Piše Nikolina Borčić: Žene koje su oslobodile žene - od lošeg seksa

Jeste li ikad razmišljali o tome koliko vas društvo oblikuje? Nameće se objektivizacija ženskog tijela i seksualnosti, uvjeravajući nas da pritom trebamo biti autentični. Ali što to zapravo znači? Je li autentičnost samo egocentričan inat protiv ustaljenih normi i koliko ženska seksualnost treba ili mora biti autentična?

Danas žene često i same svoje tijelo percipiraju kao instrument kojim se žele svidjeti drugima. I to katkad činimo svi. Fokus je na njima, a ne na nama, što zapravo često i same previdimo. A nije se uvijek podrazumijevalo da se uopće govori o ženskoj seksualnosti. 

Kroz povijest, žene su bile suočene s brojnim ograničenjima i tabuima, posebno kada je riječ o tijelu i seksualnom užitku. No među tim hrabrim ženama bilo je onih koje su odlučile pokrenuti razgovore i otvoriti prostor za osvještavanje ženskog tijela i užitka seksualne energije. Njihova hrabrost i inovativnost otvorile su nove perspektive i rasvijetlile teme koje su dugo bile zamračene.

Uzmimo za primjer Hildegard von Bingen, njemačku časnu sestru, vizionarku, spisateljicu i skladateljicu iz 12. stoljeća, od 2010. godine i sveticu. Iako nije bila formalno znanstvenica, iza sebe je ostavila vizije, znanja i spoznaje koje i dan danas ljudima koriste. Jedno od područja unutar kojeg je suptilno mijenjala spoznaje jest ono o unutarnjoj snazi ženskog tijela te ugodi koju skriva maternici. Pritom ne zaboravimo da je živjela u 12. stoljeću, a kakvo je to doba bilo za žene, možda najbolje ilustrira isječak iz filozofskog djela nastalog krajem 13. ili početkom 14. stoljeća: “Žene su toliko pune otrova u vrijeme menstruacije da truju životinje pogledom; prenose zarazu djecu u kolijevci (…) i kad god muškarci imaju spolni odnos s njima tada, postaju gubavi i ponekad obolijevaju od raka” (Cadden, 1984). Vjeruje se da je tekst napisao učenik biskupa Albertusa Magnusa, što znači da zrcali uvjerenja najviših razina toga doba.

U tom kontekstu, žensko tijelo je bilo kontroverzna tema koja je izazivala strah i nelagodu. U takvom okruženju, Hildegarda je bila prava srednjovjekovna feministica koja je uočavala i slavila snagu žene i moć kreativne seksualne energije. Zapravo ono od čega je srednjovjekovni muškarac bježao kao vrag od tamjana. Pritom je bila mudra, kroz djela, poeziju, skladbe te kroz temu posvećenosti Blaženoj Djevici Mariji suptilno, metaforički skriveno je govorila o povezanosti tijela i seksualne energije te užitka, maternice kao utočišta radosti opisujući pritom orgazam jezikom prirode. Prva je žena koja je menstruaciju prikazala kao prirodan i normalan aspekt života žena, koristeći pritom način i jezik. Što je tada bilo nužno, jer je muški strah u srednjem vijeku stisnuo žensku seksualnost u tamnicu. 

Osam stoljeća nakon njezine smrti, rasprave o ženskoj seksualnosti i užitku još uvijek nisu bile društveno poželjne. Unatoč tome, jedna je znanstvenica odlučila propitivati seksualne navike viktorijanskih žena, onih koje povijest prikazuje u uskim korzetima i za koje se pitamo kako su uopće mogle disati. U tom kontekstu, ne čudi što nisu smjele otvoreno raspravljati o snazi seksualnosti. Unatoč tome, dr. Clelia Duel Mosher, profesorica na Katedri za higijenu Sveučilišta Stanford provela je revolucionarna istraživanja o seksualnim navikama tih žena, dakle krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Intervjuirajući četrdeset i pet žena, otkrila je da većina njih želi pričati o želji za seksom, orgazmu koji je u to vrijeme bio potpuno zapostavljen kao tema, naglašavajući kako zadovoljstvo oba partnera treba biti ključan povod za seks. Gotovo polovica intervjuiranih žena je imalo spolni odnos jednom tjedno. Istraživala je i učinak menstrualnog ciklusa, nedostatak tjelovježbi, ali i posljedice odjeće poput korzeta na slabost tijela, osmislila je abdominalne vježbe kao pomoć ženama kod menstrualnih grčeva.

Iz današnje perspektive, razgovori o seksualnom užitku, pravu na orgazam i tijelu kao izvoru radosti su prilično česti i normalni. Nažalost, u okruženju u kojem je živjela nije imala priliku objaviti svoja istraživanja. Na njih je slučajno naišao povjesničar Carl Degler koji je njezine rezultate objavio 40 godina kasnije. U doba dr. Mosher to je bilo nedopustivo te potpuno suprotno društvenim okovima. Fokus je bio na muškarcima, ključno i jedino je bilo važno podilaziti muškoj seksualnoj moći. Žene i potrebu te pravo na seksualno uživanje zatvarali su metaforički i stvarno - u korzete. 

"Rođena u svijetu neograničenih mogućnosti, žena nove generacije odgovorit će na pitanje koji su stvarni kapaciteti žene", napisala je Mosher 1923. "Ta će nova žena imati fizičku, ekonomsku, rasnu i građansku slobodu. Što će učiniti s tim?" 

Danas, 100 godina nakon ovih njezinih riječi čini mi se važnim prisjetiti se australske znanstvenice Helene O'Connell koja je  svojim istraživanjem ženama u ruke dala GPS za užitak, i to doslovno. Istina, G-točku je prvi put opisao njemački doktor Ernst Gränfenberg i to 1953. godine, no znanstvenice poput O'Connel svojim su radom pridonijele upoznavanju klitorisa, ženskog organa koji služi jedino i samo za seksualno zadovoljstvo. Inspirirana knjigom  A New View of a Woman's Body (1981) koja je sadržavala detaljne crteže vulvi i klitorisa, O'Connell je odlučila da je temu nužno detaljnije istražiti, i to primarno uporabom znanstvenih metoda. Naime, žene koje su sudjelovale u stvaranju sadržaja za tu knjigu do uvida su došle vlastitim istraživanjima, poput samopromatranjem, međusobnim promatranjem, samozadovoljavanjem te bilježenjem pritom promjena na klitorisu i dr. Helen O'Connel je smatrala je da može i treba iskoristi resurse koje ima kao studentica medicine na Sveučilištu u Melbourneu, poput  pristupa mrtvim tijelima i prostorijama za disekciju te da želi provesti detaljnije istraživanje.

Ukratko, 1998. godine, O'Connell i njezin tim napravili su revolucionarno otkriće u istraživanju klitorisa ukazujući na činjenicu da je klitoris znatno moćniji nego što se dotad mislilo. Njihov rad se smatra prvim prikazom sveobuhvatne anatomije klitorisa, prikazujući pritom međuodnos anatomije između klitorisa i uretre. Rad njezinog tima utjecao je percepciju seksualnosti te snage ženskog tijela, kako u medicinskom, tako i u svakodnevnom pogledu. O'Connell je znanstvenim pristupom pridonijela opisu našeg organa čija je jedina svrha pružanje užitka.

Ona je samo jedna od žena koja se sustavno i predano otvorila novu perspektivu, no zahvaljujući svima njima mi danas imamo i informacije i slobodu govora, više nego ikada. Sjajno je da živimo u vremenu kada možemo otvoreno pričati o seksu, seksualnosti te raznim drugim temama. Možda društvo i mediji prečesto nameću standarde i očekivanja koja današnja žena treba ispuniti, no činjenica je da i žene same, svjesno ili nesvjesno, često pristaju na objektivizaciju svoga tijela. Unatoč tome ili baš zbog toga, vjerujem da je zapravo snaga seksualne autentičnost vlastito pravo na slobodu i svoj doživljaj svoga tijela, ali i svijeta koji nas okružuje.