Oblikuju li društvene mreže živote mladih? Dr.sc. Sabina Mandić otkriva nam zamke i prednosti virtualnog svijeta

Živimo u svijetu u kojem je internet sveprisutan, a granica između stvarnog i virtualnog života polako postaje sve manje definirana. Djeca i mladi, rođeni u doba tehnološkog napretka, odrastaju okruženi virtualnim svjetovima, što skriva mane i prednost. Stručnjakinja nam otkriva kako prepoznati kada ono virtualno počinje ometati realnost.

Samim time, postavlja se i pitanje koji, ali i koliki dio našeg života bismo trebali zadržati u stvarnom svijetu, bez obzira na sve što nam virtualni svijet nudi? Možda je teško prihvatiti, ali stvarni i virtualni svijet se međusobno isprepliću i nadopunjuju te oblikuju našu svakodnevicu. Ipak, odraslim osobama je ponekad lakše kontrolirati koliko na njihovu stvarnost utječe digitalni svijet, dok djeca i mladi još uvijek trebaju pomoć u postavljanju granica. Jedna od osnovnih stvari koju je važno "zadržati" u stvarnom svijetu su odnosi i komunikacija s bliskim osobama. Iako virtualni svijet pruža mnoge mogućnosti, poput komunikacije s osobama koje su daleko ili dijeljenja trenutaka s bliskim osobama, ne može u potpunosti zamijeniti stvarne, emocionalne veze. Virtualna komunikacija često je "siromašnija" u prijenosu stvarnih emocija i neverbalnih ponašanja.

Kako postići željenu ravnotežu između stvarnog i digitalnog svijeta, jedna je od tema kojima se bavi projekt “Alati za moderno doba” koji je pokrenuo Hrvatski Telekom u suradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom (ERF) Sveučilišta u Zagrebu. “Alati za moderno doba" je prvi strukturirani i znanstveno utemeljeni program kojem je cilj prevenirati rizična ponašanja osnovnoškolaca, konkretno učenika 7. i 8. razreda, u virtualnom okruženju. Povodom ovog projekta, razgovarali smo s dr.sc. Sabinom Mandić, višom asistenticom na Odsjeku za poremećaje u ponašanju pri Edukacijsko - rehabilitacijskom fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dr. sc. Mandić nam je u intervjuu otkrila kako tehnologija i internet oblikuju naše životne navike, koje su pozitivne strane korištenja interneta u svakodnevici, kao i znakove prekomjernog korištenja interneta te kako prepoznati kada virtualni svijet počinje mijenjati naš stvarni život.

Koji dio života bi danas trebalo zadržati u potpunosti u stvarnom svijetu, bez obzira na to što se nudi u virtualnom?

Prije svega, voljela bih naglasiti da danas zaista ne možemo razgovarati o realnom i virtualnom okruženju kao o dva odvojena svijeta ili odvojenim aspektima naših života, već ih moramo promatrati na način da se oni međusobno nadopunjuju i isprepliću. Na taj način se „briše granica“ između onih aktivnosti samo u realnom ili samo u virtualnom okruženju te sve aktivnosti danas možemo izvršavati istovremeno u oba svijeta. Navedeno je posebno izraženo kada govorimo o djeci i mladima, koji su generacija koja je od svog rođenja okružena tehnologijom i visokom dostupnosti i pristupačnosti svih aspekata virtualnog okruženja. 

Ako moram istaknuti neki dio života koji bi bilo dobro u što većoj mjeri održavati i njegovati u realnom okruženju svakako su naši odnosi s drugima, bilo da je riječ o obiteljskim, prijateljskim ili pak partnerskim odnosima. Održavanje odnosa u virtualnom okruženju ima čitav niz prednosti, kao što su komunikacija s osobama koje su nam daleko, dijeljenje aktualnih situacija s bliskim osobama i slično. No, odnosi u virtualnom nikako ne mogu u potpunosti zamijeniti odnose u realnom okruženju. Naime, komunikacija u virtualnom okruženju često je nedostatne ili drugačije kvalitete i „ogoljena“, odnosno bez prikaza stvarnih emocija u tom trenutku, neverbalnih znakova, prisutnosti osobe i slično. Tako da bismo tom aspektu naših života zbilja trebali posvetiti veliku pozornost u realnom okruženju. 

Drugim riječima, potrebno je ostati u ravnoteži, odnosno koristiti sve mogućnosti koje nudi virtualno okruženje tako da nam unaprjeđuje i povećava kvalitetu života u realnom okruženju, a ne da je narušava. 

U kojoj mjeri su nam aplikacije korisne i mogu li nam zaista pomoći u svakodnevici?

Moram naglasiti kako je većina aplikacija koje koristimo osmišljena tako da nam budu od pomoći u svakodnevnom životu ili da nam olakšaju neke zadatke, obveze, komunikaciju i slično. Također, putem svih aplikacija razvijamo i neke vještine, potiču nas na kreativnost, ostvarujemo svoje potencijale, nude nam mogućnost zabave i relaksacije. S druge strane, prestaju biti korisne kada ih upotrebljavamo iz „krivih“ razloga kao što su nošenje s neugodnim i stresnim životnim situacijama, za rješavanje problema koje nismo znali riješiti u realnom okruženju, kao strategiju izbjegavanja suočavanja s problemima, ili pak kada ih koristimo na način koji nam ugrožava svakodnevno funkcioniranje. 

Upravo zato je potrebno osvijestiti zašto koristimo pojedine aplikacije, koja je motivacija u podlozi i koje vlastite potrebe zadovoljavamo njihovim korištenjem. Ako aplikacije upotrebljavamo uravnoteženo i odgovorno, vjerujem da će nam svima biti korisne za korištenje. 

Utječe li razvoj tehnologije na životne navike? 

Apsolutno da, i to u dva smjera. S jedne strane, značajno je povećana dostupnost informacija, olakšano je obavljanje brojnih poslova i radnih obveza, kao i izvršavanje školskih i akademskih zadataka, planiranje aktivnosti slobodnog vremena, komunikacija s prijateljima i obitelji diljem svijeta i slično. 

S druge pak strane, imamo i područja života gdje nam je tehnologija promijenila navike na ne tako pozitivan način. Primjerice, ako se osvrnemo oko sebe dok čekamo tramvaj, stojimo u redu u trgovini ili banci, vidjet ćemo da je većina ljudi na mobitelima i da ignorira druge oko sebe. Isto tako, čim osjetimo da nam je dosadno, uglavnom posežemo za mobitelima „samo da bacimo pogled što ima novog“ na društvenim mrežama, a pritom ni ne pokušamo pronaći neku zanimaciju u realnom okruženju. Ako se fokusiramo na današnje generacije mladih, govorimo o generaciji koja je odrasla uz visoku prisutnost napredne tehnologije i široke dostupnosti interneta od svoje najranije dobi. Upravo zato, oni velik dio izgradnje svog identiteta i slike o sebi, ali i upoznavanja, povezivanja i komunikacije s vršnjacima ostvaruju putem mobitela, društvenih mreža i interneta. 

S obzirom na sve, neosporno je da nam tehnologija utječe na životne navike, ali i na samo odrastanje i izgradnju identiteta ako govorimo o djeci i mladima. Također, važno je napomenuti da će tehnologija u budućnosti samo napredovati i dodatno nam promijeniti životne navike i to ne možemo promijeniti. Ono što možemo promijeniti je naš pristup i to na način da počnemo otvoreno razgovarati o svim prednostima, ali i izazovima s kojima se suočavamo uslijed razvoja tehnologije. Također djecu i mlade trebamo podučiti kako i na koje sve načine mogu tehnologiju koristiti na uravnotežen i odgovoran način, kako bismo u što većoj mjeri umanjili moguće izazove i rizike koje nam ona donosi. 

Kako prihvatiti da se djeca danas socijaliziraju gledajući u ekran?

Mislim da je to tema o kojoj bismo mogli zbilja jako puno pričati te diskutirati socijaliziraju li se zapravo djeca isključivo gledajući u ekrane ili je to navika koju su razvili tijekom odrastanja. Primjerice, često roditelji dozvole djeci da gledaju ekrane jer to njima u određenim situacijama odgovara, kada nešto trebaju obaviti, skuhati ručak, pregledati pristiglu poslovnu e-poštu i slično. U tom trenutku, možda nisu u dovoljnoj mjeri svjesni negativnih aspekata, činjenice da već od najranije dobi djecu intenzivno izlažu ekranima ili idu „linijom manjeg otpora“ i popuste pod pritiskom djece. Stoga je i očekivano da se djeca na ekrane navikavaju i koriste ih od najranije dobi.

S druge strane, naravno da se djeca, pogotovo u adolescentskoj dobi, socijaliziraju putem digitalnih medija putem kojih imaju priliku razvijati i neke druge vještine, ali tu je velika uloga roditelja/odraslih koji bi trebali poticati, pogotovo u ranijoj dobi djeteta, što više interakcija uživo, provođenja slobodnog vremena s vršnjacima u prirodi, igri i slično, a ne da zajednička popodneva i slobodne dane, primjerice vikendom ili tijekom ljetnih praznika, provode pred televizijom. Također, roditelje svakako potičemo da djeci pojasne sadržaj koji se gleda, te o njemu razgovaraju – što vide, što su doživjeli, kako ga razumiju, koje poruke se šalju i slično. Na taj se način dodatno potiče i medijsko opismenjavanje djece, što svakako doprinosi odgovornijem korištenju tehnologije.

Koje su pozitivne strane koju djeca mogu izvući iz provođenja vremena u virtualnom svijetu?

Pozitivne strane su zaista brojne. Prvenstveno, djeca boravkom u virtualnom okruženju razvijaju svoju digitalnu pismenost, koja je u današnje vrijeme od izuzetne važnosti. Osim toga, svima nama, a ne samo djeci, virtualno okruženje predstavlja prostor gdje možemo na kreativne načine komunicirati s drugima, dijeliti trenutke iz svojih života, povezati se s onima koji su nam daleko, ali i izvršavati svakodnevne školske i poslovne obveze. Tu je još čitav niz mogućnosti, kao što je uključivanje u razne humanitarne akcije, učenje, informiranje i slično. No, ponovno naglašavam da je potrebno voditi računa o uravnoteženom korištenju svih tih mogućnosti i ne davati prednost virtualnom nad realnim svijetom. 

Koji znakovi nam mogu ukazati da netko prekomjerno koristi Internet ili na štetan način koji narušava njegovo funkcioniranje u različitim područjima života? Kako prepoznati kada virtualni svijet počinje mijenjati onaj realni, svakodnevni? 

Najjednostavnije rečeno, bilo koja nagla promjena od uobičajenih ponašanja, aktivnosti i navika treba nam biti svojevrsni „alarm“ da se nešto događa. Kao najčešći znakovi koji nam ukazuju na narušeno svakodnevno funkcioniranje uslijed ekscesivnog korištenja interneta jesu razdražljivost i česte promjene raspoloženja, manjak koncentracije, impulzivne reakcije na pojedine situacije, nesanica, gubitak interesa za sve dotadašnje aktivnosti i hobije i davanje prioriteta online okruženju, povlačenje i prekid komunikacije s drugima u realnom okruženju, te brojne druge. Ako govorimo o djeci i mladima tu bih još dodatno istaknula gubitak interesa za izvršavanje školskih obveza, narušen akademski, ali i školski uspjeh, davanje prioriteta druženju s vršnjacima u virtualnom naspram realnog okruženja. 

S obzirom na to da u virtualnom svijetu, naročito na društvenim mrežama, život izgleda “idealan”, gotovo “savršen”, kako uistinu uživati u stvarnom životu? Kako shvatiti da je ovo što imamo u stvarnosti, možda skromnije, ali jednako lijepo i dobro i da to moramo cijeniti?

Vjerojatno nam svima povremeno bude teško gledati sadržaje, uvjetno rečeno, savršenih ili idealiziranih života, no odmah je potrebno osvijestiti i naglasiti kako ono zaista ne mora biti odraz realiteta i stvarnih života. No potrebno je kritički promišljati o svemu, te pokušati razumjeti da je puno toga namješteno, ili kako bi mladi rekli „fake“, i da nije sve onako kako izgleda na društvenim mrežama. Nama odraslima je puno lakše „odvojiti“ virtualan od stvarnog života, dok je s djecom o ovoj temi potrebno razgovarati, vidjeti kako oni razumiju i doživljavaju sadržaje koje vide u virtualnom svijetu, te ih poticati na kritičko promišljanje o tim sadržajima. Osim toga, potrebno je poticati ih na osvještavanje vlastitih snaga i resursa, koje pozitivne kvalitete i vještine imaju, koje značajne osobe imaju oko sebe u emotivno teškim trenucima i tko im pruža podršku, što im je vrijedno i bez čega bi im život bio nezamisliv ili manje lijep i ispunjen, na čemu su zahvalni i slično. Upravo svjesnost o tome što sve imamo i zahvalnost doprinose tome da stvarnost cijenimo u većoj mjeri i da si osvijestimo da su to oni aspekti naših života koje virtualni svijet ne može nadomjestiti.

U teškim trenutcima mnogi mladi bježe u virtualni svijet i u njemu pronalaze utjehu. Kako to promijeniti? Kako ostati u sadašnjosti i ne tražiti utjehu u gledanju života koji su na prvu  “savršeni” i tako u svome dodatno pronalaziti mane?

Rekla bih da svi mi, ne samo mladi, često „pobjegnemo“ u virtualni svijet kada nam je teško nadajući se da će nam to pružiti utjehu, skrenuti misli ili da ćemo možda naći rješenje za svoju trenutnu situaciju. No, kada je riječ o mladima, mi odrasli trebamo biti ti koji će započeti razgovor o sadržajima koje gledaju, poticati ih na promišljanje o tim sadržajima – ukratko, medijski ih opismenjavati. Osim toga, važan aspekt je da mlade osnažimo određenim vještinama koje su potrebne za lakše nošenje s teškim trenucima, ali i vještinama uspostavljanja i održavanja odnosa, komunikacijske vještine, suočavanje, zauzimanje za sebe i odolijevanje različitim utjecajima, bilo da je riječ o direktnim od drugih osoba ili pak onima iz medijskog prostora. Za razvoj svih tih vještina, škola predstavlja idealno okruženje, gdje učenici provode velik dio svog vremena, razvijaju svoj identitet, uče, povezuju se s vršnjacima, uspoređuju se s njima, itd. 

Upravo zato ove godine kreće program prevencije ponašajnih ovisnosti i rizičnih ponašanja u virtualnom okruženju „Alati za moderno doba“ koji se provodi u suradnji Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog Telekoma, kojim djeci i mladima nastojimo pružiti relevantno znanje i pomoći im u prepoznavanju potencijalnih rizika te ih zaštititi i osvijestiti kako odgovorno postupati online. Osim toga, kroz program se s djecom radi na prethodno navedenim vještinama, čime ih osnažujemo za osobno odgovorno ponašanje i u realnom i u virtualnom okruženju, ali i za uspješnije nošenje sa svakodnevnim izazovima u toj razvojnoj dobi. U okviru programa, osim direktnog rada s djecom, provode se interaktivna predavanja na ove teme i s roditeljima i s članovima Učiteljskog vijeća, a sve s ciljem da u što većoj mjeri djecu osnažimo za uravnotežen boravak u realnom i virtualnom okruženju.