Ida Prester: 'Djeca koju tučete nikada vas neće prestati voljeti, ali će prestati voljeti sebe'

Umjetnica i performerica koja, odgajajući dva sina između Hrvatske i Beograda, zna najbolje i najgore od svih naših svjetova!

Ovo je nepopularna tema i uvijek izaziva mnogo emotivnih reakcija. Ljudi se osjećaju napadnuto, brane svoje postupke, pravdaju se tradicijom. No mislim da je jako važno otvoreno razgovarati o tome, ne smije biti tabu. Svima nam je u interesu stvoriti sretnije i zdravije društvo, odgojiti neke bolje ljude od nas samih.

Frendica mi je prepričala scenu kojoj je svjedočila i u koju se uplela neki dan u parku. Tata dječaka od šest- sedam godina naglo je ustao s klupe, potrčao prema sinu, grubo ga prodrmao, žestoko uhvatio za glavu i gurnuo. Za „final touch” dijete je dobilo i nogu u stražnjicu. Urlao je na njega pred cijelim parkom, nešto o tome kako mu se ne odaziva kad ga zove (baš neobično za šestogodišnjaka), a mali je tiho plakao. Moja Sara se jako uznemirila i krenula prema zapjenjenom krkanu da ga smiri.

„Što se vi miješate, koju p___ku materinu“, proderao se tatica i počastio je serijom psovki. Petnaestak prisutnih roditelja gledalo je u pod. Park je utihnuo, ljuljačke su se zaustavile, kao u filmu pred oluju, nitko ni riječi. Ni hrabri tate, ni mame forumašice, ni iskusni dide, ni brižne bake. Stari hrvatski princip – ne bi se štel mešat.

Bijesni se tata udaljio, vjerojatno da dovrši posao s malim u diskretnijem okruženju, a Sara je ostala stajati tresući se. Park je ponovno oživio, dječica su veselo skakala po toboganu, smokići su se otvarali. Incidentić, neugodnost koju su svi zaboravili. Ma nek’ on malog lupa u svoja četiri zida, njegova stvar, al’ nije baš pristojno tu pred svima.

Stalno razmišljam o tome. Koliko smo svi oguglali na nasilje prema djeci, koliko nam je fizičko kažnjavanje i zlostavljanje privatna stvar, diskrecijsko pravo svake obitelji da odabere svoje (pre)odgojne metode. Da je na mjestu malog prvašića bila mala pudlica ili irski seter, sigurna sam da bi više ljudi skočilo! Borci za prava životinja puno su glasniji i agilniji, svima je jasno da se životinja ne zlostavlja, nema tu rasprave. I treba tako! Treba napraviti skandal i prijaviti svakog zlostavljača iste sekunde. Isto bi se dogodilo i da je agresivac u parku ispljuskao bilo koju drugu odraslu osobu – neku mamu koja se progurala za ljuljačku, tatu koji mu je zagradio parkirani auto... Svi bi se zgrozili i zvali policiju. Ali kod djece – onih najslabijih – to je, eto, interna stvar, škakljiva tema.

Djeca su ostavljena sama sebi i na milost svojih obitelji. O batinama unutar obitelji se ne govori. Osim toga, mlaćenje klinaca balkanski je klasik, većina nas tako je odgajana. I? Što nam fali?

Ježim se od te rečenice. Nas su tukli, udarali reme- njem, šibali šibama, peckali ravnalima, maltretirali i ponižavali na sve načine. Jesmo li zato finiji i nježniji ljudi? Živimo u kulturi nasilja, na mrežama, na portalima, u obiteljima. I to nasilje uči se od najranije dobi. Možemo i moramo bolje! Prema istraživanjima, 75% majki u Hrvatskoj primjenjuju fizičko kažnjavanje. U Švedskoj i Njemačkoj njih 8%! Ajmo barem razgovarati o tome, zapitati se, razmisliti. Ne tjerati inat i ponavljati loše obrasce prethodnih generacija. Dugujemo to svojim klincima, pa volimo ih i želimo im najbolje, svaki i svaka od nas!

ŠTO DIJETE uči iz udarca SVOG RODITELJA?

1. Da je nasilje normalno i da je to legitimna forma odnosa. Takav će odnos ponavljati u svojem okruženju sa slabijima od sebe. Većina školskih bulija i odraslih nasilnika bili su žrtve nasilja u djetinjstvu.
2. Da veći i jači imaju pravo na nasilje. Pognut će glavu pred svakim tko je fizički jači ili na višoj poziciji.
3. Da je samo i nezaštićeno. Roditelji i dom znače sigurnost svakom djetetu. Nasiljem gubi svoje sigurno mjesto.
4. Da nije dovoljno vrijedno. Dijete koje tuku povlači se u sebe, gubi samopouzdanje i misli da s njim nešto nije u redu.

Svaki put kad udarite svoje dijete vi ste izgubili bitku. Trenutačno ste olakšali živce, ali baš ništa dobro niste naučili dijete. Ono neće shvatiti u čemu je pogriješilo, nego samo će naučiti poštovati silu. Prestat će trenutačno s lošim ponašanjem samo da izbjegne batine, a ne zato što vidi svrhu promjene ponašanja. A s vremenom će se naviknuti na udarce, više ih se neće bojati, samo će ih naučiti primjenjivati. Odnos s djetetom sve je narušeniji, povjerenje ne postoji, a umjesto bliskosti nastupaju tuga, bijes i osjećaj poniženja.

Imam dvojicu sinova od šest i devet godina. Nije lako odgajati dva haharčića, možete misliti koliko me slušaju – mislim da NIKAD nisu poslušali iz prve nijednu moju želju ili uputu. Ponavljam rečenice sto puta kao pokvarena ploča, idem im na živce, dosađujem. Pričam, objašnjavam, tupim. Postala sam mama smaračica, a bila sam sigurna da ću baš ja biti mama čarobnica. Ali dopirem do njih nekako, ipak vidim kako te okice zasjaju, kotačići se pokrenu i nađemo kompromis. Ponekad to traje beskonačno, treba imati baš konjske živce. No nema alternative.

Teško je biti roditelj, nisi cool, više si udav. Najteže je od svega izbaciti ego iz odgoja – kompletno. Dati im granice koje se poštuju, biti dosljedan i uporan, ali nikad, baš nikad ne gubiti kontrolu. Koliko god bili umorni, frustrirani, ranjeni... Ne iskaljujmo se na onima koje najviše volimo! Mi na Balkanu često kažemo – ma što mu fali malo preko ritice, batina je iz raja izašla. Ali nastavak je: tek tada je raj postao raj.

Zaključak: djeca koju tučete nikada vas neće prestati voljeti. Oni vas vole beskonačno i bezuvjetno. Ali će prestati voljeti SEBE. I to je ono najpogubnije. Želite li to svom djetetu? Pokušajmo bolje.