Piše Rajna Racz: Je li glazbeni žanr trap zapravo mizoginija upakirana u pop fenomen?

Trap je glazbeni žanr koji obožavaju mnogi pripadnici generacije Z u Hrvatskoj. Čini se kao da je trap i dalje dio underground kulture jer nije prisutan u eteru radiostanica ni na televizijskim programima u onom mjeru u kojoj bi glazbeni žanr toliko popularan trebao biti, no vrtoglave brojke slušanosti i rasprodani koncerti dokazuju da je trap odavno mainstream!

Nevidljivost trapa u javnim medijima potencijalno dokazuje samo kako generacija Z ne konzumira tradicionalni prijenos informacija već ima svoje kanale na društvenim mrežama. Sam termin trap nastao je iz slenga koji se koristi u američkoj Atlanti za podvrstu hip-hopa. Trap je nastao već u 1990-ima, a naziv dolazi od riječi “trap” - „zamka” koja se koristila za ghetto kvartove u kojima se prodavala droga.

Trap pjeva o životnoj zamci iz koje je teško pobjeći. Kultura trapa tako se odnosi na opasna mjesta, drogu, skupe aute, lude provode. Opijati, novac i seks su utjecali na tematiku tekstova ondašnjeg novog vala repera, a trap se često opisuje i kao južnjački prljavi rap. Trap nema društveno angažirane tekstove, već su subjekti muškarci koji su opaki, žive na rubu, sitni kriminalci koji se super zabavljaju dok vode tvrdi način života koji zahtijeva tvrdi beat. Svima je zajednička želja za uspjehom i slavom. 

Tko su naši poznati treperi? 

Pioniri trapa u Hrvatskoj, High5 i Kuku$, ovaj su globalni trend donijeli u Hrvatsku i već više od deset godina uspješno stvaraju domaću trap scenu. Na samim počecima taj glazbeni žanr nije donosio puno novaca izvođačima, no publika je bila postojana i rapidno je rasla. Neki glazbeni hitovi sa samih početaka trapa danas su legendarni, a cijeli interes za trapom objedinila je tvrtka Yem koja je 2016. godine započela s organizacijom trap festivala po Hrvatskoj. Od prvog koncerta svi Yemovi događaji i trap festivali bili su rasprodani. Trap se u hrvatskoj franšizirao pod nazivom „Drito”. Yem organizira i samostalne koncerte te je izdavač poznatih trepera poput Vojka V, Z++, Ružno Pače, Grše, Mimi Mercedez, itd. 

Usudili bismo se reći da je danas jedan od najvažnijih hrvatskih trepera Hiljson Mandela. Ivan Hilja (aka Hiljson) proslavio se samostalnim albumom „Mandela Effect” koji je objavio u svibnju 2022.  Album je provokativna trap-kolekcija od 12 pjesama na kojima gostuju Rasta, Z++, Palac i Grše. Ovaj album je ušao među najslušanije na svim streaming servisima, a u 24 sata je „Mandela Effect” bio prvi najslušaniji album na Deezeru.

Sam naziv albuma „Mandela Effect” direktna je referenca na poznati fenomen sjećanja koja nas znaju izigrati. Nekad si sto posto siguran da se nešto dogodilo, a onda saznaš da je u stvari bilo potpuno drugačije. Kada se velika skupina ljudi kolektivno pogrešno sjeća nečega, to je Mandela efekt. Nazvan po Nelsonu Mandeli, bivšem predsjedniku Južnoafričke Republike i borcu za ljudska prava, koji se borio protiv apartheida, ovaj fenomen nosi njegovo ime jer je ogroman broj ljudi vjerovao da je Nelson Mandela umro u zatvoru u 1980-ima iako je zapravo umro tek 2013. godine. 

No, kakav Mandela Effect promovira Hiljson? Album otvara pjesma „Trap nije umro”, koju bismo mogli nazvati himnom trapa jer u suštini opisuje lifestyle koji slavi partijanje, pune klubove, alkohol, automobile i lovu. Hiljson Mandela pjevajući na repeat „Trap nije umro, trap, trap nije umro” kao da poručuje kako trap neće biti prolazan i kako se glazbenoj industriji upravo ovim žanrom „pravi keš”. Tvrdi da su treperi ubili sve boom-bapere, repere koji su pjevali o angažiranim temama. U ovoj pjesmi takva angažiranost se proziva fejk, a slavi se rasipanje novca - „to što zaradite za nastup potrošim na večeri” te tretiranje žena kao seksualnog objekta. Ekvivalent ovoj pjesmi je hit „Mama napokon sam uspio“ trap grupe High 5 u kojoj se članovi ovog kolektiva obraćaju majkama i opisuju što znači trap uspjeh u Hrvatskoj.

„Čitam komentare i na pageu brojim lajkove (…) Skoro će diploma i možda nađem pos'o, Stručno osposobljavanje. Serviraj kavijar i losos. Tonska je u osam, sviramo u ponoć, Putujemo zbuksani u Volkswagen Polo. Nitko ne zna di je tonac, u klubu je samo konobar. Organizator je pošmrkao cijeli honorar. Soba mi je kolodvor, život mi je brodolom, čekam novi vikend onda sve napravim ponovo“.

Tekst ove pjesme ukazuje na svojevrsni sociološki fenomen: dečki, koji su u svojim garažama u srednjoj školi stvarali trap muziku i koje su svi uvjeravali da od toga neće biti ništa, odjednom zarađuju velike novce i postaju hiper popularni. Pjesma se na neki način sprda sa slavom u Hrvatskoj jer što ona uistinu znači: „Mama, mama, napokon sam uspio (Dao sam intervju za Muzika.hr) ili (Mama, mama, napokon sam uspio (Drugi reperi nas mrze, mama).“

Jako puno mladih, koji su sada slavni treperi, počelo je od nule i nitko tada nije ni slutio da će trap napraviti takav boom u Hrvatskoj. Pa tako treper Iggy Biznis kaže da je „Mama očekivala da će biti pravnik“, a on sad priča „vulgarne stvari na internetu“. 

Usprkos brojnoj publici koja obožava trap, postoje i oni koji se zgražaju nad tekstovima trapa i nad činjenicom da im djeca slušaju trap i nestrpljivo iščekuju koncerte svojih najdražih trepera, te idu po festivalima kako bi uživo slušali svoje trap heroje.

Ne može se poreći da trap veliča drogu, alkohol, seks, oružje, automobile i objektivizaciju žena. Maja Trstenjak, glazbena kritičarka, smatra da to nije „ništa novo”, već da je to u „trapu opjevano malo direktnije i eksplicitnije nego u drugim žanrovima te je to jedna od prepoznatljivih karakteristika ovog žanra.” Ona unaprijed tvrdi da je bilo kakav „pokušaj moraliziranja uzaludan i bizaran jer onda bismo mogli krenuti moralizirati kroz svaki umjetnički pravac, što dovodi do uništavanja umjetnosti”. Kad se predstavnike trapa pita znaju li kakav su uzor klincima, mnogi relativiziraju odgovor ističući da ni mediji ni roditelji nisu svjesni svog utjecaja, a „glazba niti je kriva za stanje u svijetu niti može biti problem ili rješenje.” 

Grše, treper iz Trilja, ima poznati hit „Highlife“ koji se ovoga ljeta slušao na plažama, klupicama i parkićima. Tekst pjesme pokazuje koji sustav vrijednosti je tema trap žanra:

 „Grše tvđi nego bilo koji Amer
Meci lete, Split je crnji nego Harlem
Kuje privodim, kuća mi je harem
Vozin TMAX, jebeš džipove i Hummer“
(…) 
Ništa sporo, brate, samo gas daj
Jebeš Hollywood i američki san taj
Palme, high sky, more, night ride
Dimin ka rasta, Dalmacija lifestyle“

Puno mladih sluša trap. Važno je reći: i dječaka, i djevojaka. Dok plešu u klubovima, treniraju u teretanama i skaču na koncertima, čini se da ne razmišljaju o tome kakav lifestyle i koji sustav vrijednosti ova glazba promovira.  Analiziramo li pjesmu „Cura s kvarta”, možemo reći da ona govori o fenomenu koji se u feminističkoj teoriji naziva "male gaze", muški pogled. To znači da se žene u umjetnosti prikazuju iz muške heteroseksualne perspektive te su predstavljene kao seksualni objekti koji pričinjaju zadovoljstvo heteroseksualnom muškom gledatelju. Cura s kvarta je djevojka čiju guzicu svaki dan gleda bucmasti dečko dok ona u tajicama vodi psa u šetnju. Njen identitet u pjesmi sveden je isključivo na njeno seksi tijelo:

“Ma samo nek' si, nek' si super sexy, sexy
'Ko te vidi, čuka bum-bum-bum
Nebitno gdje si, gdje si, casual il' fensi
Odma svako uleti, skrr-skrr-skrr”

U trap pjesmama i dalje postoje dvostruki standardi: slave se muškarci koji žene „rješavaju“, dok se takve žene naziva „droljama“. 

Ako ste žena milenijalka koja je uz to i feministica, možda će vas prestraviti broj mladih djevojaka koje na koncertu vrište dok im Hiljson s ružičastim pletenicama ushićeno naređuje da ga mole i preklinju da pjeva „Neće ku***“.  Šoubiz? Možda, ali ostaje činjenica da ta mentalna slika dokazuje kako je lagano manipulirati masom djevojaka i tjerati ih da se ponižavaju ispred popularnih muškaraca na poziciji moći. Gotovo distopijski prizor: muškarac zove svoje frendove da se grupno seksaju s djevojkom koja je „nimfomanka“, „drolja“, kroz nju je prošla „magistrala k****”, a mlade djevojke u transu pjevaju. Takvi tekstovi, koji su više pravilo nego iznimka, objektiviziraju i ponižavaju žene. 

Uzmimo za primjer trepera Ružno Pače koji je, kao i većina drugih, osmislio svoj alter-ego. Ružno Pače je netko tko bi on htio biti. Samouvjeren i kul lik. No, zašto je za trepere kul promovirati toksični maskulinitet? U pjesmi „Nema škole bez alkohola“ Ružno Pače govori o novom društvenom fenomenu prakticiranja spolnih odnosa bez prezervativa. U refrenu pjeva: „Nema škole bez alkohola, baš si fora kad se jebeš bez kondoma“. Radi se o novoj pojavi koja se, nažalost, širi Amerikom i Europom, gdje sve više mladih ne koristi kondom. Tako, naprimjer, samo 30% Norvežana koristi kondome, što je porazni podatak, a rezultat takvog ponašanja je veliko povećanje oboljelih od spolno prenosivih bolesti. To je trend koji promoviraju muškarci, a ne žene, zbog vlastite ugode, kao i zbog činjenice da za njih seksualni čin nema istu težinu s obzirom na moguće posljedice. Iggy Biznis u ironičnoj pjesmi „Umjetnik“ pjeva „Nemam za kondome, a nemam ni za dijete, vani žicam cigare od najružnije tete“. 

Zanimljivo je da se u pjesama treperi često predstavljaju kao jadni, kao žrtve, krhki dječaci koji se pokušavaju probiti i poslati slavni, a upravo takvi stihovi postaju mjesto identifikacije. Trap je privlačan mladim muškarcima jer se čini da svaki dječak može uspjeti „Ti kažeš da sam klošar, ali to je umjetnost. Frendovi dobivaju djecu, a ja žicam da mi šeraju pjesmu di pjevam o parama, autima i seksu“.
Neki trendovi koje pratimo na društvenim mrežama zapravo su mizoginija upakirana u pop fenomene. Međutim, generacija Z ograđuje se od bilo kakve kritike pod izlikom da je u današnjem liberalnom društvu fašistički kritizirati glazbu ili - pa, bilo što drugo.

Kritizirati trap znači biti zadrt. Umjetnost mora ostati slobodna. Ako se ne slažete, zastarjeli ste. Stisnuti. Ali, svojim viralnim hitovima i nastupima, pod krinkom refleksije površnosti društva, treperi slave toksični maskulinitet pa tako i sami postaju dio problema. 

Izreka kojom se često opravdava ponašanje „dječaci su dječaci" jednaka je treperskom kriku po kojemu grub i tvrd način života zahtijeva tvrdi beat. Naime, neupitno je da izvođači svojim ponašanjem i nastupom imaju veliki utjecaj na slušatelje. O trapu se mora razgovarati jer on jest odraz stanja u društvu i ukazuje na stupanj osviještenosti mladih u Hrvatskoj. Čitajući intervjue s treperima shvaćamo da je za njih taj lifestyle izmišljen, ali predstavlja nešto čemu se teži. Trap je napravio boom u Hrvatskoj jer je uspio spojiti kapitalizam, patrijarhat, mizoginiju, loš životni standard uz dobar beat i jačanje klupske scene. Kapitalizira se ranjivost mladih pod krinkom dobre zabave, zezancije i želje za uspjehom.

Konačno - koji je Mandela efekt trapa? Trap nudi ideologiju koja je kroz zabavni sadržaj lakše probavljiva. Puno ljudi se smješka, sve je samo zezancija, treperi se ograđuju cinizmom tvrdeći da se radi o „zdravom odmaku” dok nastupaju na partijima. Međutim, obratimo li pažnju na sadržaj poruka, trap ne samo da otkriva koliko je patrijarhat povrijedio i muškarce i žene, već bi se mogao naći u problemu ako netko od njegovih slušatelja pomisli da je efekt - stvarnost.