Piše Hana Samaržija: Je li vam vruće? - Podnosite li sve teže posljedice ignoriranja klimatske krize?

Je li vam vruće? Postaju li vam uobičajene ljetne temperature – od trideset do trideset i pet stupnjeva – sparne, guste i vlažne do zagušljive neizdrživosti? Imate li dojam da neprozirni zastori ljetnih pljuskova koji obzor boje u bijelo te vizualno stapaju more i tlo nimalo ne hlade već mlako more, u kojem je nemoguće doista se osvježiti? Koliko je toplinskih rekorda oboreno u mediteranskim državama gdje ste nekad kanili provesti svoj godišnji odmor? Pratite li vijesti o šumskim požarima gdje vatrogasci ostavljaju živote i vremenskim ekstremima – neobuzdanim kišama, vjetrovima, bujicama i poplavama – diljem svijeta?

Priča o klimatskoj krizi datira od trenutka kad su Exxonove unajmljene znanstvene stručnjakinje i stručnjaci svom poslodavcu podastrli neosporne činjenice da će uporaba fosilnih goriva za energiju Zemljinu atmosferu transponirati u užarenu staklenu kuglu, na što su Exxonove donositeljice i donositelji odluka izvješće mudro pohranili u rezač papira i nastavili naftu, plin i naftne derivate pumpati iz tla.

Prema paraboli, svaka antropogena uporaba fosilnih goriva – ugljena, nafte i navodno čišćeg zemnog plina – te ekstenzivno stočarstvo proizvode stakleničke plinove, guste ugljikove spojeve koji toplinu zadržavaju u Zemljinoj atmosferi poput doslovnog staklenika te uzrokuju globalno zagrijavanje. Osim ugljikovog dioksida, središnjeg proizvoda izgaranja fosilnih goriva, osobitu pozornost valja pridati metanu, ugljikovom spoju dvadeset i pet puta potentnijem od ugljikovog dioksida koji nastaje pri intenzivnom govedarstvu ili se oslobađa otapanjem drevnih ledenjaka.

Iz povijesne perspektive, era koju danas živimo naziva se Antropocenom i protkana je paradoksima. Antropocen je definiran kao razdoblje kad je život na Zemlji relevantno obilježen upravo ljudskim djelovanjem. Osim što smo nevjerojatno proizvodni na brojne pozitivne načine i kadri drastično produžiti svoje živote uspjesima sve personaliziranije medicine, Antropocen je paradoksalan jer ljudska vrsta aktivno radi na vlastitom uništenju. Iako se uništavamo na mnoge iracionalne i bolne načine – ratovima, polarizacijom, političkim konfliktima, nezdravom prehranom i neobuzdano potrošačkim društvom – klimatska kriza dominira složenim tkanjem metodologije našeg samouništenja. Priča o predviđenoj dinamici klimatske krize također je poznata. Prve i najizloženije žrtve klimatske krize bit će i već jesu države koje su joj najmanje pridonijele, male otočne države jugoistočne Azije s razornim monsunima i srednjoameričke državice provjetrene vrelim El Ninom, vjetrom koji i u Europu donosi nepodnošljivo sparno vrijeme. 

Klimatska kriza podići će razinu mora do potapanja pjeskovitih otočnih država i gradova, onemogućiti dosadašnju poljoprivredu, okljaštriti usjeve, stopiti godišnja doba u vreli amalgam neprekinutog kasnog proljeća i drastično promijeniti naše životne planove.

Čak se i sukobi s poricateljicama i poricateljima klimatske krize mijenjaju. Sad, kad je zagrijavanje postalo neminovno, njihove tvrdnje najčešće nisu da zagrijavanja nema, nego da je riječ o prirodnim Zemljinim ciklusima – drugim riječima, da nije antropogeno, ili će ukazivati na neosporne ekonomske izazove implementacije brzih i učinkovitih klimatskih politika. Kao prvo, klimatska kriza neosporno jest antropogena, jer su svi ikad zabilježeni “Zemljini ciklusi” bili strogo lokalizirani, dok klimatska kriza gotovo ujednačeno djeluje na čitav svijet, s nezdravom dozom osobite okrutnosti prema nevinima. Kao drugo, gospodarska cijena reakcije na klimatsku krizu i zadržavanja zagrijavanja “negdje oko” jednog i pol stupnja Celzijeva iznad predindustrijskog razdoblja ranog devetnaestog stoljeća – jer smo sa zdravijom granicom od jednog i pol stupnja debelo podbacili – neusporedivo je manja nego cijena neakcije, koja će se negativno odraziti na sve esencijalne gospodarske grane od primarnih do tercijarnih djelatnosti.

Kao dodatna sol na ranu, navodno radikalne predložene politike Europske unije, Ujedinjenih naroda i Sjedinjenih Američkih Država – trenutačno raskidanje s fosilnim gorivima, poticanje zelenog prometa, promjene u poljoprivredi i prehrana temeljena na biljnim proizvodima – zapravo su nedostatne. Klimatska kriza dolazi rukom pod ruku sa stilom života na koji su se stanovnice i stanovnici ekonomskog zapada dobrano naučili. Potrošačko društvo Zemljine obnovljive resurse troši intenzitetom drastičnom bržim no što ih je Zemlja kadra obnoviti. Ovo nazivamo Danom ekološkog duga, danom kad resursi koje smo kao država potrošili nadilaze našu klimatsku kreditnu sposobnost. Procijenjeni globalni dan ekološkog duga za 2023. godinu 2. je kolovoza. Po državama, svoje je kapacitete 10. veljače prvi prešao zloglasni Katar, uvijek u trci s Luksemburgom, koji se zadužio 14. veljače. Hrvatska se u društvu Mađarske i Grčke ove godine zadužila ranije no ikad, 21. svibnja, što znači da resurse koji bi nam trebali trajati čitavu godinu razmetljivo razbacujemo u manje od godine dana. Čak će i posljednja država koja će prekoračiti dopušteni budžet, Jamajka, to učiniti 20. prosinca, prije kraja godine koji bi Zemlji omogućio stabilnu i održivu rekuperaciju svojih resursa.

Osim što nismo sposobni kontrolirati svoju potrošnju, koja odgovornost spušta i na individualnu razinu naših potrošačkih indulgencija, razvidno se ne možemo ni pozdraviti s fosilnim gorivima. Iako je napad Rusije na Ukrajinu uzrokovao globalni embargo na kupnju ruskog zemnog plina, Europa i svijet brzo su se snašli plin kupujući od skuplje, no mirnije i održivije Norveške. Francuska je u strahu od vrlo vjerojatnih ekstremnih vremenskih prilika pogasila svoje nuklearne elektrane, koje su, usprkos inherentnim opasnostima nuklearne energije izvan puke teorije, proizvodile neosporno čistu energiju. Hrvatska je s ponosom, kao da predstavlja nešto dobro i progresivno, zadigla veo s LNG terminala na ukalupljeni zemni plin – usprkos laičkoj zbunjenosti i političkoj demagogiji, nedvojbeno fosilnom gorivu – na Krku, zorno pokazujući koliko je svjesno ili nesvjesno neinformirana o poželjnim klimatskim politikama.

Slično, premda je Europska unija vrlo snažna na riječima o svojoj odrješitoj energetskoj tranziciji na obnovljive izvore energije – energiju sunca, vjetra, vodika i geotermalnu energiju – puka panika oko datuma dovršenja plinovoda Sjeverni tok II usred rata Rusije i Ukrajine svjedoči o našim zbiljskim energetskim prioritetima. Dok svi govore o klimatskim politikama, rijetke i rijetki ih uistinu i implementiraju. Njemačka je, primjerice, od Europske unije za sebe isposlovala izuzeće iz politike ubrzanih gašenja pogona na ugljen i zemni plin do 2030. godine kako bi ublažila udarac svojim radnicima i izbjegla sindikalne nevolje. Simultano, svakom se molekulom ugljikovog dioksida sve brže približavamo granici od dva stupnja Celzijeva iznad pred-industrijske razine, gdje će život biti grub, kratak i neugodan.

Što se tiče Hrvatske, potpuna deplinifikacija do 2035. godine, prema izvješću Zelene akcije izrađenom u kolaboraciji s vodećim nacionalnim stručnjacima za klimatologiju i energetiku, zahtijevala bi ukupni kapacitet od 6488 MW energije vjetroelektrana i 6304 MW proizvedene fotonaponskim elektranama. Takva bi opskrba obnovljivim izvorima energije do 2035. godine realistično i bez iluzija mogla u cijelosti zamijeniti zemni plin. Prema istoj studiji, uporaba fosilnih goriva u industrijskom sektoru mogla bi se zamijeniti električnom energijom i obnovljivim vodikom te gorivima na bazi vodika.

Pitanje metana proizvedenog intenzivnim govedarstvom još je provokativnije. Naime, ono implicitno povlači čitavu dugogodišnju i neugodnu raspravu o etičkim, ekološkim i zdravstvenim pretpostavkama mesne ili biljne prehrane. Također, tehničke pretpostavke regulacije prehrane stanovništva doimaju se zahtjevnim do nemogućim. Metan je najznačajniji plin koji goveda proizvode kao nusproizvod prehrane i nemoguće je regulirati njegovu razinu bez radikalne redukcije u globalnom govedarstvu, što povlači ekonomske posljedice u vidu radničkih prava i prehrane stanovništva. Sve intenzivnije govedarstvo, prilagođeno sve većoj gladi svjetskog stanovništva za mesom, proizvodi vrtoglave količine metana usporedive isključivo s metanom oslobođenim otapanjem ledenjaka. Metan pritom ostaje dvadeset i pet puta snažniji od ugljikovog dioksida u zaključavanju topline u Zemljinoj atmosferi. Sličan i regulativno zahtjevan problem predstavljaju plinski bojleri, zlatni standard u kupaonicama diljem svijeta. Dok plinski bojleri ne proizvode metan, izlučuju lude količine ugljikovog dioksida i dušikovih spojeva relevantne za govor o faktoru klimatske krize. Jedina stvarna alternativa bila bi gusto naseljeni gradovi i dizalice topline za pojedinačne obiteljske kuće.

Prema prije spomenutoj studiji, potpuna zamjena plinskih bojlera obnovljivim izvorima energije zahtijevala bi instalaciju 3415 MW dizalica topline za individualne obiteljske zgrade. Premda su današnje toplane za gusto naseljene stambene prostore i dalje pogonjene fosilnim gorivima, do 2035. godine mogu se prebaciti na solarnu i geotermalnu energiju. Ukupni trošak tranzicije za Hrvatsku stajao bi 39 milijardi eura uz obilnu asistenciju Europske unije za mjere borbe protiv klimatske krize. Problematika deplinifikacije Hrvatske do 2035. godine osujećena je prvenstveno manjkom političke volje i centraliziranošću geotermalnih sustava u Gradu Zagrebu. Ovdje valja napomenuti da klima, dakako, nije jednaka vremenskim promjenama.

Klimatske promjene odnose se na dugoročne i načelne klimatske disrupcije koje mogu, ali i ne moraju biti vidljive u svakodnevnim vremenskim prilikama. Govoreći o današnjoj ljetnoj kiši, govorimo o vremenskim prilikama. Govoreći o neizdrživom i sparnom ljetu temperaturnih ekstrema koje je diljem svijeta, uzrokovano vrelim srednjoameričkim El Ninom, počelo još koncem proljeća, govorimo o klimi.

Ako želimo odgoditi apokalipsu, naše vlade moraju osvijestiti nužnost promjene te konkretno i prizemljeno komunicirati poruku nužnosti deplinifikacije relevantnih država. Drugi nužni čimbenik racionalne energetske tranzicije uključivanje je zbiljskih i dokazanih, a ne samo reputacijskih eksperata za klimatologiju i energetiku. Antropocen, kao era obilježena ljudskim djelovanjem, ne mora nužno biti i era kad sebe uspijevamo uništiti lošim političkim odlukama, lobiranjem i općom gramzivošću. Za učinkovitu prilagodbu na klimatsku krizu i brzu energetsku tranziciju, nije nam potrebno samo znanje – potrebna nam je i mudrost.