Upoznajte Jane D'Arensbourg, dizajnericu nakita s bazom u New Yorku
Nakit poput onog kojeg izrađuje Jane D'Arensbourg toliko je poseban da zaslužuje našu punu pažnju. Sam izbor materijala je neobičan- ova talentirana umjetnica svoj sanjivi nakit izrađuje od stakla, materijala za koji sama kaže da joj nikad neće dosaditi. Popričali smo s Jane s gorućom željom da čujemo što se točno događa u njezinoj glavi u procesu kreiranja i doznali smo sve što nas je zanimalo, od izvorne inspiracije do radova i kolaboracija na koje je najponosnija.
Odakle fasicnacija staklom? Ima li ona veze sa specifičnim kvalitetama tog materijala, kao što su fragilnost i dinamičan odnos sa svjetlom, ili imaš neku sasvim drugu priču?
Staklo me je počelo privlačiti dok sam kao 17-godišnjakinja živjela u Parizu i upoznala se s radom arhitekta Hectora Guimarda koji je najpoznatiji po svojim secesijskim ulazima u metro stanice. Iako su izgrađene prije više od 100 godina, djelovale su mi kao nešto iz budućnosti, kao nešto iz Fantastic Planeta, animiranog filma Renea Lalouxa iz sedamdesetih. Huimardovi ulazi u metro kombiniraju staklo, odnosno crvene žarulje koje podsjećaju na zmajeve oči, s metalom u obliku dugih zavojitih linija nalik na stabljike. Opsesija secesijom u tinejdžerskim godinama inspirirala me da počnem izrađivati skulpture upravo od tih materijala.
Jedno od djela iz fakultetskih dana na koje sam najponosnija bila je instalacija koja se sastojala od staklenih mrežastih čarapa u prirodnoj veličini, napravljenih od delikatnih staklenih mrežica, a visjele su sa stropa obješene o staklenu kariku. Dok su posjetitelji šetali prostorijom, zrak bi polako rotirao skulpturu, a soba sjena vrtjela bi se oko njih.
Zanimaju li te i drugi materijali ili je staklo dovoljno potentno da se njime baviš zauvijek?
Staklo je jedini materijal koji mi nikad ne dosadi, a u svoj stakleni nakit uklapam i metalne dijelove. Ponekad sanjarim o tome da postanem dizajnerica tepiha, no to će morati pričekati neki sljedeći život.
Negdje sam pročitala da na svoj nakit gledaš kao na skulpture. Je li to istina? Funkcioniraju li tvoji komadi kao objekti u prostoru, bez da su nužno nošeni?
U pravu si, svoj nakit doživljavam kao nosivu umjetnost i vidim ga kao produžetak svog umjetničkog stvaralaštva. Na početku karijere izlagala sam u brojnim galerijama i muzejima u SAD-u i Europi, a oduvijek sam mrzila onaj osjećaj nakon završetka izložbe. Neki radovi bi našli svoje kupce, no većinom se radilo o većim instalacijama koje se ne prodaju baš tako lako kao slika. One bi potom pažljivo bile spakirane u velike kutije, poneke bi opet bile izložene, no uglavnom su se počele gomilati.
Moj nakit je na početku bio nešto sasvim osobno, izrađivala sam ga za sebe i bliske ljude i nikad ga nisam planirala prodavati. No jednom kad su me nagovorili da pokušam, rezultati su bili odlični i shvatila sam kako mogu preživjeti kao umjetnica financirajući se isključivo prodajom nakita. Jako volim činjenicu da je nakit dostupniji široj publici, njegov odabir i nošenje zapravo su jako intimna iskustva. Volim na nakit gledati kao na male skulpture koje možete sa sobom nositi posvuda. Prošle zime sam u suradnji s puhačima stakla Rominom Gonzalez i Jasonom Baurom dizajnirala limitirano izdanje predmeta u kojima možete držati i izlagati svoj nakit. Čini mi se da upravo ti komadi guraju ideju nakita kao skulpture malo dalje.
Kako izgleda tvoj kreativni proces?
Osjećam se kao da imam beskrajne zalihe ideja. Ponekad ih zapisujem kako ih ne bi zaboravila, no zapravo ih razrađujem pri samom procesu izrade nakita, kad uzmem plamenik u ruke. Jednostavno imam toliko iskustva sa staklom da ponekad mogu izvući neki komad koji sam izradila prije 20 godina i ponovno se inspirirati istom idejom. Nikad se ne trudim pratiti trendove pa se nekad moji komadi moraju malo strpiti da dođe njihovo vrijeme.
Možeš li izdvojiti neki bestseller?
“Orb” prsten s kuglicom od prozirnog stakla je zasad najprodavaniji komad. Prvi sam izradila za svoju mamu i to još za vrijeme faksa. Ovaj prsten zapravo možete gledati kao malu kristalnu kuglu koja sadrži energiju. Za vrijeme izrade ih se trudim napuniti pozitivnom energijom, a i pobrinem se za to da upiju puno sunca prije nego što ih pošaljem dalje u svijet.
Je li pandemija bitno utjecala na tvoj rad?
Pandemija je definitivno jako utjecala na moj život i rad. Prije sam imala puno jednostavniji život- svako jutro bih otpratila sina u školu i prošetala do svog studija u Brooklynu gdje bih se mogla u potpunosti posvetiti radu. Užasno mi nedostaje ta rutina i druženje s drugim umjetnicima i dizajnerima.
Tvoj nakit smo mogli vidjeti u vodećim modnim časopisima kao što su Elle i Vogue, ali i u manjim indie publikacijama. Imaš li neku najdražu kolaboraciju?
Jedna od najdražih suradnji bila je s web izdanjem Surface magazina. Tražili su me da napravim selfie, što gotovo nikad ne radim, no pokušala sam se zabaviti s tom idejom.
Što se kolaboracija s fotografima tiče, moram izdvojiti onu s Lauren Coleman. Staklo je užasno teško fotografirati, a Lauren uvijek pronađe način da moj nakit uklopi u svoje malene instalacije, kreirajući vlastitu umjetničku interpretaciju mog rada. Uvijek me oduševi njezin smisao za osvjetljenje.
Piše: Lana Harjaček
Fotografije: Dina Kantor, Lauren Coleman
