Piše Jelena Veljača: Nolanov 'Oppenheimer' je lako pratiti, a u svojoj jednostavnosti jednom riječju - apsolutno je genijalan

Nisam mislila da ću više ikada moći izdržati tri sata u kinu. Činilo mi se to kao ostatak nekog drugog vremena, kad je kino bilo medij u kojem smo ekskluzivno mogli gledati novosti iz svijeta filma. Danas film to već dugo nije: ostavljeno i samo, kino grca u bolu konzumerističkog slijepog crijeva, smrdi po lošim kokicama i prljavim stolcima, tinejdžerskom znoju zbog izlaska u šoping centar da s frendovima pogleda novi nastavak nekakvog Marvela, što je možda film, ali nije Film, koji smo mi 40+ navikli gledati na, kako je ono romantično išlo - velikom platnu. 

Danas su naša utočišta razno razne platforme, nekad bolje nekad lošije, gdje su svoje mjesto pod suncem pronašli čak i europski indie filmovi. Ipak, tu i tamo pokoji studio napravi spin kao s Dinom pa nas natjera da stanemo u red u klincima i crtićima. I neka, kino je i dalje poseban ritual. No naše se navike nisu promijenile samo što se tiče ležernosti (dobri filmovi su doma, kad god mi to želimo, a ne po nekom rasporedu) i financija (dvije karte plus grickalice jučer su supruga i mene koštale oko 30 eura), već i načina konzumiranja samog sadržaja. Ne govorim samo u pukim pauzama koje uvijek možemo stisnuti kad nam se piški ili ljubi, već i o činjenici da su nas serije, veličanstveno napisane i snimljene, od Njemačke do Amerike, naučile da sadržaja ima u gotovo pa nepresušnim količinama, da za likove zbog toga ima mnogo prostora i vremena da se razviju, i da druženje s nama omiljenima ne mora trajati kratko kao nekad.

S druge su nas strane društvene mreže naučile na brzinu mijenjanja slika na ekranu: podražaji popularnih reelsa istrenirali su naš mozak tako da nam je trailer sasvim prihvatljiv način pričanja priče. Kako se film može nositi s tim (ukoliko niste posebna vrsta okorjelog filmskog kauboja, movie buff koji baš jako uživa u sporim kadrovima i manjku scenarija)? Evo, Christopher Nolan, neočekivani spasitelj u liku i djelu napornog genijalca zadnjih zamaha dobrog filma ovo ljeto nam pokazuje da može.

Ritam njegovog filma ni na tren ne posustaje. Nolanov Oppenheimer je jednom riječju genijalan i kritika koja će skrivati neke nježne spoilere nema što drugo ustvrditi. Meni je najdraži dio filma (osim apsolutno svega) činjenica da nas Nolan nije zadavio posebnim narativom koji mogu skužiti samo najpametniji i najposebniji među nama (kao što on to voli, sjetimo se "Inceptiona"), ali samo zato što sam se toga pomalo bojala. Oppenheimer je posve tradicionalan film koji je izuzetno lako pratiti. Priča koja se priča možda nije na prvu udica za žensku publiku (tko normalan želi gledati film o atomskoj bombi u vremenu kad nas postojanje iste u rukama poludjelih moćnika u potpunosti prestravljuje), ali je način na koji je napisana, izrežirana i odglumljena toliko senzacionalan da ćete se, obećanjem vam - ponovno zaljubiti i u Cilliana Murphyja i u Roberta Downey Juniora.

Genijalan film katastrofe i zombi apokalipse 28 dana poslije iz 2002. prvi je moment iz kojeg se sjećam mladog Murphyja, ali je i u moj život na velika vrata ušao kroz svoju kultnu ulogu u Peaky Blindersima. Od kad je castan kao J. Rober Oppenheimer znali su se čuti razni upitnici, sve u stilu: hoće li on to moći, ima li on to u sebi? Zanimljivo je da za vrijeme mog bjesomučnog Covidom potaknutog gledanja Peaky Blindersa nikad nisam pomislila kako je Murphy loš ili nedostatan glumac, ili išta manje od genijalnog - da bi se ozbiljno nosila kostimirana, mjestimično camp TV serija trebaš biti ozbiljno talentiran. Zato me njegova apsolutna supremacija u Oppenheimeru ne iznenađuje: ali uživam u tome da je četrdesetsedmogodišnji Murphy dobio priliku da razvaljuje na ekranu.

Njegov kontrapunkt, neočekivani zlikovac, beskompromisni političar, nekad, vrlo simbolički, prodavač cipela (kao antipod pjesniku znanstveniku), Robert Downey Junior, zločesti dečko Hollywooda, zločesti dečko kojeg volimo voljeti i opraštati mu davne grijehe iz adiktivne prošlosti, gotovo je neprepoznatljiv na momente. Transformirao se na način na koji su to nekad radili najveći glumci današnjice. Downey je na ekranu rapsodija talenta i igre. Samo mali emotivni spoiler koji nema veze s radnjom filma- junaci naših srca su ostarjeli. Možda će vas to (kao mene) šokirati, jer govori i o našem starenju, ali način na koji to izgleda i djeluje je nevjerojatno utješan - rekla bih, kao vino, ali i bolje je od toga, jer u Nolanovom Opennherimeru momci su dobili uloge života i uživaju u njima kao zreli, pametni ljudi, prepuni privlačnog životnog iskustva.

Ženske uloge su, ah. Feminizam me vuče da površno kažem - moglo je to i bolje, Christophere, jer su u toj sferi autori nažalost otišli samo mali korak izvan stereotipa. Florence Pugh, inače moja hollywoodska draga, igra vječno na svijet bijesnu i posljedično napaljenu komunisticu (znate onu staru kako partizanke vole revoluciju i seks). Neobično rasipanje njenog talenta da bismo u par kadrova vidjeli njezino senzacionalno tijelo. Druga žena je, naravno, wifey, često s trbuhom do zuba, koja stoički podnosi Oppeheimerovo ženskarenje i prevare, te na kraju, u izvedbi pomalo kao iz crtića Emily Blunt, ipak pokazuje najveća muda od svih, pa čak i u obranih ranih američkih komunističkih ideja (što je Amerikancima inače grijeh iznad svakog grijeha). Rekla bih da Nolan malo mora sa ženama razgovarati o ženskim likovima, ali cijeli taj film ima jednu zastrašujuću, no točnu nijansu - to je, naprosto, bio muški svijet u kojem su žene doista bile samo ukras ili statistice.

Gledajući te scene stolova prepunih muškaraca koji odlučuju o sudbini svijeta, gledateljica mora priznati da je Nolan samo posve točno prikazao svijet onakvim kakav je bio. Muškarci su kreirali, muškarci su odlučivali.

Iz današnje perspektive, možemo samo reći - odlično dečki, pod egidom očuvanja svjetskog mira stvorili ste oružje za masovno uništenje. Oppenheimer je vizualno predivan film, iako je to u drugom planu: priča o novom svijetu (što za moj ukus previše puta spominju), novom poretku, novim vrijednostima, u prvom je planu. Sukob plemenitosti znanosti i okrutnosti politike isto. Truman (Garry Oldman) možda čestita najpoznatijem čovjeku na svijetu, tvorcu nuklearne bombe, ali ga vrlo brzo nazove i cvilidretom: što bi drugo bio tip koji bi razgovarao o miru i dogovarao se s Rusima, koji ima moralne dileme oko bacanja bombina Japan?  Korespondira to i s našim vremenom, dakako.

Genijalci, kao što kaže jedan znanstvenik Oppenheimeru, trebaju svijetu sve dok - im trebaju. Kasnije će biti odbačeni, optuženi, zaboravljeni. Nema tu velikih istina koje već ne znamo: svijet je beskompromisno mjesto koje je spremno pojesti svoju djecu, pa i onu koja ga je spasila, a pojedinci su zbog ljubavi prema domovini "spremi napraviti sve što se od njih traži" (kako sam glavni junak zaurliče pred kraj, očajan zbog napada na vlastiti integritet), u stalnoj opasnosti da previše znaju o svijetu koji su stvorili.