kao šlagvort za jednu od ključnih tema dokumentarca - težina karaktera Faye Dunaway (da u priču ne uvedemo jednu drugu riječ).
Riječima još jedne ikone, Bette Davies, čiji će stari intervju ekipa filma iskopati: Faye Dunaway je osoba s kojom mnogi u industriji ne bi radili ni za milijune dolara! Šok i nevjerica, moram reći; jer, ja sam, očito, površna po pitanju tračeva i nekako sam propustila drame oko glumica i glumaca te generacije, pa je za mene Dunaway bila i ostala prekrasna, pretalentirana modna ikona. Vratit će se Bouzerau na te navode o njezinoj zajebanosti (ok, ipak smo uveli tu riječ u priču); vratit će se i Faye, i njezin sin Liam, pa i neki suradnici i ekipa iz industrije. Sharon Stone će ju braniti do krvi i tvrditi da je svaki trač o tome koliko je teško raditi s nekom takvom perfekcionisticom zapravo internalizirana mizoginija industrije (ne mogu reći da nisam nesvjesno ali snažno potvrdno kimala dok je Stone objašnjavala tu zapravo vrlo jednostavnu činjenicu); a sama Faye reći će da je MOŽDA u pitanju i njezina organska bolest (bipolarni poremećaj), ili, jednostavno skup različitih utjecaja- od mentalnog zdravlja, trigera koji su za nju pogubni i lako ju prebace u maniju, granica koje ne dopušta da se prijeđu, itd. A tog “itd” nažalost nema puno. Koliko god bih vam voljela reći da je u ovom filmu nešto više od sjajnih isječaka i fotografija, stvarnost je suprotna: na malo su mjesta autori zagrebali ispod površine priče koju, ako vas je ikad zanimala, možete pronaći i na internetima.
Njezina slavna ljubavna afera s oženjenim Mastroiannijem opisana je možda najiskrenije i najotvorenije (i inače Dunaway dirljivo jednostavno progovara gotovo o svemu, od alkoholizma vlastitog oca do činjenice da je predugo čekala na djecu i usput postala neplodna), uz komentar: “Bila su takva vremena, upoznavala sam zanimljive ljude i normalno da sam se zaljubila.” Ali dokumentarac se vrlo brzo vraća u svoju zacrtanu linearnu dramaturgiju koja se svodi na kronološko nabrajanje njenih uloga. Ljubavne afere, pa čak i brakovi, padaju u drugi plan (kako zapravo i jest bilo u njenom životu): jedini muškarac, osim Mastroiannija, zbog kojeg će Faye plakati a kojem će redatelj pokloniti više vremena njezin je sin Liam, koji je i jedan od najaktivnijih sugovornika i komentatora u dokumentarcu. U stravičnom trenutku koji pomalo zrcali najgori moment njezine karijere, Liam će spomenuti da je Faye znala, u najgorim epizodama svoje bolesti, podsjećati na lik iz kritički pokopanog Mommy Dearest (zapravo Joan Crawford). Međutim, ni taj trag, bačen pred umornu publiku na samom kraju, neće odvesti nikamo.
Nažalost, njena duboka unutarnja strast, njeno senzacionalno i nesvakidašnje obrazovanje (pogotovo s obzirom odakle potiče) u dramskom, njezin rad sa slavnim Kazanom, muškarci koje je voljela, neovisnost koju je već u šezdesetima i sedamdesetima imala kao prava ikona i cura s postera za to doba, njezina ljepota koja je inspirirala kostimografe, ležernost kojom je pak pristupala outfitima za crvene tepihe, njezina posvećenost majčinstvu, samoća na koju se odlučila vrlo brzo u životu, depresija nakon što su i kritika i publika sasjekle Mommy Dearest (ali i njezinu izvedbu), njezina depresija, alkoholizam, liječenja, sve je to, istina, nabrojano i spomenuto, ali i neistraženo. Faye ostaje samo pojam, neistražena planeta koja je uspjela biti jedna od najvećih i o čijem se karakteru i temperamentu ispredaju legende. Možda i bolje, jer tako nam ostaju lijepa dva sata da se divimo legendi.
