Sreća je u vašim rukama! Kako se svako jutro probuditi sretan? Tri koraka do sreće. Može li se sreća naučiti? Sretni ljudi rade ovo… Ne postoji nijedan portal koji ćete jučer-danas-sutra otvoriti a da se na vas ne obruši, u različitim formulacijama, pritisak da odmah postanete sretni. Euforično, bezrazložno, zaleđenog smiješka, ispeglanog lica, ljudi s generičkih fotografija, zajedno s uvijek istom, a opet različitom, skupinom neimenovanih stručnjaka poručuju vam da baš vi, da vi, imate pravo na sreću. I samo vas nekoliko koraka dijeli od nje. Zgrabite je, imate pravo na to. Srijeda je navečer, vlak ponovno kasni, cupkam na trećem peronu, četvrtom kolosijeku i gledam kako se na displeju ispod „kasni“ uvećava broj minuta. HŽ, ništa drugo ne treba reći, dovoljan razlog za nesreću.
Umorna sam, jedva čekam doći kući, nakon zadnjeg predavanja koje sam ovaj semestar održala američkim studentima, dragoj djeci koja preko tjedna pokušavaju nešto naučiti o ovoj strani svijeta, o kulturi, književnosti i sukobima, a vikendom skoknuti do Pariza, Rima ili Amsterdama. Pristojnoj i vrlo osjetljivoj generaciji koju globalno povezuje to što se neprestano hidratiziraju tijekom nastave, burno reagiraju na uznemirujuće sadržaje u fikciji, ali čuvaju se od stvarnosti da ne postanu anksiozni, no unatoč tome, često su anksiozni i ujedno naglašeno svjesni svog prava na sreću. Pokušavam sagledati svijet iz njihove perspektive, najviše kroz black mirror na dlanu i isključiti svoje pretežno analogno životno iskustvo u kojem je sreća također igrala veliku ulogu, ali potpuno drukčije shvaćena.
Kad se konačno probijem kroz gužvu radnika druge smjene do preostalih slobodnih sjedala, stavim laptop na krilo i pomislim kako me mrzi tražiti slušalice, više volim prisluškivati razgovore, premda je toga sve manje. Prije dvadesetak godina neobavezni razgovori u vlaku bili su svakodnevica, u vlaku sam završila srednju školu i faks, prekinula jednu vezu, pila iz pljoskice, skoro se upišala od smijeha, vodila svoju malu djecu na uzbudljive vožnje, upoznala neke ljude koji su mi postali prijatelji, uvijek svojim studentima savjetovala: ako želite naučiti pisati dobre dijaloge, prisluškujte ljude u vlaku. Toga danas više nema, mrtvo je. Navečer su vlakovi ponekad sablasni iako prepuni ljudi, svi šute i gledaju u svoje mobitele, imaju slušalice, vrlo rijetko razgovaraju. Kao ove dvije gospođe večeras preko puta mene. Pomalo o knjigovodstvu, pomalo o napornoj odrasloj djeci, a tu su i dvojica vrlo mladih muškarca, rekla bih iz Nepala, na sjedištima s druge strane prolaza.
Oni su otprilike uzrasta kao i moji studenti iz Bostona ili L.A.-a, samo ne putuju tako često, svakako ne radi zabave, njihovo putovanje je, pretpostavljam, bilo neudobno, neizvjesno (ponekad ih vrate s aerodroma jer agencije nisu sve organizirale po propisima) i nemaju ljubazan staff koji se brine za njihov svakodnevni život i potrebe. Ipak, njih dvojica, sudeći prema gestama, vrlo vedro razgovaraju, nečemu se smiju, povremeno gledaju na mobitel odložen na stalak pokraj prozora. Imaju li ti mladići nekog posebnog razloga za sreću? Iste večeri jedna je skupina mladih ljudi nesretna jer joj ne polazi za rukom biti konstantno sretna, gospođe preko puta mene djeluju pomalo ogorčeno iako su na toplom i imaju djecu koja već rade, ja sam umorna i prisluškujem, a mladi radnici se smiju i uskoro izlaze iz vlaka. Čija je sreća najveća? I je li to sreća uopće?
Jedino gore od terora sreće koji svakodnevno trpimo i posljedičnog osjećaja promašenosti ako nismo sretni jest golema količina nesreće koja se generira iz te dinamike.
Budući da nismo sretni, a poručeno nam je da nas samo tri koraka dijele od toga, možemo biti jedno nesretni. Jer nismo sposobni i dorasli. Logika je neumoljiva. No kada bismo se pomnije posvetili rasvjetljavanju pojma sreće, došli bismo do pitanja: što je to uopće sreća? Koja je njezina bit? Naravno, odgovor ne može biti jednoznačan, ali suština je u sljedećem: sreća je neočekivana, jedino tada može biti sreća, ona je darovana, prolazna, nenadana, nestabilna, u tome leže njezina ljepota i dramatičnost. Mimo toga, dramatike nema, zato je dosadna za književnost i film, unutar sebe ne sadrži zaplet. Na nju se ne možemo i nemamo pravo osloniti, zato je i zovemo srećom. No, za razliku od nje, s druge strane je zadovoljstvo, daleko trajniji osjećaj. Put do njega se gradi, često dugo, promišljeno, uz velika odricanja i žrtve, uz prepreke i vječnu tjeskobu te mnoge nesretne trenutke kao zalog stabilnosti.
S treće strane, čini se da je upravo tjeskoba naš najveći neprijatelj, ali to je samo privid. Iako je pokušavamo izliječiti, bombardirati srećom, bez nje ne bismo bili ljudi. Tjeskoba je naša osnovna karakteristika, bića smo koja su emocionalna, inteligentna i svjesna svoga kraja, još gore, kraja onih koje volimo. Nema lijeka za to niti života lišenoga kraja, može se samo prihvatiti i prigrliti na putu do trajnijeg zadovoljstva. Neminovno, onda će se dogoditi i sreća. Baš kao s portala, okrugla, sveprožimajuća, ali s kratkim rokom trajanja.
Jer jedno je trenutak preokreta koji pamtimo, a sve ostalo je život u kojem nemamo puno prava, osim onog prema sebi - da ublažimo težinu u svojoj okolini.
Još jedna neimenovana skupina stručnjaka za mentalno zdravlje objavila je da istraživanja pokazuju kako na naš „osjećaj sreće“ daleko više utječu neobavezni ljubazni razgovori s poznanicima ili strancima nego što tome pridajemo važnosti. Zaista, kad bismo se osvrnuli oko sebe i pokušali svjesno graditi zadovoljstvo i tako postići sreću, možda bismo manje plaćali psihoterapije da nas liše urođene anksioznosti. Poslije Trnave, nakon što su mladići izišli, iz mobitela na stalku pokraj prozora svira melodija neke pop pjesme. Putnici se osvrću oko sebe i postaje jasno da je jedan od njih dvojice ostavio mobitel. Što sad? Hoće li svi okrenuti glavu i praviti se da ne čuju? Hoće li netko preuzeti odgovornosti bez obzira na to što ne poznaje osobu, jezik, okolnosti. Hoće li se odvažiti na nelagodu? „Javite se!“ Ohrabruje knjigovotkinja preko puta mene gospođu koja sjedi do mobitela. „Javite se! Možda ga prijatelj zove!“ Nakon prvog nesporazuma, nakon drugog poziva, na reduciranom engleskom dogovaraju se da će mobitel ostaviti u Sesvetama na blagajni. Uzbuđeni glas iz slušalice zahvaljuje tisuću puta, druga knjigovotkinja govori: „Hvala bogu, pa kak bi se javio svojima?! Kak bi si kupio novi?!“
Nakon nekoliko minuta napetosti svi su odahnuli, svi se smješkaju jedni drugima i pozdravljaju se u vlaku nakon desetljeća šutnje. Je li to bila sreća? Da. Ali samo zato što je telefon ostao pokraj osobe koja zbog tuđeg zadovoljstva nadilazi sebe, svoju nelagodu i donosi sreću.
