Kad smo 2020. prvi put gledali Industriju, trebalo mi je par epizoda da se naviknem na sirovost te serije. Bog zna (i cijelo čovječanstvo) da je to bila godina koja će nam svima ostati vječna zajednička trauma: svaki sadržaj koji nas je bio u stanju razveseliti i opustiti bio je dobrodošao. Samo, Industrija nikad nije bila ni vesela ni optimistična: u prvoj smo sezoni vidjeli gomilu mladih profesionalaca koji se drogiraju zbog potpuno suludog i besmislenog bankarskog posla, te preprodaju ljudima, u adrenalinskoj ekstazi, dionice raznih tvrtaka.
Glavna glumica bila je (tada dvadesetčetverogodišnja) Myha'la, Afroamerikanka, senzacija (ulogu je dobila doslovno nakon diplome). Danas, četiri godine poslije, Myha'la iza sebe ima tri uspješne sezone, suradnje s brendovima kao je Miu Miu, ali i svjetsko prepoznavanje. Uspjela je nemoguće- kao mlada žena manjinskog podrijetla nametnula se u seriji koja nije prvoloptaški feel good. Kako je uopće sama Industrija uspjela preživjeti okrutne rezove televizijskih platformi? Na određeni način Industrija je underdog (iako je iz sezone u sezonu sve skuplja, a ova posljednja, treća sezona, snimljena je raskošno i puno drugačije od mračne i klaustrofobične prve u kojoj je ponekad kamera bila prenaporna, a sivilo uredske scenografije predepresivno). Kao takav outsider, ponekad naprosto imaš sreće: megaprodukcijske kuće neće u tvoju promidžbu uložiti puno novaca, ali će ih svaki tvoj uspjeh jako razveseliti.
Industriji je veliku uslugu učinilo i Nasljeđe: iako ovo nije priča o privilegiranoj bogatoj obitelji punoj nasljednika, rupa koju je genijalno Nasljeđe ostavilo posve je prirodno popunila Industrija, jer i sama prikazuje sociopatske karaktere koji su spremi radi posla na sve: prevaru, izdaju, gaženje po leševima. Zašto nas to toliko pali, mogli biste se upitati, ali nije samo do činjenice da volimo gledati ekstravagantne psihološke poremećaje on screen: i Nasljeđe i Industrija sjajno su napisani, puni začudnih rješenja (kroz neke linije zapleta pisci samo prohodaju kao kroz plitak potok), predivnih lokacija, i odličnih glumaca.
I dok je Nasljeđe okrutno (ali istinito) inzistiralo da je svijet rasističko mjesto, te su tako sve glavne uloge tvrdoglavo igrali bijeli glumci (i to u velikoj većini muškarci), Industrija jest inkluzivna, ali na način koji se ne čini nasilno nametnut autorima Mickey Downu i Konradu Kayju. Dapače: lik Harper Stern ne može igrati nitko drugi do Afroamerikanka, jer su, riječima samih Downa i Kaya „stropovi posve različite visine za različite ljude“. Ono što žele reći je da je Harper s razlogom beskompromisna. Žele reći da oni kao kreatori razumiju i empatiziraju s njezinom borbom za preživljavanje koja ju pretvara od najdraže nam mile djevojčice (iako prevarantice) koja zbog toga što pliva u bazenu s morskim psima (a malo i zbog obiteljskih trauma) mora obuzdati emocije.- postaje čudovište.
Moram priznati da sam ju (SPOILER ALERT) zamrzila tijekom ovih nekoliko sezona. Razumijevanje koje sam imala, a bilo je veliko, istrošila je kao strune na violini- ali sam svejedno nastavila gledati taj sjajni ples po živcima svojih gledatelja i obožavatelja. I sezona tri ne da nije razočarala, već je najbolja od starta priče: ima tu mnogo nijansi- bankarski posao je i dalje, na visokoj razini, igra bijelih muškaraca, ali njima se bavimo vrlo malo (Bogu hvala). Zato se bavimo nepo-bebom Yasmin Kara-Hanani, koju sjajno igra još jedna mlada glumica u usponu Marisa Abela. (Myha’la i Abela su tijekom snimanja postale najbolje prijateljice). Bavimo se azijskim sociopatskim šefom (Ken Leung) koji, kad postane član uprave, shvati da je doveden na to mjesto radi pseudoravnopravnosti prema manjinama.
Bavimo se cijenom uspjeha. Lažima. Bavimo se raspadima visokoprofilnih brakova radi ambicije, bavimo se propalim roditeljstvima zbog prioritiziranja karijera, bavimo se bullyingom na radnom mjestu, seksualnim uznemiravanjem, bavimo se nemogućnošću povezivanja u takvom okružju, bavimo se iskorištavanjem pozicija za ostvarivanje seksualnih maštarija, bavimo se ovisnostima poput kocke u možda najjačim epizodama sezone.
Povrh svega, Industrija nije isključivo serija o financijskoj industriji: to je serija o užasima gotovo svake industrije, u kojima, ukoliko uđeš preduboko, postaješ žrtva vlastitih htijenja i pretpostavki. U svakoj industriji samo te jedan korak uvijek dijeli od uvjerenja da je to pravi život, a obitelj (ili privatni život) smetnja. Ta opasnost ideje da je najvažnije zatvoriti posao, odraditi projekt, poslati mail, otići na poslovnu večeru nakon cijelog dana rada, javiti se na telefon, biti dostupan pa makar i u rodilištu, biti prisutan, biti uspješan, pa i pod cijenu ljubavi, prijateljstva, odnosa, morala, zdravlja... Može završiti (i često završava, posebno u dobrim TV serijama) potpunim gubitkom identiteta i kompasa. A kad izađeš, kao Harper ili Yasmin, na kišnu prohladnu ulicu (jer je glavno mjesto radnje London) i zapališ cigaretu, poput Harper, sam si kao miš a rupa u duši teže se popunjava do rupe u želucu.
Zato, pretpostavljam, volimo gledati Industriju: jer je, čak i ako, poput mene, ne razumijete što kupuju i kako prodaju kad gledaju u one bjesomučne krivulje označene brojevima po raznim ekranima, o nama - o svakoj zabludi da nam dušu posjeduje bilo koja industrija.
