Piše Hana Samaržija: Mogu li jezik dostojanstva i politička korektnosti ići zajedno?

Zahtjevno je, pa i logički proturječno, zagovornice i zagovornike istih političkih uvjerenja zamisliti sukobljene oko problema oko čijih se rješenja također slažu. 

Međutim, diskurs političke korektnosti, koji suštinski onemogućuje da se obuhvate sve finese društveno kontroverznog predmeta o kojem se nastoji govoriti, briljira u stvaranju konflikata ondje gdje ih nikad ne bi ni trebalo biti. Zamislimo, primjerice, zagovornicu ili zagovornika prava transrodnih i transseksualnih osoba, koji ih u svojem kritičkom eseju kane opisati kao “osobito zlostavljanu” društvenu manjinu.

Takvom će se artikulacijom najčešće zamjeriti svojim istomišljenicama i istomišljenicima, ekonomskim materijalistima, koji bi kao “osobito zlostavljanu” zajednicu vjerojatno pozicionirali prekarne radnice i radnike ili vozačice i vozače dostavnih službi ekonomije gaže. Iako bi se nakon razgovora složili da su obje zajednice “osobito zlostavljane” i zaslužne takvog epiteta, no na sasvim različite načine te voljom sasvim različitih zlostavljača, želučana je reakcija suvremenog diskursa političke korektnosti skočiti na uočenu nekorektnost i ispraviti je snagom svojeg često preoštrog pera.

Sukobi lijevih istomišljenica i istomišljenika oko predmeta oko kojih se slažu, no nisu ih na jednak način oblikovali, svakodnevna su pojava bezumnog diskursa političke korektnosti, jer njegovi krvoločni porivi u obzir ne uzimaju da bi pretjecanje krvoprolića raspravom vjerojatno ishodovalo suglasjem.

U krajnjem slučaju, čak i ako se ekonomski materijalist i zagovornica prava transrodnih osoba ne bi sasvim složili koja je od danih zajednica sveukupno zlostavljanija, njihova bi rasprava ostavila više prostora suradnji od uobičajenih kolinja boraca političke korektnosti.

Podsmijeh američke i ine desnice diskursu političke korektnosti nimalo ne čudi. Politička korektnost pretpostavlja dijeljene etičke standarde (“zlostavljanje na radnom mjestu je neprihvatljivo”), te neki ekvivalent grupnog rječnika. Međutim, javna artikulacija političke korektnosti prometnula se u takvo vrelo nesporazuma i arbitrarne grubosti da danas preuzima gotovo neosporno negativan predznak. Zamjenjivanje uvelike posprdnog pojma “političke korektnosti” pojmom “jezika dostojanstva” javnosti bi legitimiralo brojne danas iz neznanja ismijavane i delegitimirane aspekte govora o konvencionalnim lijevim temama rodnih i radničkih prava.

Naime, smisao jezika dostojanstva nije sankcionirati sve što otpada izvan njegovih okvira, nego razvezati paket alatki za bolje razumijevanje društvenog i ekonomskog svijeta. Tako artikulirane, jezične alatke trebale bi biti samorazumljive i prihvatljive svakome tko je prihvatio klimatsku krizu, rodnu različitost i činjenicu ekonomske nepravde. Ovako uokviren, jezik dostojanstva podbaciti može samo ako nije dovoljno društveno poznat te raširen ili ako postaje odveć složen za svoju suštinski početničku namjenu artikulacije ciljeva i tema pobornica i pobornika države blagostanja.

S druge strane, traženje da neka govornica, govornik, esejistica ili esejist u svojoj retorici ili pisanju zadovolji sve aspekte političke pravde dovest će nas ravno do destruktivnog diskursa političke korektnosti. Jednako će tako i neinformirano ili neprimjereno korištenje pojmova političke korektnosti razumljivo dovesti do zgražanja i podsmijeha, poput, primjerice, pokušaja da obuhvatimo nečiji apel da im njihova “interseksualnost” – blago genetsko ili kromosomsko odstupanje od primarnog spola – omogućava sudjelovanje i na ženskim i na muškim sportskim natjecanjima. Osim ako govornica ili govornik ne tvrdi da su medicinski potvrđeno interseksualni do granice dvospolnosti, ovdje se suočavamo s frfljanjem jezika dostojanstva.

Upravo se zbog takvog frfljanja jeziku dostojanstva nezasluženo pripisuje sklonost legitimiranju rodnog samodefiniranja kao “zrakoplova” ili “tuljana”. Uz to, slučajevi poput onog filmske dirigentice Lydije Tar, koja se kontroverzno identificira kao lezbijka protivna političkoj korektnosti – pa sarkastično ismijava svog panrodnog studenta koji odbija svirati djela poznatog ženskaroša Bacha – te zbog toga pada za zločin seksualnog zlostavljanja koji nije počinila, uobičajen su habitus protivnika diskursa političke korektnosti.

Međutim, u znatno češćim kontekstima ispravnog korištenja rječnika dostojanstva, moramo prihvatiti da će se ljudi koji dijele naše brige i vrijednosti često usredotočiti na aspekte koji nama možda nisu u fokusu, no jednako su legitimni kao i naši primarni interesi.

Taj minimum raskoraka između istomišljenika nužan je za artikulaciju različitih gledišta koja uspijevaju miroljubivo koegzistirati. Taj minimum raskoraka također ne bi trebao služiti kao povod za sukob, nego kao povod za zajedničko sagledavanje problema koje bi trebalo uroditi širim shvaćanjem zahvaćene tematike, a ne sužavanjem prostora borbe sukobima ili inzistiranju na primatu svojih političkih preokupacija. Diskurs političke korektnosti onda je, ispostavlja se, potpuna opreka jeziku dostojanstva.