Piše Jelena Veljača: Trudnice i novopečene majke kojima treba psihološka pomoć - Zašto je i dalje riječ o tabu temi s predznakom srama?

Hrvatsku je neki dan šokirala (biram riječi, ali ne znam kako da izbjegnem istinu) vijest o mladoj ženi (navodno 22) koja je k nama došla planinariti, a s planine se spustila s bebicom u naručju. Navodno nije znala da je trudna. Na određenim (protuzakonitim pretpostavljam, ali vrlo vjerojatno ne i malicioznim) fotografijama beba izgleda kao terminsko dijete. Stoga je logično da se dosta veliki broj čitateljica, posebno onih koje su i same bile trudne, zapitao: kako je, pod milim Bogom, moguće da žena ne posumnja da je trudna punih osam ili devet mjeseci? 

Razvile su se u komentarima ispod tekstova razne teorije: jedna okrutnija od druge. Žena je psihički bolesna, potencijalno opasna za bebu, tvrdili su samoprozvani stručnjaci. Novinari su - s pravom - pitali liječnike misle li da je uistinu moguće ne spoznati da si trudna do samog poroda (navodno je hitna pomoć pozvana jer ženi „nije bilo dobro“, dakle ni trudove ni porod nije prepoznala). Ginekolozi, barem oni čije smo izjave imali prilike čitati u drugim medijima, unisoni su: nije moguće, u pitanju je ili poricanje ili duboka disocijacija od vlastitog tijela!

Odmah se javio drugi, (pseudo?) feministički tabor: sestra je rodila, tko smo mi da joj sudimo. Guglajte, zaboga: postoji nešto što se zove kriptična trudnoća! Manje odgovorni tekstovi reći će vam da je to trudnoća sa slabim simptomima trudnoće, oni s ozbiljnih klinika koje se bave ženskim tijelom i plodnošću nježno će vam reći istinu: to je trudnoća koju pacijentica ne prepoznaje. Sigurno ste, baš kao i ja, čuli za urbane legende o ženama koje su otišle operirati slijepo crijevo zbog nesnosnih bolova u gornjem abdomenu (trudovi) i izašle iz bolnice s malom zdravom bebom. 

Još sigurnije je da ste čitali tabloidnu vijest ili dvije o ženama, poput navodno ove strankinje koja je ovaj vikend nenadano postala mama male curice, koje pojma nisu imale da su trudne sve dok nisu otišle na toalet svoje srednje škole i rodile bebu. Često su to doista tinejdžerske trudnoće (kojih je puno previše i u posljednje vrijeme primjećujem da se glorificiraju na društvenim mrežama za mlade, što je trend o kojem, iskreno, ne znam što da mislimo), gdje takva vrsta ignorantnosti čak ima i smisla: te djevojke su nezrele, neuke i nespremne, i vrlo vjerojatno duboko uplašene. Kad se svi ti faktori zbroje, doista je moguće ne samo ne prepoznati trudnoću, već i vjerovati da trbuh raste od glutena, da grudi rastu jer si još u pubertetu, da su pokreti bebe samo crijeva. A u toj ranoj emotivnoj dobi moguće je i biti u denialu - nismo li, više - manje, spremne potisnuti mnoge druge traume puberteta, samo da preživimo?

Ipak, rasprava o ženi koja je rodila u wc-u planinarskog doma, u fokus rasprave nije dovela tinejdžerske trudnoće, već apsolutno nevjerojatno neznanje o ženskom tijelu i zdravlju. Cijeli sam vikend provela čitajući od strane odraslih vrlo obrazovanih žena statuse „potpore“ mladoj majki koji ne samo da pokazuju duboko razumijevanje za to da nije prepoznala trudnoću (!) već i tvrde, ali gotovo svi, da i sami poznaju sličnu osobu. Ispada da kriptična trudnoća i nije rijetkost jer su ovaj vikend SVI poznavali ženu koja se duboko iznenadila kad je ugledala glavicu male bebe prilikom jako teške velike nužde! 

Ne tvrdim da nije moguće imati dvostruku maternicu, ne tvrdim da nije moguće da su simptomi trudnoće blagi, ne tvrdim da nije moguće ostati trudna odmah nakon poroda kad još nisi ni dobila prvu menstruaciju, ne tvrdim da nije moguće ostati trudna duboko usred perimenopauze pa doista biti iznenađena, primjerice, u trećem mjesecu.

Mnoge stvari su moguće, ali najvjerojatnije je da je gomila nesuvislih komentara o ženskom zdravlju napisanih od strane samih žena ipak posljedica činjenice da nam se spolni odgoj u školama brani zbog toga što je taj silno važan predmet postao jedan od točki ideoloških prijepora u državi od 4 milijuna ljudi (da, to je meritum i prava istina, i svatko tko kaže drugačije, naprosto izmišlja). 

Nije ovaj slučaj zastrašujuć (uostalom, o njemu jako malo znamo i nije fer donositi zaključke na temelju šturih informacija u novinama), ali zastrašujuće je kako žene danas, u 2023., vjeruju da je moguće imati menstruaciju devet mjeseci u pravilnom ritmu za vrijeme trudnoće (i spremne su to javno napisati, što je otprilike jednako neznanje kao da ne znaš odvojiti negaciju od glagola ili zbrojiti 100 + 69), vjeruju da je vodeći simptom trudnoće kilaža koju žena dobije, vjeruju da je moguće biti psihički stabilna i emotivno ok i ne prepoznati da u tebi raste novi život. Nije ništa od toga za osudu: za osudu je obrazovanje koje je dopustilo da mi doista izlazimo iz srednjih škola, često gimnazija, ne znajući kako u teoriji izgleda trudnoća, sa svim svojim ekstremima i pojavnostima. 

Za osudu je i društvo koje ne ruši mitove, pa tako svaka od nas zna ženu koja je menstruirala svakih 15 dana za vrijeme jedno tri trudnoće, a udarce bebe je sa svojih 30 zamijenila s plinovima od graha. Za osudu je društvo koje toliko skriva sve što je povezano sa ženskom seksualnošću da ne samo da su mogući ovakvi slučajevi već i njihova obrana - pa je stoga moguće i da se žene koje odmah prepoznaju trudnoću naziva „kontrolfrikovima“ koje pretjerano promatraju svoje tijelo umjesto da nakon seksualnih odnosa bez zaštite jednostavno opušteno ne primijete da je krvarenje, ukoliko i postoji, posve drugačije od ljuštenja endometrija svakih 26-32 dana. 

Smije li se, konačno, napisati „endometrij“ u javnosti? Smije li se očekivati da naša djeca uče o tome ne samo kako se odgovorno rade djeca, već i što mogu očekivati od svojih tijela, trudne ili ne? Jedna žena, koja tvrdi da radi „u sustavu“ pitala me iznervirano „koliko ja poznajem žena koje su trudne, a da znaju da su trudne“, kao da je spoznaja o trudnoći, danas kada se štapići za mokrenje koji otkrivaju razinu beta HCGa prodaju u svakoj drogeriji uz špangice za kosu i sredstvo za razbijanje kamenca u kafe aparatima, jednaka magičnom ukazanju Djevice Marije - ako si jako dobra, i imaš bas jake simptome trudnoće, mogla bi saznati da si trudna prije poroda, inače je to jako teško! Prava je istina da je više od polovice čovječanstva biološki predodređeno za rađanje. Hoće li rađati ili ne stvar je njihovog životnog puta (mnoge se žene bore s neplodnošću, nažalost), stila i (rjeđe) odabira, ali i za sve navedene faktore potrebno je prilično znanja o vlastitom tijelu. 

Ne zato što nekoga želimo zlostavljati svojim pravima ili fiziološkim zadatostima - već zato što je žensko tijelo ključni do postojanja čovječanstva, i stvarno je vrijeme da se čovječanstvo (i obrazovni sustavi) počnu ponašati tako. I neznanje na nivou na kojem ga pokazujemo ovaj vikend komentirajući slučaj o kojem ne znamo ništa trebalo bi biti predmet odgovornosti školskog i medicinskog sustava.

Ginekolozi koji su dali izjave u različitim medijima tvrde da je neprepoznavanje trudnoće do tako kasnog stadija (porod) gotovo nemoguće, a kad je i moguće, da je splet psihološkog poricanja. Kad to kažeš sestrama koje „brane“ rodilju (od koga i od čega, nejasno je) dogodi se još gori efekt - netko želi reći da je djevojci potrebna psihološka pomoć! Kao da je to nešto najgore što se mladoj mami može dogoditi - psihološka pomoć! Kao da je netko predložio da joj se oduzme dijete i odvede na lobotomiju, umjesto realnosti: razgovora sa stručnjacima o mentalnom zdravlju (što bi trebalo biti na raspolaganju svakoj ženi koja je rodila, bez obzira je li znala za trudnoću ili nije). Kao da je proglašena ludom, ili vješticom pa će na spaljivanje.

"Da barem svaka rodilja ima psihološku pomoć", odgovaram ja zapanjena idejom kako je pretpostavka o psihološkoj potpori i dalje pretpostavka o insinuaciji teške mentalne bolesti - a to je, pak, sramota. Posebno nakon poroda trebati psihologa?  Uhh, nešto loše, znak slabosti. Kakva je to mater koja nije sposobna sama preživjeti prve tri godine potpune ovisnosti mladunčeta o sebi, sama umirati od nespavanja, sama plakati u jastuk kraj bebe, sama prohodati muke hormonalnih eksplozija, bolove, strahove? Nije valjda da joj treba - fanfare užasa - PSIHOLOŠKA POMOĆ, najgore od najgoreg, znak slabosti. U svijetu u kojem je baby blues opće mjesto, trudnoća je i dalje kriptična: mistično mjesto o kojem čak i one koje su je doživjele zapravo ne znaju ništa. Taj mrak koji obavija žensko zdravlje, i fiziološko i psihičko, najgora je spoznaja ove priče.