Tihana Harapin Zalepugin: Živim naš život, ali osvještavam da sam u njemu uvijek imala i svoj

Od smrti voljenog supruga Saše, Tihana Harapin Zalepugin svoj gubitak i svoju tugu  proživljava i prerađuje - javno. Kaže da joj „mnogi to zamjeraju“, ali da je njoj, baš zato što je ostala „potpuno sama“, javna podrška bila potrebna i ljekovita.

Tihana proživljava nešto što doživljavaju mnoge žene njezine generacije. Na prvi pogled čini se da to nije „posebno“ životno iskustvo, ali upravo tišina kojom društvo očekuje da žene koje gube partnera u „prirodnom“ ciklusu života obaviju svoju tugu ono je protiv čega Tihana, svjesno ili nesvjesno, diže svog glas - liječeći sebe. Tko smo kad izgubimo dugogodišnjeg partnera, a nismo (samo) majke, bake? Postoje li novi putevi za nas? 

Čovjek mora u sebi pronaći sebičnost

„Imam prijateljice koje su me podržavale tijekom cijelog razdoblja Sašina odlaska. Sada su uz mene u nekim bolnim, ali i važnim datumima koje još obilježavam kao što su naša godišnjica, njegov rođendan. Držim se, živim, slikam se. Obilazim mjesta gdje smo živjeli zajedno, gdje smo plivali zajedno, ali ove sam se godine odlučila i za mjesta koja nisu samo naša, koja nemaju sentimentalnu vrijednost, ali koja su moja poslovno, poput Opatije. Tražim nove kafiće, nova mjesta za večeru, nova mjesta za kupanje na moru, nove prijatelje. Čovjek mora u sebi pronaći sebičnost, samozadovoljstvo, želju da ostatak života proživi punim plućima. Prijateljice me pitaju kako mi to padne na pamet, pa valjda je to moja unutarnja snaga, ali to je i kombinacija onoga što moraš prihvatiti i onoga što te tjera dalje.“ 

 Živjeli smo dva života u jednom

„Nisam ni prva ni zadnja žena koja je ostala bez životnog partnera, ali sam ostala potpuno sama. I sad nastavljam svoj identitet tamo gdje sam možda bila kad sam s njim krenula. Nisam se udala mlada za Sašu, bila sam formirana osoba. I sad si to ponavljam - već si postojala prije te ljubavi, bila si modna agentica, radila si s medijima, imala si ljubavi i prije, bila si Tihana, postojiš i bez njega! Ali, istina je, naši su se identiteti poklapali. Nekoliko sam puta doživjela da me na ulici pitaju: Jeste li vi Saša Zalepugin! (smijeh) Uniseks ime, slična priča koja je dugo u medijima zajednička, ljudima se pomiješa. Razumijem to. Važno je ipak reći samoj sebi - živjeli smo dva života u jednom.“ 

„Osim psa, moj veliki prijatelj je auto. Kad sam za volanom, onda sam to ja. Volim voziti, slušati glasnu glazbu i biti na cesti.“ 

Saši sam uvijek bila najljepša

„Živim naš život, ali osvještavam da sam u njemu uvijek imala i svoj. Moj životni put nije bio lagan. Mlada sam ostala bez roditelja. Borila sam se cijeli život sama. Za Sašu sam se udala ne onda kad je bio najveća televizijska zvijezda u bivšoj Jugoslaviji, nego kad više nije smio raditi. Sada moram tražiti svoj identitet sama, s mislima na njega. Ne želim napraviti nešto što se njemu ne bi svidjelo. Često mi je znao govoriti da sam lijepa. Mislim da zato objavljujem toliko fotografija - jer više nema tog mog muškarca koji me vidi, kojem se sviđaju moje noge, moja odjevna kombinacija. Svjesna sam koliko godina imam, ali Saši sam uvijek bila najljepša, i to je ono što mi nedostaje.“ 

„Od kad se to dogodilo, toliko sam divnih susreta imala. Na tržnici, u tramvaju, na ulici. Mnoge mi žene prilaze i zahvaljuju mi što sam glas tuge u ovim godinama. Možda i inspiracija ženama koje su isto tako tužne i osamljene. Njima reći da se može i mora ići dalje mnogo mi znači.“