Tjedan mode u Londonu: Kraljevstvo eksperimentalnih silueta, vječnih uspjeha i novih imena

JW Anderson

Jedan od najperspektivnijih dizajnera našeg vremena koji je drugu godinu zaredom nominiran za titulu najboljeg dizajnera godine je predstavio još jednu kolekciju koja iz korijena preispituje što sve jedna silueta može biti. Anderson, koji svoje eksperimentalne oblike prvenstveno testira u vlastitom brendu prije nego ih prenese u Loewe, je ovog puta bio inspiriran svojom mlađom sestrom.

Bez obzira na kolekciju koju je opisao kao ‘’girly independence’’, ona ni u jednom trenutku nije zakoračila u već omraženi coquette, balletcore ili bilo koji drugi aktualni mirkostil koji žene oblikuje u hiperfeminiziranu ili bezopasnu viziju.

Anderson tijekom ove kolekcije prividno gubi fokus, no redovno ga vraća u obliku komada s optičkim varkama koje prate njihovi originalni komadi. Nešto što ćemo sigurno vidjeti u Loeweu, ali i masi ostalih brendova, su nove vizije proljetnih jakni koje kombiniraju elemente balonera, mantila na preklop i biker jakne. Anderson, ako ništa drugo, zna skrojiti siluetu koju naizgled nikada nismo vidjeli i onu koja mu može zaraditi još jednu nagradu u karijeri.

Simone Rocha

Hiperromantična Rocha je za iduće proljeće zakoračila u neočekivane vode. Kako bi se reklo, this isn’t your mothers Simone Rocha. Nježne siluete ispunjene cvijećem koje šalje kroz gotovo impresionističke kolekcije su ovog puta zamijenile one znatno eksperimentalnije. Cvijeće, iako ga je po navici bilo, ovdje poprima znatni fleurs du mal prizvuk.

Nije ovo prvi put da Rochin rad prelazi u blagu perverziju samog sebe, no ovdje je po prvi put to naglašenije no inače. Iako su naznake bile prisutne i u njenoj prošloj kolekciji punoj sudaranja krzna i tila, ova u kojoj za inspiraciju koristi uznemirujuće motive slikarice Genieve Figgis je iznenađujuć korak.

Dok se u kolekciji i dalje pojavljuju komadi koje možemo svrstati u dopamine dressing ili girly kategorije, onih zbog kojih je Rocha apsolutno dominirala ovim desetljećem i zbog kojih je zaradila suradnju na kolekciji visoke mode za Jeana Paula Gaultiera, može se reći da je ovdje prisutnija kategorija mood swing odijevanja.

Di Petsa

Grčka dizajnerica Dimitra Petsa je sada već stalna figura na londonskoj modnoj sceni. S estetikom koja spaja antiku i suvremeno doba, Di Petsa nas iznova oduševljava svake godine, posebice s novom verzijom svojih mokrih haljina koje su ju početkom ovog desetljeća stavile na moodboarde svih većih stilista i modnih entuzijasta.

Ove sezone smo iz brenda koji fokus stavlja na ezoterični feminitet i majčinstvo dobili nekoliko iznenađujućih komada za muškarce, no oni su i dalje u skladu s mističnom estetikom ovog sve popularnijeg brenda.

Richard Quinn

Prvi i posljednji dizajner kojem je prije nekoliko godina sama kraljica Elizabeta II uručila nagradu za ‘’modnu budućnost’’ se u posljednjih nekoliko sezona okrenuo modnoj prošlosti. To nije nužno loše, pošto mladih couturiera u pravom smislu ne možemo nabrojati na prste jedne ruke, no od njih je Quinn možda najperspektivniji.

Njegov old world couture koji bi prirodnije bilo vidjeti u utrci s majstorima poput Diora i Givenchyja je uvijek osvježenje na eksperimentalnom Tjednu mode u Londonu, a upravo zbog svoje oštre elegancije i neospornog glamura, njegov rad je u londonskom kontekstu možda i najsubverzivniji.

S.S. Daley

Steven Stokey-Daley je možda jedini dizajner uz Alessandra Michelea koji može privući Harryja Stylesa na svoju reviju, posebice ovu na kojoj je predstavio debitantnu žensku kolekciju mode. Britanski dizajner, čije su muške i androgine siluete prije dvije godine zaradile prestižnu i glavnu LVMH nagradu, se konačno okušao u novom smjeru za svoj brend. Mora se reći - izrazito uspješno.

Dok su komadi bili itekako inspirirani klasičnim krojenjem i tradicionalno muževnijom estetikom, Daley je sve oblike blago smekšao. Njegova vječna inspiracija engleskim školskim uniformama i motivima seoskog života je bila vidljiva u interesantnim pregačama/suknjama i pletenim komadima koje bi u jednu ruku bez problema svrstali u Loewe.

Daley je ponovo obranio titulu najboljeg tvorca printeva u Londonu, odmah iza nekadašnjih printeva Richarda Quinna, no uz to se popeo visoko na ljestvici dizajnera koji odlično rade s teksturama i oprečnim tekstilima koji ni u jednom slučaju ne bi imali smisla, osim u njihovoj izvedbi.