Piše Mirna Dizdarević Rogić: O ženskim prijateljstvima i neraskidivoj vezi koja kad pukne - boli više nego išta drugo

Iako tijekom ljetnih mjeseci volimo uključiti zen mode, ima nešto posebno u ljetnom zraku što nas potiče da se više družimo, putujemo i jednostavno većinu svog vremena provodimo uživajući s dragim ljudima. Tada se najbolje prijateljice nameću kao omiljeno društvo u kojem se osjećamo dobro i sigurno, ali nije uvijek sve tako ružičasto jer ženska prijateljstva pucaju, češće no što smo mogli zamisliti, i taj trenutak boli više nego bilo koja vrsta prekida. Mirna Dizdarević Rogić u svom osvrtu piše upravo o takvoj vrsti prekida - koji je i sama proživjela na najbolniji način.

Nisam mislila da ću ikada sjesti i napisati tekst o jednom od najbolnijih iskustava koje sam doživjela u svojih trideset i jednu godinu života. Prije par godina mi se po prvi put, a nadam se i zadnji, dogodio prekid s prijateljicom. Mozak mi je eksplodirao, a srce puklo u tisuću komadića dok sam bespomoćno plakala u kutu kauča. Od tog trenutka mi više ništa nije bilo jasno. Sve ono u što sam vjerovala kada su u pitanju ženska prijateljstva je u milisekundi otišlo u zaborav. 

Ženska prijateljstva za mene predstavljaju nešto sveto. Moje prijateljice su moja odabrana obitelj koja je stvorena povjerenjem, bezuvjetnom ljubavlju, i zajedničkim iskustvima. Za vrijeme života u Sarajevu upoznala sam sve moje sestre. Žene koje su u potpunosti drugačije jedna od druge, s različitim uvjerenjima, iz različitih obitelji, i žene koje su u konačnici potpuno drugačije od mene. Kada smo počele odrastati,  ili smo bar tako mislile, i kada smo počele izvlačiti putovnice jedna po jedna kako bi stvorile za sebe uzbudljiviji i bolji život, tada sam zaista počela cijeniti snagu ženskog prijateljstva. Gdje god bi se našla u svijetu, znala sam da naše veze ne poznaju granice, ali poznaju itekako spor internet. Znala sam da kada mi je teško, kada se osjećam bespomoćno, svaka od njih je udaljena samo jednu Viber poruku od mene. Tada nisam ni pomišljala o tome da bi me ijedna od njih mogla napustiti. Nisam ni znala da postoji nešto poput prijateljskog prekida, a da ne uključuje prekid s dečkom. Mladost, ludost, naivnost. 

Malo prije nego što ću se za stalno preseliti u Zagreb, moji sarajevski biseri od prijateljica koji su zaista rasuti po cijelom svijetu, brinuli su se kako ću ja tu sama. Ja sam ih tješila Viberom, WhatsAppom, činjenicom da nisam sama, da živim s dugogodišnjim dečkom, ali sam cijelo vrijeme više tješila sebe jer su sve one bile moja konstantna, moja sigurnost. Onda sam upoznala svoju prvu zagrebačku prijateljicu, i mislila da sam osvojila jackpot. Bila sam toliko sretna, povezale smo se odmah, pomogla mi je zaboraviti na činjenicu da sam zaista u novom gradu. Otvorila sam joj se kao nikome prije, imala sam osjećaj da joj mogu u potpunosti vjerovati, a svoje srce i dušu sam joj servirala na lijepom malom pladnju.

Kao i u romantičnim vezama, crvene zastavice na početku nikada ne vidite, pa ih tako nisam vidjela ni ja. Toliko sam ulijevala povjerenja u naš odnos, da sam s velikim uzbuđenjem pitala upravo nju da mi bude kuma na vjenčanju, a samo ona zna koliko mi je bio važan taj trenutak. Tim činom bi se na neki način povezale za čitav život. Pristala je, ali veoma brzo nakon toga nisam se više nikada čula s njom. Kada sam bila najsigurnija u to prijateljstvo, nastupila je najglasnija tišina. Jednom sam je iza toga vidjela vani, ali je ignorirala i muža i mene. To je za mene bio trenutak ultimativnog poniženja. U autu do doma sam se raspala. Muž je bio pored mene i tješio me, a ja sam imala osjećaj kao da mi se cijeli svijet srušio. Po glavi su mi se vrtjele poruke, sjećanja, trenutci, apsolutno sve kako bi našla trenutak u kojem sam ja napravila nešto krivo. Trbuh i srce su me fizički boljeli danima. Konstantno sam razmišljala o njoj, i što je to što ju je ponukalo na tako nešto okrutno.

Kada god bi prekinula s nekim dečkom, dobila bi bar neki završetak, znala bih otprilike o čemu se tu radilo, ali ovo je bilo kao da se dogodila neka iznenadna smrt. Odlučila sam popričati sa svojom psihologinjom kako bih barem malo olakšala dušu, i onda se dogodilo potpuno samootkrivanje. Crvene zastavice su sada bile kristalno jasne. Meni je samo bilo bitno da ih sada jasno vidim, ali i da sam potpuno svjesna da nisam zaslužila takav tretman. Nije nitko. Kao i u romantičnim vezama, predanost, povjerenje i ljubav, moraju biti obostrani kako bi veza uspjela. 

Za mene je najteže bilo otpuštanje prijateljice koju sam smatrala iznimno bliskom. Imala sam osjećaj da gubim jedan dio sebe. Bilo je bolno shvatiti da je netko tko je igrao značajnu ulogu u mom životu, sada netko tko me ne želi podržavati, i netko tko ne želi više biti dijelom mog života.

Bilo kako bilo, sva bol koju sam osjetila nakon prekida s prijateljicom nije ono što definira to prijateljstvo, već sjećanja na lijepe trenutke koje smo dijelile skupa, kao i podrška koju smo neko vrijeme pružale jedna drugoj. Ovaj prekid mi je samo još više dokazao koliko su snažna ženska prijateljstva, te koliko prekid istog može biti emocionalni potres za naše biće. U svijetu u kojem natjecanje i usporedba često potiču osjećaje usamljenosti, nesigurnosti i neadekvatnosti, ženska prijateljstva služe kao bezuvjetna utočišta podrške, empatije, i ljubavi. Ona zauzimaju nezamjenjivo mjesto u životima žena, obogaćujući njihovu emocionalnu i psihološku dobrobit. Ona su neophodna jer stvaraju krug emocionalne podrške, ohrabrenja, i razumijevanja.

Ženska prijateljstva su neraskidive veze koje nas osnažuju da prihvatimo svoje pravo ja. Tu smo da skupa slavimo sve svoje trijumfe, ali i da pružimo rame za plakanje kada je to neophodno. Dok polako završavam ovaj tekst, prisjećam se svog prijateljskog prekida koji je bio jedno od najbolnijih iskustava ikada, i pomalo sam tužna. Tužna jer je i dalje otkinut jedan dio mene koji mi je bio drag i važan, ali sam i sretna jer znam da imam više nego dovoljno svojih moćnih prijateljica koje me vole, bezuvjetno, bez crvenih zastavica.