Piše Mirna Dizdarević Rogić: Zašto je izlazak iz zone komfora najteži, ali i najbolji korak koji možete napraviti za sebe?

Dok su tinejdžerski hormoni iz pakla polako dolazili do svog vrhunca, taman kada sam bila uvjerena da sam pronašla svoj pravi identitet kao trinaestogodišnjakinja s crno bijelim Vansicama, mama je svima obznanila da se selimo u Slovačku. Nisam imala pojma gdje idemo, nije me to ni zanimalo. Sve što sam mislila glede selidbe je bilo to da mi je socijalni život u potpunosti uništen, i za sve to je kriva moja mama, njezin posao, i prokleta Slovačka. Sa svojih trinaest godina po prvi put sam izašla iz zone komfora, i bilo je stravično.

Prvi dolazak u novu školu bio je grozan. Bila sam gurnuta u svijet koji je bio uvelike drugačiji od mog. Od jezičnih barijera, nepoznatih kultura, običaja, te potpuno drugačijeg načina života od onog na koji sam navikla. Bilo kakav osjećaj sigurnosti u tom trenu je bio poništen, ali nisam ni slutila koliko će upravo to iskustvo biti transformativno za mene kao mladu ženu. Da se ne lažemo, od šest godina u Bratislavi, zadnje dvije su bile okej jer sam imala dva - tri prijatelja, i otkrila sam jeftinu tekilu u centru grada. Sve prije su bili moji pokušaji otpora za nešto novo i drugačije.

Iz ove vizure mi je žao što nisam obgrlila u startu takvu jednu privilegiju života u novom okruženju, ali je li itko s trinaest godina razmišlja o dobrobiti izlaska iz komfor zone, ili upoznavanja novih kultura? Poprilično sam sigurna da ne. Nisam bila svjesna koliko me tih šest godina obogatilo kao osobu, koliko sam više stvari znala nego moji vršnjaci i vršnjakinje jednostavno zato što sam bila okružena s toliko drugačijim ljudima. Nisam ni bila svjesna koliko sam u tom periodu bila hrabra kao mlada tinejdžerka. Koliko sam izlaskom iz svoje udobno ugodne zone veoma brzo naučila što znači adaptirati se, odrasti, ali i jednostavno početi razmišljati na druge načine.

Moj nerazvijeni emocionalni mozak tada nije znao cijeniti činjenicu da slušam pet stranih jezika dnevno, da učim o nacionalnoj kuhinji Južne Koreje, ili da čitam i gledam stvari koje u mojoj zoni komfora vjerojatno nikada ne bih. Jedna od najdubljih promjena u mom životu bio je način na koji sam se naučila prilagoditi i prihvatiti promjene. Život vani me naučio da budem otporna, fleksibilnija nego ikada (iako, baby steps), i otvorena za nova iskustva. Kada sam se poslije Bratislave ponovno vratila u Sarajevo, imala sam osjećaj kao da sam potpuno nova osoba. Odvažila sam se živjeti sama sa sedamnaest godina. U meni se pojavila neka nedefinirana snaga, zrelost, i spremnost za nove prilike. Imala sam vremena i prostora zadubiti se duboko u svoje misli i osjećaje. Stekla sam bolje razumijevanje onoga u što vjerujem, svojih vrijednosti, i ciljeva. Po drugi put sam bila primorana preispitati samu sebe, odbaciti neke stare slojeve koji mi više nisu služili, i evoluirati u autentičniju verziju sebe. 

Bilo je tu naravno velikih trenutaka čežnje za poznatim, za domom, za udobnošću koju sam imala nekada prije. Međutim, vrlo brzo se ta čežnja pretvorila u zahvalnost za život koji sam imala prije prve selidbe. Počela sam cijeniti ljepotu vlastite kulture mnogo više, svoje roditelje, i veze s prijateljima koje nisu poznavale granice i kilometre. Nakon avanture faxa i solo života, bez prijašnja dva iskustva nikada se ne bih odvažila i slijedila svoje srce koje me dovelo na treću životnu destinaciju - Zagreb. Ovoga puta nisam imala nikakve dvojbe, nisam se bojala ostaviti život kakav znam, i sam ponovni izlazak iz još jedne zone komfora za mene je sada predstavljao samo novi izazov, novo uzbudljivo poglavlje. Bila sam dovoljno zrela da znam da se ovaj put trebam prepustiti novom iskustvu, gdje god me to na kraju odvede. Zagreb me zaista prihvatio na najljepši mogući način. Možda jer sam upravo tu provela svoje izbjegličke godine kao beba od pola godine, pa mi je ovaj grad zauvijek ostao urezan u srcu. Možda i jer sam bila otvorena za novo iskustvo, a možda jednostavno jer sam bila zaljubljena do ušiju. Nije ni bitno, svoju sreću sam pronašla baš tu. 

Nakon života u tri različite države, bezbroj strahova, i beskrajnih potoka od suza, život u inozemstvu mi je opet i iznova pokazao da dom nije fizičko mjesto, već osjećaj pripadnosti. Dokazao mi je da su zone komfora psihološke granice koje stvaramo mi sami kako bi se osjećali sigurnima.

Taj komfor koji napuštamo je nužan kako bismo otvorili svoje biće novim i boljim promjenama. U trenutku kada izađemo iz svoje zone komfora, uranjamo u novi svijet mogućnosti. Naše se perspektive šire, postajemo spremniji prihvaćati i cijeniti različitosti, odbacujući unaprijed stvorene pristranosti. Izlazak iz zone komfora osobno mi je puno pomogao izgraditi samopouzdanje jer sam sa svakom selidbom bila svjedok svojih sposobnosti da napredujem u nepoznatim i novim situacijama. Iznad svega, život vani i izvan zone komfora me naučio neprocjenjivu lekciju empatije i suosjećanja za druge. 

Prije par tjedana mi je psihologinja rekla da zapišem sve ono što mislim da me karakterizira kao hrabru. Odmah sam se nasmijala i rekla joj da možda ja tako samo izgledam na vani, i da nisam sigurna da ću imati išta za napisati. Podsjetila me na ovu priču koju sam danas napisala vama i rekla mi da je vjerojatno najhrabrija stvar koju sam ikada učinila za sebe bio upravo izlazak iz svoje zone komfora koju tako silno volim, ne jednom, nego tri puta. Počela sam sebe gledati na jedan drugi način, hrabriji način. Ispunjena sam zahvalnošću za bezbroj lekcija koje su mi promijenile život i karakter u tri predivne države koje mogu zvati domom.

Život u inozemstvu transformativno je iskustvo koje proširuje i izaziva vaše zone komfora. Ruši barijere, razbija ograničenja, i omogućuje osobni rast na dubokoj razini. Izlazak iz zone komfora omogućuje vam da prihvatite ljepotu neizvjesnosti i promjene, dok vas u isto vrijeme vodi na put osnaživanja. U trenutku kada sam s ogromnim strahom po prvi put izašla iz svoje najugodnije zone, i prihvatila nelagodu i promjene, to je bio trenutak koji je oblikovao moj život na načine na koje nisam mogla ni zamisliti. 

Postoji jedna izreka za koju sam sigurna da ste u jednom trenutku naišli koja mudro govori da, “život počinje na kraju vaše komfor zone”, pa vam tako i ja mogu reći da prigrlite svaku priliku koja vas vodi izvan vaših granica, jer će to biti nešto najbolje što možete napraviti za sebe. Bilo da je samo vikend putovanje u grad u kojem niste bili, ili vam se pruža prilika da radite vani, ili se zaljubite tamo negdje daleko - idite hrabro i otvorenog srca.