Piše Ivan Ilić: To je Gucci? To je Valentino? Ne, to je Micheleova najbolja kolekcija u posljednjih nekoliko godina

Nekad se s dugogodišnjim partnerom raziđete u solidnim, pa čak i prijateljskim odnosima. Nekad mu se poželite osvetiti, ali vas strese trenutak lucidnosti u kojem odlučite biti ‘bolji od toga’ i samo nastavite sa svojim životom. Ipak, razumjeli bismo vas i onda kada bi prevladalo ono najgore. Ono kada mu ranom zorom ključevima na autu izrezbarite ‘Ti si nitko i ništa bez mene’.

Upravo to je napravio Alessandro Michele kada je u sitnim jutarnjim satima odlučio istovariti svoju prvu ikada kolekciju za Valentino. Ovdje ‘istovariti’ koristim u smrtno ozbiljnom i doslovnom smislu, jer je Valentinov šareni kamion na modni pejzaž istovario 171 total look. Takva brojka je za resort kolekcije, koje su standardno gledano tucet lijepo složenih komada u editorijal formatu, apsolutno nezamisliva. Posljednji put smo troznamenkasti broj lookova vidjeli u Dolce&Gabbana kolekciji za jesen 2022. kada su kontroverzni dizajneri bili u onom čudnom međuprostoru polu-otkazanosti i vraćanja na staru slavu.
Alessandro Michele je u još jednom smislu ‘istovario’ ovu kolekciju i to ravno na pragu svoje nekadašnje modne kuće i dugogodišnjeg partnera Guccija.

Iako smo njegovu prvu službenu kolekciju za ovu kuću trebali doživjeti tek u srpnju, izgleda da su nestrpljivost i potencijalna želja za osvetom njegovu prvu kolekciju manifestirali tek desetak sati prije nego su Gucci i Sabato de Sarno niz pistu svoju najnoviju kolekciju muške mode. Poput Cruelle koja je u istoimenom filmu iz smetlarskog kamiona izbacila brdo haljina na crveni tepih barunice, svoje nekadašnje šefice, Michele je timingom ove kolekcije učinio gotovo identičnu stvar Gucciju. Unatoč raznim kritikama širom društvenih mreža, ova kolekcija je daleko od Frankensteina sastavljenog od njegovih nekadašnjih Gucci ekshibicija.

Negdje usput smo zaboravili da je Gucci savršena Petrijeva zdjelica za razvijanje dizajnerskog jezika jednog kreativnog direktora. Od Toma Forda koji ga je izgradio kao seks bombu devedesetih (kojom je istovremeno i bezuspješno bombardirao YSL) do Fride Giannini koja je brend zamislila kao glossy, boho chic. Možda je baš zbog njih Micheleova prva kolekcija za Gucci bila veliki, androgini šok. Dok je Michele poštivao određene temelje koje su postavili njegovi prethodnici, u potpunosti je deinstalirao koncept roda, a seksepil je uvio u čudnu i čarobnu estetiku psihodeličnih sedamdesetih i talijanskog maksimalizma. Još važnije od svega toga, njegov je rad uspješno privlačio sve demografske skupine: od aspirativnih do onih VVIP kupaca kojima nije bio problem odvojiti nekoliko desetaka tisuća eura za kristalnu maramu ili demi-couture papuče obrubljene krznom. Micheleov Gucci je bio neponovljiv lucidan san kojeg je razbilo takozvano luksuzno usporavanje, te njegovo odbijanje prihvaćanja tihog luksuza i njegovih raznih oblika kao normu u modi. Odlazak Alessandra Michelea je bila the vijest te godine, a brend je toliko lutao da su mu tri sezone ovisile o studiju koji se (ne)uspješno referirao na radove svih dosadašnjih kreativnih direktora.

Michele je također lutao, kao što su i naše misli i razne teorije o tome gdje će se najbolje uklopiti. Negdje krajem prošle godine mu se ukazala prilika buđenja uspavane ljepotice zvane brend Waltera Albinija, talijanskog kralja sedamdesetih i ranih osamdesetih čija se estetika itekako poklapala s njegovom. Gledajući unazad, sreća pa tu priliku nije ugrabio, jer u suprotnom se ne bi dogodio jedan od najvećih šokova u modi ove godine. Piccioli je svoju poziciju kreativnog direktora Valentina ranije ove godine sahranio potpuno crnom kolekcijom, a vijest o Micheleu kao njegovom nasljedniku je došla vrlo brzo. Prije toga se u kuloarima pričalo kako ga čeka mjesto u Chanelu, Givenchyju, ma bilo kojoj od trenutno vodećih pariških kuća. Ipak, koliko se god i nakon ove kolekcije činilo da nije tako, Valentino Garavani i Alessandro Michele su sličniji nego što možete zamisliti.

Pod vladavinom Pierpaola Picciolija, koju je na samom početku dijelio s Mariom Graziom Chiuri, smo zaboravili koliko je Valentino (kao osoba i kao brend) zapravo jedan od bastiona onog prkosnog i neponovljivog talijanskog maksimalizma. Garavani je tip osobe koji se tijekom revolucije u Italiji namjerno do svog ateljea u centru Rima vozio u blindiranom crvenom Mercedesu. Garavani je tip osobe kojeg je kamera davno uhvatila u razgovoru s Karlom Lagerfeldu koji mu govori kako ‘svi ostali šiju krpe, mi smo jedini koji znamo kako se to radi’. Garavanija u privatnom avionu prati sedam pasa koji imaju vlastitu poslugu. Negdje smo zaboravili kako je njegova moda kroz povijest i do samog kraja bila jednako larger-than-life. Jednako profinjena kao Picciolijeva dosadašnja, no uvijek je imala dodatak tog prkosa i gotovo monastičkog štovanja glamura i dekadencije, što je od samih početaka kupilo zvijezde iz svih razdoblja povijesti, pa čak i Jackie Kennedy.

Upravo je Jackie Kennedy obožavala monogramski print koji se po prvi put ponovo pojavio u Micheleovoj resort kolekciji za Valentino. Igra geometrijskog i organskog, bilo to u obliku printa ili izveza, je jedan od glavnih signifikatora Garavanijeve estetike. Od Sfilate biance koju navodi kao jednu od inspiracija do Valentinovih kasnijih kolekcija u sedamdesetima, možemo reći da je Michele uspješno pronašao brend u kojem su sve njegove kaotične stilske odluke itekako dobrodošle. Dobrodošle, a usput su i potkrijepljene bogatom i neponovljivom arhivom. Pojavile su se tu i određene reference na kasne šezdesete i mod razdoblje, pa čak i niti koje ju spajaju s Valentino kostimima, maramama i šeširima koje je Audrey Hepburn nosila u filmu Charade 1963. godine. Komada za crvene tepihe je bilo na pretek, ali i onih koji izgledaju kao da su ispali iz knjige/serije L’Amica Geniale Elene Ferrante. Naravno, provučene kroz more šljokica i kristala.

Već zamišljamo Florence Welch, Jareda Leta, Harryja Stylesa i mnoge druge štovatelje Micheleove estetike u svim ovim komadima. Osim toga, u manjem se broju pojavilo i nekoliko nosivih komada poput klasičnih traperica, majica s printom i slično. Modni dodaci, što je i u Gucciju bio Micheleov najveći forte, su jednostavno maestralni. Od torbica do cipela i nakita, ne postoji stvar u ovoj kolekciji koja nije ispravno brendirana, ali i u potpunosti uklopljena u narativ kolekcije koji je poput ode radosti svima koji su željni Valentino perlica i kristala u potpunosti izdvojenih iz coquette i drugih trendova. Ne smijemo zaboraviti kako je Michele jedan od rijetkih dizajnera koji je kroz cijelu karijeru isključivo postavljao trendove i temeljito oblikovao pejzaž suvremene mode. Za razliku od svog suvremenika u Balenciagi, na ovom primjeru možemo vidjeti kako Michele to i dalje uspješno radi.

Ipak, ovo je prije svega bio maksimalistički, fosforentni bljesak na kraju mračnog, minimalističkog tunela za sve nekadašnje obožavatelje Micheleovog rada. Znak da se konačno mogu od Guccija okrenuti prema Valentinu, jer ih ondje čeka ono što im nedostaje preko dvije godine. Nešto što je cijelom svijetu mode općenito nedostajalo. Zabavna, maksimalistička odjeća.