POTRAŽITE U ČLANCIMA ELLE

Unesite traženi pojam (Min. 3 znaka)

Avantura u Finskoj

Piše Jelena Veljača: Grupna putovanja su ok, no jeste li ikad s grupom proveli 24 sata na aerodromu?

Jelena Veljača

putovanje grupna putovanja finska djed božićnjak
Piše Jelena Veljača: Grupna putovanja su ok, no jeste li ikad s grupom proveli 24 sata na aerodromu?
© Unsplash

Glavna urednica magazina Elle uputila se na obiteljski odmor na Arktiku, ne sluteći da će se jedno obično grupno putovanje pretvoriti u pravu avanturu. 


Ne mogu se točno sjetiti kad sam posljednji put putovala s nekom grupom- sve do prošlog vikenda. Dogodila se doduše, jedna bizarna odluka tijekom romantičnog putovanja s mojim suprugom prije par godina, kad smo, nošeni bezbrižnošću slobodnih dana (bez poslova, bez djece) impulzivno (ok, čitajte: kad SAM) kod neke slovenske prodavačice izleta po grčkim hotelima kupila dvije karte za jednodnevni izlet do Turske. Negdje oko tri popodne sam plakala, u Turskoj je padala kiša usred kolovoza, a ekipa s broda postavljala nam je - s pravom - pitanja - zašto bi itko s nepoznatim ljudima putovao autobusom do turske tvornice zlatarskog nakita (koje izgleda isto kao ono proizvedeno u Indiji ili Kini) radije nego ležao na senzacionalnoj grčkoj pješčanoj plaži.

Moj muž je bio toliko dobar da nije pokazivao na mene, uplakanu i očajnu, već bi džentlmenski podijelio krivicu sliježući mokrim ramenima (kiša je prestala padati tek kad smo se vratili u naš hotel) i mumljajući nešto u stilu:  "Oduvijek smo htjeli kupiti lažni Rolex za 500 eura…" Ali to je bio jedan dan, jedan izlet. Na krajevima sjećanja su naravno i maturalac i neki vikend izleti tijekom faksa, ali otkako sam postala odrasla osoba koja zarađuje dovoljno da neka banka odluči da smije imati kreditnu karticu, pokušavam sama rezervirati i avione i hotele. Znate kako se kaže: sama pala, sama se ubila. Nije to lijep izraz, dapače, ali je duhovit i sjajno opisuje mnoge trenutke u kojima sam se našla - koji uključuju i činjenicu da sam jednom prilikom fulala s kupovinom avionske karte za čitav mjesec, a jednom zakasnila na let iz Bostona za Europu.

No, grupna putovanja nikad me nisu privlačila - kao i mnogi ljudi koje poznajem, ne podnosim hodati u grupi za nekim tko maše štapom s velikom crvenom rukom nakačenom na vrh, ne podnosim zajednički tempo, čekanja, gužve, tuđe mirise, navike, nervne slomove, potrebe, mane. (Ne podnosim ni svoje, ali tu pomoći nema). Tu u priču upada moja mama, koja kupuje svojoj unučici prepredivan dar za rođendan - laponsku bajku. Postoji li dijete koje na -40 ne želi čekati u redu da upozna PRAVOG Djeda Mraza, voziti se sobovskim zapregama usred vječne zime u Finskoj ili maziti na hrpetini snijega s haskijima koji u Finskoj doduše više izgledaju kao naši obični psi mješanci nego haskiji na koje mi romantično mislimo kad snatrimo o pesekima koji vuku te saonice?

Ne postoji. I, ruku na srce, djeci je to zbilja čarobno (čak i onoj koja već polako sumnjaju u identitet Djeda Mraza). Takvo putovanje prilično je zahtjevan organizacijski potez jer je Rovaniemi (kako se zove gradić koji se sjetio ownati Djeda Mraza kao svog vječnog stanovnika) „centar svijeta tijekom Adventa“ (citat je u navodnicima jer sam ga posudila od jedne turističke vodičice koja će se tijekom ove priče pretvoriti u voditeljicu kriznog stožera, a i jer ja, dok moja mama nije uletjela u prosinac noseći dar svih darova u vidu produženog vikenda u Finskoj, pojma nisam imala da Rovaniemi postoji, a kamoli da je centar ičega).

Slična sudbina, kako će se kasnije razotkriti, spojila je veliki broj putnika u jedan charter koji je sretno odletio prema tom senzacionalno posebnom mjestu Zemlje. Ah, dobro, pomislih, pa što - koja je razlika između gužvanja s nepoznatim ljudima i gužvanja s ljudima koji su jednako tako nepoznati ali nose isti rajf s borovima s kojeg ispadaju kuglice poput mene i moje prijateljice? Little did I know, što bi rekli Amerikanci, da će ti nepoznati ljudi uskoro postati moji supatnici u polarnoj avanturi koja će nadići sva očekivanja. A baš sam prije par mjeseci na pitanje „što je za mene sloboda“ samoj sebi priznala da je to – otpuštanje kontrole. Kako se sjajno ovaj izlet uklopio u tu definiciju! Ja neću organizirati ništa, bit ću SLOBODNA! Ja neću znati čak ni gdje idemo, koliko ću SLOBODNA biti! Samo ću se pojaviti na aerodromu i pustiti da me vode do Artika i natrag, to je konačno ta NOVA SLOBODA koju trebam i zazivam! Naravno, na putu do slobode i artičkog kruga, naišla sam na neke „kvrge na cesti“ koje su me podsjetile da otpuštanje kontrole ne znači istovremeno da kao odrasla osoba mogu zaboraviti baš na sve što ima veze s odgovornim životom - pa sam tako večer prije putovanja kupovala skijaške hlače za osmogodišnje dijete. Činjenica da sam dobila razorni migrenoidni napad tu istu noć i da sam povraćala i molila suputnicu na sjedalu do mene da me ubije trebala mi je - možda, ako vjerujemo u znakove - govoriti da nešto s mojim putovanjem prema slobodi neće biti ok, ali sletjeli smo na zamrznuti aerodrom prilično mirno.

Ta količina prkošenja prirodi impresionirala je agnostika u meni: znanost pokorava čak i duboke minuse, pomislih, a ja se tu nerviram radi jednih toplih čarapa kojih se nisam sjetila na vrijeme! Prepustila sam se u ruke iskusnih vodiča (čije ću identitete sakriti jer je ono što smo zajedno kasnije doživjeli trauma bonding i sad se volimo kao da se zapravo poznajemo) i uživala u osjećaju da ne moram čak ni znati u koji su nas gradić (bijeli, maleni, prekriven snijegom) doveli. Uživala sam, ok, malo manje opuštena, ali svejedno, kad smo ušli u hotel s „četiri zvjezdice“ i kad sam shvatila da četiri zvjezdice u cijeloj EU očito nemaju isto značenje. Ali, što ćemo, daleko smo od velikih gradova i luksuza, a i upoznat ćemo Djeda Mraza što će sasvim sigurno nadoknaditi hotel koji je odavno trebao biti zatvoren zbog rekonstrukcije. Uživala sam sve dok s djetetom nisam ušla u sobu čije fotografije imam, ali Elle nije platforma za tako ružne ilustracije. Vrata sam samo otvorila i zatvorila. A onda sam malo manje uživala idućih pol sata do sat vremena (vrijeme je ionako relativan pojam, zar ne?) objašnjavajući nasmijanoj vedroj Finkinji kako moje osmogodišnje dijete ne može spavati u kinderbetu i što znači „dvokrevetna soba“ na svim jezicima koje poznajem. Ah, kulturološke barijere! Možda je sve to do očekivanja žena na poziciji privilegije, pomislila sam, koje su skupo platile izlet do kraja svijeta i natrag. Jedan od predstavnika agencije koja je sve za mene organizirala da bih se ja mogla opustiti i pronaći slobodu u tome razgovarao je s mnogim ljudima o toj mojoj sobici koja je više sličila samici. Neka žena koja je „missing link“ između naše agencije i hotela pojavila se iz snijega, grubo me obavijestila da se moram odmaknuti dok ona popriča s finskom predstavnicom hotela čiji je stav i styling više djelovao kao da misli da je finska predstavnica na Eurosongu (a tako je nekako i shvaćala svoj posao). Dok sam zbunjeno pokušavala pitati zašto sam, poput neposlušnog djeteta, zamoljena da „odstupim“, agenti nisu gledali u mene. „No eye contact“ pravilo, čini se.

Ako pogledaš žednog i gladnog putnika koji nema plaćenu i obećanu sobu u prebukiranom hotelu, uvučen si u vrtlog njezinih očekivanja i nada. Ovako, ja zapravo ne postojim za misterioznu damu koja je došla „spasiti stvar“. (Nije uspjela). Tako sam doznala da u lancu između putnika i agencije postoji cijeli niz persona čija je odgovornost velika ali nikad konačna: spoznaja koja će mi dobro doći par dana kasnije, kad nam se desio horor zvan „ukrcaj u avion koji nikad neće poletjeti“. To je dakako noćna mora svakog putnika, ali, vjerujte mi, kad si majka sama s djetetom na putovanju, nakon tri dana skidanja šest slojeva sa sebe i nje kad god se nekom piški (a to je stalno), a sutra je ponedjeljak, stvarno jedva čekaš poletjeti za dom.

Što da vam kažem o grupnom putovanju? Izleti koje smo unaprijed platile bili su sjajni. Finska je prelijepa zemlja čudesne prirode. Djed Mraz ne postoji, ali glumac koji ga igra je vrlo uvjerljiv pa vam gotovo nije žao što ste čekali dva sata u redu da bi platili 45 eura fotografiju s djetetom.

Lena mu je šapnula da želi brata, pa mislim da će od ove godine prestati vjerovati u Djedicu. Psi koji vuku saonice su, uvjeravaju nas pratitelji puta, popularno znani kao vodiči i vodičice, izuzetno sretni što to rade. Zaista su i djelovali tako, čak štoviše, u vječnoj finskoj noći lajali su kao manijaci na svoje gazde jer su silom htjeli krenuti kroz šumu što prije. Želim bar pokušati umiriti borce za prava životinja: nastambe u kojima spavaju izgledaju, doista, kao vrhunac skandinavske arhitekture obasjane mjesečinom. Nema plastike, nema reklama, nema ničeg ružnog: samo drvo, iglui, snijeg i tundra. Sobovi nisu lajali od sreće što vuku saonice: djelovali su prilično nezaiteresirano ali uistinu čarobno, kao i njihova gazdarica, šamanka Saami naroda koja je promrzloj djeci prepričala pagansku bajku o vjetrovima koji pušu na Artiku.

Muzej Artikum je fenomenalan posebno ako si biologinja po struci, što ja nisam, ali vas uvjeravam da ga posjetite - grupno ili individualno. Sve ostalo je više-manje konzumeristički vašar, no ako imate djecu, već ste naučili da bijega od toga nema. I tako sam relativno zadovoljna, malo pokradena klasičnim trikovima ovakvih putovanja, malo iscrpljena, a malo sretna i spokojna, ušla u avion, nesvjesna da drugi dio sintagme „polarna avantura“ tek kreće. Aerodrom je za „centar svijeta“ začuđujuće mali, a hrana bizarno loša, ali takve sam zračne luke navikla viđati po senzacionalnim destinacijama (Koh Samui, Krabi, Kuba, pa čak i Male). Nije to toliko ni važno, kad se tamo samo čekiraš, i nestaneš iza gustog oblaka iz kojeg bez prestanka pada blještavi suhi tvrdoglavi snijeg.

Osim ako - zrakoplovna kompanija nepoznatog imena koja u floti ima samo šest aviona a s kojom naša agencija ima ugovor- ne javi da ne možemo poletjeti. Naviac bi pomislio da je to zbog vremena: ali u tom trenutku izmjerenih minus 18 nije smetalo avionu. Nismo, navodno, imali bocu s kisikom koja služi za spašavanje života pa strogi Finci nisu dopustili da poletimo. Nakon navodnih pokušaja da nabavimo bocu, koji su unaprijed bili osuđeni na propast jer smo se u realitetu nalazili u mikro aerodromu u pri****** okovanoj ledom i snijegom 1000 kilometara udaljenom od Helsinkija u nedjelju navečer, i jedno 2 sata čekanja u avionu (tijekom kojih su djeca potrošila sve baterije svih gadgeta na svijetu) zamoljeni smo da napustimo zrakoplov. Sljedećih dvadeset sati sastojali su se od različitih živčanih slomova (žene u takvom stanju viču i šopingiraju, muškarci mudro drže ruke u džepovima, slušaju s poluosmijehom sumanuta objašnjenja i naručuju alkohol), slaganja improviziranih nastambi od roditeljskih pernatih jakni i preskupih deka kupljenih u jedinoj suvenirnici koja je postojala da bi djeca mogla prospavati noć na prljavom ali jedinom tepihu tik uz staklenu stijenu kroz koju smo u ranu zoru imali priliku gledati vojnu vježbu finskih migova što nas je, promrzle, pokočene i šokirane potpunim gubitkom kontrole nad ičim podsjetilo na to koliko su Rusi blizu, nervoznih ali konstantnih pitanja „ima li vijesti“, pokušaja da sami usred ničega bukiramo smještaj u gradiću u kojem smo se našli, i brzinskog učenja pravila grupnih putovanja.

A njih je toliko! Nas 140, koji smo u jednom trenutku, nakon ostrašćenog inzistiranja naše voditeljice kriznog stožera prema voditeljici neke „handeling agencije“ (to vam je, dobro upamtite, skupo plaćena lokalna agencija koja postoji za pomoć u hitnim slučajevima), dobili donaciju recikliranih (jer Finska je ponosno zelena) deka koje su smrdile po vlagi i plijesni, našlo se zatočeno u zračnoj luci poput Toma Hanksa u filmu koji vam sigurno pada na pamet. Istina, nitko nas nije doslovno držao zatočenima: slobodna volja njezinih građana najvažnija je stvar Europskoj Uniji, ali kvaka 22 bila je senzacionalno postavljena: ukoliko izađemo iz zone čekiranja, možemo do svoje prtljage u kojoj su lijekovi, tamponi, pelene, formula za bebe, čiste gaće, suhe čarape i Normabeli, ali onda ne možemo natrag u jedini grijani dio aerodroma već ostajemo, slobodni doduše, ali zamrznuti usred polarne zime. Ta agencija za krizne situacije, osim deka i vaučera za kroasane u kafiću, nije napravila baš ništa za 140 ljudi od kojih su mnogi mala, vrlo mala djeca.

„Ali to je zakon“- čuli smo mnogo puta kad smo pokušali reći da nam baš i nije ok da nam djeca spavaju na podu. Svačiji su demoni različiti. Neki su pili i smijali se, neki su plakali, a ja sam uspjela naći žrtvu - liječnicu - i jedno deset puta izbezumljeno pitati hoće li djeci biti nešto zato što spavaju na pljesnivim dekama. „Ma ne brinite, to je samo kućna plijesan“, tješila je razborito mene luđakinju, koja sam se odlučila od svega navedenog fokusirati na plijesan na plućima. „Neće im ništa biti od jedne noći udisanja!“ Djeca su pozaspala na podu omotana toksičnim dekama. Neki cool roditelji pali su iscrpljeni svađama i lažnim nadama među njih, i dobro da jesu, jer su Finci smanjili grijanje na bare minimum čak i za Zagreb, a Zagreb nije u artičkom krugu. Barem su se grijali svojim tijelima. Jedan roditelj šapnuo je izbezumljenom voditelju putovanja, čula sam u prolazu, „da barem sa sobom imamo haskije da nas griju“, aludirajući pritom na romantičnu priču o utrkama na saonicama kroz pola Skandinavije danima, tijekom kojih psi griju svoje vlasnike odnosno natjecatelje. Taj roditelj djelovao je kao da to doista misli.

Općenito smo poprimili vrlo brzo karakter potpunih luđaka: spavali smo s glavama na stolovima, međusobno hladnokrvno dijelili informacije o tomu tko je upravo dobio menstruaciju, i generalno se osjećali kao da je svaka socijalna konvencija nestala.

Vidjela sam ljude koji su se prikopčali na Zoom sastanke s poda, što će, ipak je negdje ponedjeljak, a oni nisu stigli do ureda, i čula sam ozbiljne odluke koje su se donosile za vrijeme novog check in-a cijeli jedan dan kasnije. Dok sam oko 4 ujutro promatrala djecu kako igraju nogomet nasred praznog aerodroma sa zelenim plišancem posuđenim iz suvenirnice, i odrasle ljude kako se supijano utrkuju kolicima za prtljagu, pomislila sam da bismo mogli biti četvrti čin Trokuta tuge, sjajnog filma o neukusu očekivanja od luksuznih putovanja, a istovremeno i o bizarnostima koje se mogu dogoditi ukoliko se, primjerice, grupa nepoznatih ljudi nađe zajedno u survival modeu. Moji su demoni, priznajem, i scenaristički duhovi koji mi šapuću mnoge prispodobe: sjetila sam se tako u jednom trenutku i onih preživjelih nakon pada aviona u Andama.

Negdje pri zoru (što je teško odrediti jer u Finskoj u ovo doba svane na pukih par sati i to negdje oko deset ujutro) sjela sam pored poznanice koja mi je krvavih očiju jedući kroasan rekla: "Ali ja nikad ne jedem gluten!" Obje smo se smijale kao lude, a što drugo? Zgužvani, masnih kosa, gledali smo naše voditelje kako plaču od očaja jer su ostavljeni da odgovaraju na naša očajnička pitanja, a da agencije, kako god se zvale i koliko god da ih ima, a ima ih mali milijun, sliježu ramenima i govore, kao ona recepcionerka s početka priče meni: "To je zakon, odstupite!" Neki od nas su pokušali otići: ti su me podsjetili na kratku ali bolnu ulogu Charlize Theron u filmu Cesta, kad se protiv apokalipse odlučuje boriti bijegom u središte iste. Zašto nas se više nije odlučilo za taj scenarij? Jer se do negdje devet ujutro nije znalo kad konačno novi avion dolazi po nas, i dakako, tko plaća taj zamjenski smještaj (pa onda i kako do njega doći usred nedjeljne noći na tri metra snijega).

Ovo pišem prilično poškodovana- mnogima su proradili išijasi, sinusi, digle se tjelesne temperature, ukočila se leđa. Agonija neprospavane aerodromske  noći postat će, sigurna sam, odlična priča za do kraja života. Kad smo konačno sletjeli u Zagreb, moje dijete je oduševljeno prepričavalo da ga je mama pustila da ode spavati neopranih zuba, pripremale su se tužbe, a za kraj, prije povratka u stvarnost i varikine u koju sam se planirala umočiti, pogledala sam našu grupu i naše vođe, koji su izgledali kao izbezumljeni mungosi nakon što ih je cijelu noć nenadano progonio čopor bijesnih hijena (u ovoj metafori to smo svi mi, uznemireni putnici koji su odabrali grupno putovanje da pronađu slobodu i opuštanje), i znala tko bi u scenariju katastrofe bio onaj kojeg zombiji jedu u prvoj sceni, a tko bi prvi jeo nešto što se ne smije. Nikad nisam toliko cijenila tekuću vodu i kadu kao dan nakon povratka. Iz ruksaka sam tek sinoć izvadila vaučere za topli obrok podijeljene sat vremena prije ukrcaja (Finci se ne vole žuriti pa nas je jako malo stiglo i pojesti topli obrok), i gledala u njih misleći: grupna putovanja su ok, ali jeste li ikada probali s grupom ljudi zaglaviti na aerodromu? 

TRENDING

Piše Jelena Veljača: slučaj Severina - zašto bi jedan otac svome djetetu htio oduzeti djetinjstvo s majkom?!
1

Piše Jelena Veljača: slučaj Severina - zašto bi jedan otac svome djetetu htio oduzeti djetinjstvo s majkom?!

Piše Jelena Veljača: slučaj Severina - zašto bi jedan otac svome djetetu htio oduzeti djetinjstvo s majkom?!

Piše Rajna Racz: Zašto je novi pokret 'tradwife' koji u fokus stavlja estetiku kućanice koja brine samo o suprugu, kući i djeci - opasan?
2

Piše Rajna Racz: Zašto je novi pokret 'tradwife' koji u fokus stavlja estetiku kućanice koja brine samo o suprugu, kući i djeci - opasan?

Piše Rajna Racz: Zašto je novi pokret 'tradwife' koji u fokus stavlja estetiku kućanice koja brine samo o suprugu, kući i djeci - opasan?

Piše Ana Pecotić: Prisilna kontrola kao jedan od najgorih oblika zlostavljanja žene i dalje prolazi ispod radara, svima, osim - zlostavljaču
3

Piše Ana Pecotić: Prisilna kontrola kao jedan od najgorih oblika zlostavljanja žene i dalje prolazi ispod radara, svima, osim - zlostavljaču

Piše Ana Pecotić: Prisilna kontrola kao jedan od najgorih oblika zlostavljanja žene i dalje prolazi ispod radara, svima, osim - zlostavljaču

Piše Maja Krištafor: Postaje li Hrvatska nova Poljska i vidimo li problem u 'bezopasnim moliteljima' na Trgu?
4

Piše Maja Krištafor: Postaje li Hrvatska nova Poljska i vidimo li problem u 'bezopasnim moliteljima' na Trgu?

Piše Maja Krištafor: Postaje li Hrvatska nova Poljska i vidimo li problem u 'bezopasnim moliteljima' na Trgu?

Piše Jelena Veljača: Trudnice i novopečene majke kojima treba psihološka pomoć - Zašto je i dalje riječ o tabu temi s predznakom srama?
5

Piše Jelena Veljača: Trudnice i novopečene majke kojima treba psihološka pomoć - Zašto je i dalje riječ o tabu temi s predznakom srama?

Piše Jelena Veljača: Trudnice i novopečene majke kojima treba psihološka pomoć - Zašto je i dalje riječ o tabu temi s predznakom srama?

Piše Rajna Racz: Je li glazbeni žanr trap zapravo mizoginija upakirana u pop fenomen?
6

Piše Rajna Racz: Je li glazbeni žanr trap zapravo mizoginija upakirana u pop fenomen?

Piše Rajna Racz: Je li glazbeni žanr trap zapravo mizoginija upakirana u pop fenomen?

Piše Ana Pecotić: Reparenting i kako ponovno zavoljeti sebe nakon narcističkog zlostavljanja
7

Piše Ana Pecotić: Reparenting i kako ponovno zavoljeti sebe nakon narcističkog zlostavljanja

Piše Ana Pecotić: Reparenting i kako ponovno zavoljeti sebe nakon narcističkog zlostavljanja

Piše Ana Pecotić: Kako se oporaviti nakon narcističkog zlostavljanja i života pod prisilnom kontrolom?
8

Piše Ana Pecotić: Kako se oporaviti nakon narcističkog zlostavljanja i života pod prisilnom kontrolom?

Piše Ana Pecotić: Kako se oporaviti nakon narcističkog zlostavljanja i života pod prisilnom kontrolom?

NE PROPUSTITE

Vikend izlet: cool mjesta koja morate vidjeti u Ljubljani

Vikend izlet: cool mjesta koja morate vidjeti u Ljubljani

vodič

Ovo su neke od najodrživijih turističkih destinacija koje možete posjetiti u 2024.

Ovo su neke od najodrživijih turističkih destinacija koje možete posjetiti u 2024.

turistička održivost

Prijedlog za putoholičare: koju državu posjetiti na svakom kontinentu

Prijedlog za putoholičare: koju državu posjetiti na svakom kontinentu

Put oko svijeta

Ivana Antunović Jović vodi nas kroz čarobni Istanbul

Ivana Antunović Jović vodi nas kroz čarobni Istanbul

Elle putopis

Sedam popularnih skijališta u Europi koja morate posjetiti

Sedam popularnih skijališta u Europi koja morate posjetiti

Elle putovanja

O sreći i što nas čini sretnima: uključite se u natječaj jer vas darujemo vrijednim putovanjem

O sreći i što nas čini sretnima: uključite se u natječaj jer vas darujemo vrijednim putovanjem

Elle izbor redakcije

Piše Jelena Veljača: jeste li već pronašli svoju formulu za sreću?

Piše Jelena Veljača: jeste li već pronašli svoju formulu za sreću?

U potrazi za srećom

Ljubavno pismo Parizu: vodič kroz grad koji baš nikada ne dosadi

Ljubavno pismo Parizu: vodič kroz grad koji baš nikada ne dosadi

Elle putovanja

Attention

Sadržaj koji želite pogledati sadrži elemente koji mogu imati štetan učinak na maloljetnike. Ako želite spriječiti maloljetne osobe u pristupu takvim sadržajima, koristite program za filtriranje!

Nemam više od 18 godina