Piše Nikolina Borčić: U eri u kojoj je više bolje, uklanjanje suvišnog jedini je put ka kreativnosti i nečem novom

Sklona sam zatrpavanju stvarima, informacijama, knjigama, satima rada – kao da sam u suptilnom, ali stalnom strahu da ću propustiti nešto važno, pa se za svaki slučaj opskrbim viškom. No, isto tako, stalno sanjam o tome da ću se osloboditi svega nepotrebnog i živjeti s minimalno stvari. Znate onaj osjećaj kada ste na putovanju s jednim (ili dva) kofera i imate apsolutno sve što vam treba? To mi je poput slobode. Iz minimalnog broja stvari uvijek izvučem neku kreativnu kombinaciju u kojoj se osjećam odlično. 

A znate sigurno i onaj osjećaj kada u svom stanu ili kući stojite pred ormarom (ormarima) i očajno gledate u njih jer – eto opet nemate što obući. E to mi je svakodnevica. Ne znam za vas, ali u mome ormaru postoji ozbiljan dio rezerviran za odjeću koju ću nositi kada malo smršavim - jer eto, samo što nisam i tako se lažem mjesecima. Znači, ormar je pun, ali zbog mnoštva stvari koje će mi možda jednom (opet) biti optimalne, zapravo ne vidim jasno. Uz to, sama sebe moram slušati kao se samoobmanjujem - "možda će zatrebati", "možda će se nešto promijeniti", "možda ću se promijeniti".

Sve samo da se ne trebam pozdraviti sa (možda) starim i otvoriti prostor za druge kreacije. Je li zatrpan ormar ovdje zapravo metafora za život ili stvarni izazov, svatko od nas treba sam za sebe odlučiti. Za mene je i jedno i drugo, a i želim pisati o zatrpavanju i kreativnom stvaranju jer mi se čini da je i jedno i drugo osnovni kod našeg doba. 

Živimo u dobu kada nas informacije zasipaju sa svih strana. Svaki klik, svaki zvučni signal, svaka obavijest privlači pažnju, nudi nešto novo, bolje, važno - nešto što će možda trebati – ako i kada se dogode prikladne okolnosti.

Otprilike poput odjeće koja čeka da smršavim. Iako je sve nadohvat ruke, a time i sve moguće, u istom trenutku ta sveprisutnost, preopterećenost podacima i stvarima guši kreativnost, cementira stare navike i ostavlja malo prostora za neke nove, makar minijaturne navike. Barem se meni tako čini. U isto vrijeme, brojna istraživanja pokazuju da su ključne vještine za poslove budućnosti (a i trenutne, budimo iskreni) kreativnost, kritičko razmišljanje, kreativno rješavanje problema. Jer su to vještine koje će stroj ipak teško kopirati. Bez obzira na sveprisutnu promociju autentičnosti i kreativnosti, čini mi se korisnim najprije redefinirati što kreativnost znači za nas osobno. Svatko za sebe, jer to su ionako oni opći pojmovi kojima svatko upisuje značenje, kakvo mu je u trenutku potrebno – ili podnošljivo. Što se mog značenja tiče, prije sam vjerovala kako je kreativnost stvaranje umjetnosti, sada mi se čini da je kreativnost i prepuštanje, povjerenje u život, dosljednost uz otpuštanje kontrole – zapravo neka vrsta slobode uz disciplinu.  

No, što je kreativnost ako nas o njoj ne poduči umjetnik, i to majstor svog zanata, kao što je Rick Rubin. Mnogi poznati glazbeni producenti istaknuli su se specifičnim zvukom koji bi na trenutke dominirao scenom, ali bi se s vremenom izgubio u gomili. Rick Rubin, između ostalog, koristi metodu redukcije u pristupu produkciji - umjesto preopterećenja zvuka, potiče jasan i minimalistički metaforički prostor gdje glazbenici raznih žanrova mogu otkriti tko su zapravo i što mogu ponuditi. U novoj knjizi "Kreativan čin: način postojanja" kaže za početak kako kreativnosti nije ništa posebno i kako nije nedostižna. Kreativnost znači stvoriti nešto što prije nije postojalo. To može biti razgovor, rješenje problema, poruka prijatelju, novi raspored namještaja u prostoriji, pronalaženje novog puta kući da se izbjegne gužva u prometu. 

Moram priznati da sam tu knjigu prvo uzela u ruke jer sam očekivala priče o kasnim noćnim satima u studiju s poznatim glazbenicima. Njegova producentska biografije Ricka Rubina nalikuje obilasku najistaknutijih trenutaka američke glazbe tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Jay-Z. Run-DMC. Beastie Boys. Slayer. The Red Hot Chili Peppers. Johnny Cash. Kanye West. Neil Diamond. Slipknot. Brandi Carlile. Eminem. Adele. I to nije sve. Rubin je suosnivač izdavačke kuće Def Jam Recordings i bio je su-predsjednik izdavačke kuće Columbia Records. No noćni i ini razgovori s tim umjetnicima nisu tema knjige. Knjiga je zapravo o načinu kako on pristupa svijetu, o svijesti, otvorenosti, razlučivanju, usklađenosti s prirodom, slušanju bez suđenja, povjerenju u vlastiti ukus. Istovremeno je mistično i praktično, a u osnovi razotkriva vještine u pozadini njegova majstorskog stvaranja. Ne nudi formulu za uspjeh. Umjesto toga, nudi uvid u proces stvaranja i razmišljanja. 

U svijetu koji vrišti za pažnjom, čini mi se da Rubinova genijalnost leži u sposobnosti slušanja i obraćanju pozornosti na zbivanja oko sebe. Bez zatrpavanja, Rubin raščišćava i reducira. Kada je LL Cool J izbacio svoj hit album, jedan detalj na poleđini ploče za upućene, govori više od tisuću riječi. Umjesto očekivanog "Produced by Rick Rubin", stajalo je "Reduced by Rick Rubin". Ova suptilna igra riječima je kamen temeljac Rickove producentske filozofije, ali i odraz perspektive života. U eri u kojoj se često smatra da je više bolje, Rubin je dakle zauzeo suprotan pristup. Njegova vještina ogleda se u redukciji - uklanjanju suvišnog i stvaranju praznina, što omogućava otkrivanje onoga što je najkompatibilnije s nama. 

Univerzum teži ravnoteži, pa s tom prazninom dajemo prostor onome što nam je zaista potrebno. Rubin ističe da je slično s mnogim aspektima života. Ako tražimo novu vezu dok smo još u postojećoj, već smo "puni". Nema mjesta za nešto novo. Stoga ne možemo uspostaviti vezu koju zaista želimo ili koja će u tom trenutku biti bolji izbor za nas. 

No to nije sve. Uz redukciju i stvaranje prostora, ključan dio kreativnosti je i disciplina (i puno drugih tema, no ne stanu sve u tekst). I to ona konkretna disciplina koja podrazumijeva formiranje novih (malih) navika i dosljedno provođenje. Ne znam kako vama, ali meni to stvarno teško pada. Što se tiče formiranja i započinjanja navika, tu sam odlična. Ali ako me pitate me za par dana – stanje stvari će biti da je suptilno stari obrazac ponovno aktualan. I tako u krug. Možda je to i normalno jer imamo te razne automatske navike, načine kako govorimo, razmišljamo, djelujemo i to još od djetinjstva. Taj nam se put ureže u mozak i teško ga je promijeniti, pa navika ima kontrolu nad nama. Vjerojatno su to oni trenuci kada sebe opravdavamo s tezom „to je tako; ja sam takva; ne znam drugačije…“. No kako mogu kreirati nešto novo, ako ne pokušam na drugačiji način? Ali, dobro, početak puta je i priznati sebi svoje slabosti, nazvati ih pravim imenom i djelovati s njima i neovisno o njima. Preostali dio puta je povjerenje, prisutnost te predan i dosljedan rad. Ili kao što to Rick Rubin kaže „Disciplina je ono što nam omogućuje da stignemo tamo gdje želimo.“ 

Da skratim, svi smo rođeni s kreativnošću kao temeljnim životnim kodom, ali smo je s vremenom zatrpali nepotrebnim informacijama, strahovima, tumačenjima iskustava, raznim stvarima – dakle svačim. Što sam starija, sve više shvaćam da mi smanjenje i pojednostavljenje donose više radosti od nakupljanja onoga što trenutačno nije u skladu s mojom suštinom. U to ime, krećem za početak u raščišćavanje – proces oslobađanja od svega što je suvišno ili nepotrebno, bilo da se radi o fizičkim stvarima, navikama ili mislima i osjećajima. Počinjem s ormarom. Bolje “usitno“, malim koracima, nego da zbog velikih snova ostanem na starom, pa tko zna kakav će se prazan prostor otvoriti za kreiranje novog. Sve je ionako međusobno povezano – kako to kaže Rick Rubin.