Još od najranijeg djetinjstva kad sam se uspinjala uz stube prema obiteljskom stanu i nisam mogla izdržati da ne zapišem svoje misli, pa bih zastajala i zapisivala po zidovima hodnika, a potom i po zidovima stana, okviru kreveta i, naravno, svim mogućim papirima na koje bih naišla. Tako je i Cave obilježio moje rano odrastanje.
Mama mi je prigovarala da slušam samo psihodeliju i neke mračne stvari, zabrinuta kamo će me sve to odvesti, no ipak me u ključnim trenucima podržavala pa tako i tih davnih devedesetih kad sam bila na državnom natjecanju mažoretkinja u Kaštelima, a srce me vuklo u Zagreb na moj prvi koncert u životu pa sam, u ranu zoru ustala, našla se s jednim dečkom na rivi i čekala autobus za Zagreb. Vožnja do Zagreba trajala je beskrajno, autobus je kasnio, a ja sam već bila u suzama. Ta ista mama, koje danas više nema, svjedočila je mom očaju jer neću stići na koncert pa je prvi put izašla u papučama iz stana, pozvala taksi i ostavila me pred Lisinskim. Bila sam uzbuđeno dijete koje je došlo slušati Cavea.
Voljela sam poeziju i upijala njegove stihove, neovisno o tome što su mi govorili da je sve to prezrelo za moje godine i da nisam spremna za razumijevanje dubina njegovih riječi. U dvorani sam sjedila i polako se počela spuštati stepenicama prema pozornici, zajedno s nekolicinom koja se pretvorila u vodeni val koji nije stajao u ritmičnom i nezaustavljivom pohodu na pozornicu. Osiguranje je bilo na rubu, sve dok Cave nije izrekao rečenicu: Fuck security. I tako sam se našla na pozornici na kojoj je Cave plesao s jednom djevojkom, pušio i dao mi tu svoju upaljenu cigaretu koju negdje imam i danas. Lagala bi kad bih rekla da je to bila moja prva cigareta jer bila je to ona s kojom sam si iza zgrade spalila koljeno, no počela sam pušiti tek više od trideset godina kasnije, frustrirana jer su mi roditelji umirali od raka.
Cave je uvijek bio tu, ne kao javna ljubav i opsesija već pritajeni ljubavnik čiji su tekstovi uvijek bili isprepleteni, ne samo s mojim već s mnogim životima. Kroz opipljivu bol i rane koji život ostavlja, ali, u konačnici, i slavljenje tog istog života koji je jednostavno čudesan. I lijep. Posjetilo me to na jedan od mojih omiljenih filmova Larsa von Triera Breaking the Waves koji mi je pružio istovjetno iskustvo neposredno prije koncerta u Lisinskom, kao i na koncert Leonarda Cohena davno u Beogradu na koji sam otišla sa svojom bivšom ljubavi. Ondje je dvorana plakala, svjesna važnosti trenutka koji nas sjedinjuje u ljubavi i proslavi života kao takvog.
I prije dva dana u Areni bilo je mnogo ljudi koji su plakali. Na koncert sam otišla sama, kao što i film volim pogledati sama i kao što svaki trenutak, koji mi je intimno važan, volim proživjeti sama. Pored mene je bio pilot koji mi je odmah rekao da će plakati i da želi biti u svojoj introspekciji. Na kraju mi je zahvalio, rekavši mi da sam mu uljepšala večer. Ne jer smo bili stalno zajedno već upravo zato što nismo, poštujući osobni prostor, osobni doživljaj i intimne emocije. Ja nisam plakala, već mi osmijeh nije silazio s lica, baš kao i nakon već spomenutog filma koji kao i koncert govori o tome da ljubav prigrli bol i od života stvara proslavu unutarnje ljepote svakoga od nas. Hvala gospodinu koji je obilježio mnoge živote, pa tako i moj. Wild God.
