Postoje glumice koje prostore scene i kadra ne popunjavaju tek svojom fizičkom prisutnošću, nego ih temeljno kontaminiraju vlastitom temperamentnom etikom i pojavnošću. Aleksandra Janković odavno je definirala taj specifični glumački kardiogram: od eksplozivnog subverziviteta jedne Courtney Love (Velika bela zavera) i generacijske anksioznosti u Nemreš pobjeć od nedjelje, preko brutalno iskrene teksture u Skakavcima Biljane Srbljanović, pa sve do nedavnog trijumfa na 73. Pulskom filmskom festivalu.
Njena Zlatna Arena za sporednu žensku ulogu u filmu Koke Igora Jelinovića nije stigla kao slučajni festivalski bljesak, nego kao matematički točna kruna opusa formiranog na daskama beogradskog Ateljea 212. U Kokama, filmu koji je odnio i Veliku zlatnu arenu, Janković igra jednu od dviju sestara s onom vrstom sirove glumačke bravure kakvu je žiri prepoznao i nagradio – to je gluma bez zaštitne mreže, hrabra u temperamentu, bespoštedna u interpretaciji.
Za Elle razgovaramo o glumačkom habitusu koji odbija kompromise te o tome što danas zapravo znači nositi lik u vremenu koje od umjetnosti traži brze i plitke odgovore.
Želio bih da malo reaktiviramo taj osjećaj i činjenicu da govorite na jeziku u kojem ste rođeni, u tonu koji vam je prirodan. Kako je to izgledalo u početku – sam poziv i općenito taj osjećaj?
Radivoje Andrić, redatelj filma “Leto kad sam naučila da letim” me je pozvao i rekao da ga je Snježana Sinovčić Šiškov pitala da li zna neku glumicu u Beogradu s dalmatinskim govorom i on je odmah izgovorio moje ime i pozvao me. Nisam baš dobro razumjela da je casting za mene već da trebam pomoći Snježani i čitati još replike za neki njen casting. Obećala sam da ću naći dva sata vremena. Bila sam prilično iznenađena kad sam u pola castinga shvatila da sam se mene kastuje što će reći da nisam bila baš pripremljena, ali sam onda upalila motore i uradila sve kako treba. Što se tiče govora on je moj, materinski, na kojem sam svakodnevno govorila sa mamom koja je Splićanka a i nikada ga se nisam odrekla. Činilo mi se da bih izgubila pola sebe, a to nije dolazilo u obzir. Školovana sam na beogradskoj akademiji i naučila sam da moj privatni govor ne utječe na profesionalni angažman. I to oduvijek smatram ljepotom. Sve se to odvijalo u doba korone tako da je casting bio online, naime Igor je upravljao iz Zagreba putem Skypa. Tih dana je i moja majka preminula tako da je cijela stvar oko “Koke” dobila novi smisao. Na izvjestan način kroz rad na ovom filmu oprostila sam se i od nje, ukoliko je to uopće moguće jer vječno fali.
Beskrajno sam uživala radeći sa Snježanom i Igorom i kompletnom ekipom jer me je vratilo u vrijeme odrastanja, izvuklo hrpu uspomena i iskustava koje sam napokon mogla iskazati.
Kao neki čudan povratak kući?
Da, baš tako! Međutim, to je u meni instantno. Odmah se vrati. Prije tog povratka jeziku, dogodio se povratak toj snazi i duhu u kojem jesam. Sve je nekako poteklo prirodno.
Aleksandra Janković – između Splita i Beograda
Je li se u tom filmu zapravo isto tako radilo o opraštanju od majke? No, događaju se i zapreke na putu prema tom oproštaju.
Bilo je i toga. Prije svega, kad mi je Igor rekao da Dara Vukić igra mamu. Ona je obilježila moje odrastanje. Obožavala sam je na sceni, a nikada je nisam upoznala do ovog snimanja. Bila je nevjerojatno lijepa žena i predivna glumica. Kada sam je nakon 35 godina vidjela u kadru – odnosno na setu prije samog kadra – bila je jednako prelijepa. Nisam mogla skinuti pogled s nje. U mom se biću probudila bujica pitanja, komplimenata i želja, htjela sam je obasuti time! Ali, imajući svijest da to ne trebam raditi jer je to moja osobna stvar i ne trebam druge opterećivati time, zadržala sam to u sebi.
Kad smo snimali tu zadnju scenu, bilo je jako puno duplih kadrova, sigurno nekoliko deseta takeova, jer smo isprobavali razne varijante. I to je bio moj oproštaj od majke. Dara me tonom i govorom strašno podsjećala na moju mamu, kao da mi moja mama govori. Bilo mi je izrazito emotivno. U nekim je trenucima to bilo čak i pretjerano pa je Igor to smanjivao. Rekla sam mu odakle to dolazi, a budući da je imao strpljenja kroz sve te snimke – on je izuzetno blag, razuman čovjek i divan redatelj s kojim je užitak raditi – i on i cijela ekipa imali su puno razumijevanja. Na kraju smo pronašli pravu mjeru.
Svašta se tu pomiješalo. Kad radiš ovakav film, ne možeš postaviti čvrstu granicu i reći: “Do ovdje sam ja, a odavde je lik.” Pogotovo kad se radi tako iskreno, otvoreno i organski. Ta se dva lika pomiješaju u tebi i napraviš neku njihovu kombinaciju.
Je li glumcima u tom smislu lakše raditi nešto što je inspirirano stvarnim događajima – u smislu istraživanja materijala — ili je lakše kada je riječ o čistoj fikciji koja nudi drukčiju slobodu?
Ne znam što je lakše, ne vjerujem u to “lakše”. Meni je prije svega bila inspirativna sama tema i scenarij koji sam dobila. Tek kad su odlučili da to budem ja, shvatila sam punu širinu, ali već po scenama koje sam radila za audiciju osjetiš da tu ima “mesa”. Znaš, možeš napraviti ugodnu strukturu, kostur koji je skroz u redu, ali gledatelji će uvijek tražiti nešto više. A kad dobiješ pravi komad mesa da od njega pripremiš obrok, e onda se s time možeš i igrati.
Film ipak nudi i jednu stereotipizaciju dviju splitskih, odnosno dalmatinskih žena. Mi ih prepoznajemo i to je negdje očekivana ili uračunata reakcija publike. Znamo da bi te žene tako reagirale. Za izvođača je to potencijalno opasna situacija jer ulazite u stereotip. Vi ste napravili mali pomak, Snježana je napravila pomak… Zanima me vaš stav prema prihvaćanju ili otporu prema stereotipizaciji karaktera.
Nije tu bilo nekog velikog dogovora. To je možda bolje pitanje za Igora i Snježanu jer su oni dugo u tome. Došla sam već gotov proizvod što se tiče scenarija, kada su stvari u 90% slučajeva bile jasne.
Iskreno, nisam imala nijedan upitnik iznad glave. Ništa ne izmišljam, ne romantiziram i ne preuveličavam. Stvari su jednostavno takve kakve jesu. Dobiješ materijal u kojem postoji estetizacija, okej, ali mene je zanimalo to meso, život i ta nervna struktura tih žena .Tajane i Tonine. I u to se ulazilo. Ponuđeno je organski, vođeno je organski i nisi mogao drukčije nego ući u to na jednak način. A mene osobno to najviše i pokreće.
Tabori Tonine i Tajane
U jednom trenutku u filmu netko se svima obraća s “koke”. Što je vama značio taj izraz?
To znam još iz odrastanja. “Šta je, koke?” To mi je odmah prizvalo stare osjećaje. “Koke” je jedan blagonaklon, topli izraz obraćanja ženskom biću – bilo da je riječ o supruzi, kćeri ili prijateljici. “Di si, koke, šta ima?” To nosi neku dobronamjernost i plemenit osjećaj. Drugačije je kad se nekome obratiš sa službenim “Tajana” – tu su odnosi jasni. A kad kažeš “Koke, kako si?”, odmah znaš u kojem ste kontekstu.
S druge strane, kroz scenarij i kroz taj lik Tonine, koka je i kvočka koja sve drži pod svojim krilima. To mi je bilo genijalno kod Igora, s obzirom na njegovu osobnu priču. Kako se iščupao iz te traume da napravi takvu psihologizaciju, a da ne bude onaj koji osuđuje! Jer zaista, gledajući reakcije obične, nestručne publike na projekcijama i premijerama, vidiš da postoje tabori: tabor Tonina i tabor Tajana. Meni je to bilo izuzetno zanimljivo jer sam takvim odnosima svjedočila milijun puta tijekom djetinjstva i odrastanja – iako u mojoj obitelji toga nije bilo.
Ipak, puno je važnije iskustvo praštanja…
Točno – imam iskustvo praštanja, oprosta i razumijevanja. Nemam teret u sebi. Što bi rekla moja psihologinja: “O dobro, to ćemo tek vidjeti!” (smijeh) I u pravu je, ali dokle god sam ja stigla – a nije da se nisam bavila time – vjerujem da ne smiješ dopustiti da ti drugi donose mrak. Meni se u teretu sukoba ne živi. Ja sukobe ne volim. Znam da su nekad neophodni i da su dio dramaturgije života, ali služe zato da bi se razriješili i da bi vidio koliki je tvoj vlastiti udio u stvaranju tog sukoba.
Tajanin udio u tome jest velik, ali ja to promatram realno. Scena na stepenicama, koja je fantastična – neću reći antologijska, to je možda prejaka riječ, ali je stvarno izvrsna – snimala se cijeli dan, sigurno kroz pedesetak takeova. Tu jasno vidiš kakav su odnos imale još kad su imale četiri i osam godina. Odmah se zna tko što nosi u tom odnosima. Pogledala sam film šest puta i to s guštom. Inače sam osoba koja, kad joj se nešto svidi, može to gledati 30 puta.
Čak i sebe?
Ne, sebe ne! Rijetko mogu gledati samu sebe.
Ima li to veze s emotivnom zrelošću?
Ima! Ali ima veze s time što stostruko vjerujem u ovaj posao i stojim iza svega što je izgovoreno i učinjeno. Ovdje se nekako sve poklopilo. One su bliske, to je sigurno. Ali, čovječe, uzelo joj je i gramofonske ploče! Razumiješ? To nisu samo materijalne stvari, to su duboke veze. Poznajem takve žene. Jedna takva me odgojila – uz veliku ljubav prema mojoj majci i prema toj ženi – imala je potrebu sve držati pod svojim krilima. Jer u čovjeku postoji to duboko uvjerenje da zna najbolje. I vjerojatno zna iz svoje perspektive, ali iz perspektive drugih to nije tako i tada dolazi do sukoba.
Mene je u ovom filmu zanimalo istraživati to u sebi. Dok smo radili probe, pitala sam se: “Je li moguće, ljudi, da dođe potres, da se sve sruši, da nema cigle na cigli, a vi se i dalje raspravljate oko ploča? Jeste li pri zdravoj pameti?” Eto, to mi je i danas fascinantno pitanje.
Da, da. Htio sam reći, da bismo malo psihologizirali film – sve zapravo počinje od djetinjstva. Kako bi Ivo Andrić rekao, to djetinjstvo gotovo nikada ne prebolimo i onda nastavljamo žvakati tu istu žvaku.
Apsolutno. Te rečenice nisu slučajno isplivale u toj sceni. Postoji cijela povijest iza njih. Kad gledam tu scenu – a dobro se sjećam dok smo je radili – Tajana je u ključnim trenutcima inferiorna u odnosu na Toninu. A Tonina je bez Tajane zapravo siromašna. To je taj antagonizam u psihologiji ljudskih odnosa.
Čovjek uvijek može bolje sagledati drugoga nego sebe. Da bi sagledao sebe, moraš se povući u tišinu i dugo, dugo raditi na tome da dođeš do svoje biti. Ali u drugima imaš refleksije gdje to možeš vidjeti. Ta mi je scena genijalna jer se lik 18 puta vraća gore-dolje po stepenicama, što savršeno oslikava njezinu nemoć – niti može otići, niti može ostati. I onda još spominjanje prošlosti: “Kad sam ti dala cipele, pa si ih uništila…” Iz toga vrišti neizbalansiranost iz djetinjstva koja se vuče kroz cijeli život.
Ali imamo i taj odnos majke prema Vama, kada u trenutku oproštaja kaže: “Ti si moja najljepša i najpametnija, što god ti rekli.“
Da, to je taj dirljivi moment.
Mnogima su se svidjele te nježne nijanse u scenariju i način na koji su likovi postavljeni.
Mogu to razumjeti. Majka je jako stara i polako ulazi u demenciju. Tu se nitko ne osjeća potpuno dobrim ili zlim – više se radi o smjeni moći i nemoći. Majka je u početku bila manifestacija moći, a na kraju nemoći, nesvijesti i odlaska. Ne možemo znati kako se točno osjeća osoba u tim godinama, možemo samo pretpostavljati.
U filmu je to izuzetno dirljivo. Ta ista žena uopće nema svijest o tome što je sve učinila. I u tom trenutku postoje i strast i bol. Zato joj na kraju i kaže: “Majko…” Ja se nisam mogla suzdržati, pogotovo uz Daru Vukić koja me gledala na taj način. Dobila sam od nje divne komplimente, zagrlila me i rekla mi predivne riječi. To je bila čista ljepota doživljaja.
Atmosfera na snimanju bila je nevjerojatna – svi smo funkcionirali kao jedan organizam. Kad se snimala scena rođendana, to zajedništvo osjećalo se i na setu i izvan njega. Zato mislim da će ovaj film s vremenom samo dobivati na dubini i važnosti. Što ga više gledaš, to više otkrivaš njegov značaj. A ono što je također važno – izuzetno je duhovit i nosi autentičan mentalitet.
Tako je. I često je vrlo smiješno…
Ne možeš dramsku temu obrađivati dramski do samoga kraja, to postane zamorno. Mora postojati taj duh koji ublažava oštrice. Neki bi rekli da je to nesistematičnost, ali nije – to je čista ljudska nemoć. Likovi su postavili svoje odnose u djetinjstvu i tako je ostalo do kraja. U Tonininom životu muž je submisivan, kći je u depresiji… Ovi drugi su možda sjebani, ali su puni života. To su te suprotnosti. I tko je sad u pravu? Svatko je izabrao svoj život onako kako je znao i mogao.
Moramo prihvatiti da naše odluke kreiraju naš život i moramo biti svjesni toga i onda kada nam ništa ne ide od ruke. To je moje osobno mišljenje. Igor je kroz rad na tisućama verzija tog scenarija prošao svoju psihološku traumu i kroz film se oslobodio toga. Živimo u potpuno uvrnutom svijetu gdje je novac postao sve. Ne kažem da nije važan, ali nije najvažniji na svijetu.
I sama sam imala trenutke kada sam mislila da je kraj. Imala sam dva teška napadaja anksioznosti gdje sam bila uvjerena da doživljavam srčani udar. Bila sam sama u kući, telefon ugašen, nisam se mogla pomaknuti do prozora. I u tom trenutku kažem sebi: “Okej, Aleksandra. Idemo vidjeti što se događa. Ako je ovo kraj, jesi li zadovoljna onime što si napravila?“
Shvatila sam da iza sebe ostavljam zdravo i stabilno dijete. Nemam dugova prema drugima, nemam se kome izvinjavati osim možda vlastitom djetetu za neke roditeljske pogreške. Živjela sam najbolje što sam znala. I u tom trenutku – mirne duše mogu otići. I tada je napadaj anksioznosti jednostavno nestao. Srce se umirilo, telefon se ponovno upalio… Dala sam si sama odgovore i postavila stvari na svoje mjesto.
Nedavno sam radio razgovor s Markom Mandićem. Obožavamo Marka.
Nisam ga dugo gledala uživo, ne poznajem ga osobno, ali čovjek je genijalan!
Razgovarali smo o toj vječnoj temi prisutnosti – što znači biti prisutan u sceni i, u konačnici, što znači biti prisutan u životu. Volio bih čuti Vaš odgovor na to.
Kod mene to ide u fazama. Igor Jelinović je isto genij, jedan potpuno poseban dečko. Meni obično treba malo više vremena da se “smjestim”, a on mi je rekao da sam ja jedna “neprisutno-prisutna osoba”. Kao muha u tegli! (smijeh)
To je vjerojatno neka moja obrana od neugodnih osjećaja ili stanja, dio karaktera, duha Dalmacije, tko će ga znati. U poslu sam, međutim, izuzetno prisutna. I u životu sam prisutna, iako netko sa strane možda neće dobiti takav dojam. Imam već dosta godina i ljudi koji me poznaju 20 ili 30 godina to mogu potvrditi, dok se novi ljudi znaju zbuniti jer reagiram kao da mi je 15. Vrlo sam odgovorna – kao prijatelj, kao suradnik i kao ljudsko biće na ovom planetu.
Kad nešto ne razumijem pa me uhvati bijes, povući ću se u sebe i sama sa sobom to raščlaniti dok ne shvatim o čemu se radi. Odustala sam od toga da “upadam u vatru”. Ne kažem da nemam nagone za tim, naravno da imam, ali izbjegavam to jer kad taj duh jednom izađe iz boce, teško ga je vratiti natrag.
A što se tiče Marka Mandića i te posvećenosti… Možda ja nisam imala priliku živjeti život potpune, 100-postotne posvećenosti isključivo umjetnosti. Morala sam sama raditi na dva ili tri plana usporedno. Odgojena sam da budem samostalna jedinka. Svaki put kad se čovjek nečemu potpuno posveti pa ide iz projekta u projekt, on izgrađuje sebe na poseban način. Nemam taj kontinuitet jer je to bila moja odluka iz ovih ili onih razloga. Ali fasciniraju me vrhunski umjetnici poput Marka Mandića i ta njihova apsolutna posvećenost – ne samo na sceni, nego i izvan nje. To je velika tema.
Možda i jedina tema za pravi život.
Da, apsolutno. Nazdravimo!
Fotografije: Press, Pula Film Festival, still iz filma, Lucija Drača
