Piše Jelena Veljača: Junak u 'Reptilu' je ono što smo voljeli prije no što smo shvatili da su takvi frajeri toksični u stvarnom životu

Jeste li se ikad posvađali oko odabira sadržaja na Netflixu? Jeste li ikad upali u raspravu o tome što ćete gledati s partnerom na HBO-u koja je trajala dulje no što ste uspjeli ostati budni kad je serija konačno puštena u eter vašeg dnevnog boravka?

Da bih izbjegla takav scenarij sinoć sam samo slegnula ramenima i popustila oko filma "Reptil", koji je tek stigao na Netflix prije nekoliko dana. Iako je na pri pogled zvučalo kao da ćemo suprug i ja gledati neki SF (što je inače moj, kako volim reći kad baš želi biti pristojna u izražavanju- najmanje omiljen žanr), zapravo je u pitanju staromodan policijski krimić koji koketira s trilerom (najviše zbog nepodnošljive glazbe koja najavljuje opasnost ili mjesta gdje bi se gledateljica slabih živaca- čitaj: JA- trebala prepasti i zabiti glavu u jastuk ili suprugovo rame). Nema u filmu nikakvih reptila, vodozemaca ili aliena koji prijete čovječanstvu. Uz izuzetak jedne odbačene zmijske kože, zapravo u filmu nema ni jedne životinje koja bi objasnila začudan naziv.

Iako sam nakon odgledanog filma (bez da sam zaspala, što je samo po sebi čudo koje "Reptilu" automatski donosi 10 od 12 bodova) pretpostavila da je film tako nazvan jer su autori (od kojih je jedan scenarist i sam Benicio del Toro, glavna zvijezda "Reptila") htjeli reći da je pošten murjak koji više od svoje žene voli samo svoj posao dijeljenja pravde, toliko rijedak slučaj da je zapravo rudimentaran ostatak nekadašnjeg law enforcementa, na internetima se može pronaći redateljevo (Grant Singer) objašnjenje koje je jednako metaforičko, ali malo manje nategnuto.

 Kaže Singer da su svi likovi u filmu posve drugačiji od onog kako se prikazuju (i drugima i gledateljima), pa, eto, kao da kroz minute radnje "skidaju svoju kožu". 

U redu, da, ali čovjek gotovo pa i očekuje da će se kroz puna dva sata i šesnaest minuta (!) otkriti po koji pokvaren murjak (ovdje ih ima sijaset) i po koja izvanbračna afera (čak začuđujuće, gotovo ništa od toga). Iako su, pretpostavljam, producenti inzistirali da za "mlađu" publiku jednog od glavnih likova utjelovi glazbenik Justin Timberlake, glavna i apsolutna zvijezda filma je upravo već spomenuti Benicio del Toro, pedesetšestogodišnja glumačka zvijer čiji su krupni kadrovi dovoljni da prekriju sve mane ovog na momente jako sporog filma. Već sama činjenica da je u pitanju film, a ne serija, priličan je Netflixov rizik, ali čini se da je del Toro, dio stare garde hollywoodskih outsidera, i na to imao utjecaj.

Naime, "Reptil" djeluje kao da je netko baš jako htio snimiti dobar stari krimić o detektivu koji voli američke narodne plesove i rješavanja ljubomore prijetnjama, koji se ne može kupiti ni novcem ni statusom, i čija je kožnata jakna jednako stara kao i njegova duša. Naravno da ga zovu "Oklahoma", po jednoj od konzervativnih američkih država, negdje tamo na srednjem jugu tog kontinenta. Ali on je epitom svega dobrog što možemo pretpostaviti o takvom tipu: on je vjeran, pravedan i nepotkupljiv. Jedino moderno što će mu se ikad svidjeti je pipa na senzor.  Ako vam sve ovo zvuči dosadno, razumijem vas, ali uvjeravam da je na određeni način vrlo osvježavajući sadržaj na malim ekranima.

Nema tu većeg smisla ni poruke, nema novopronađene političke korektnosti, nema ni nasilnih uguravanja predstavnika bilo koje manjinske skupine u radnju filma. Nema akcijskih potraga, čudovišta, vulkana, Marvela. Nema velikog showa i iznenađenja. Nema potrage za dubokim pitanjima i dubokim smislom: ali, baš zato, to je jedna solidna whodunnit detektivska radnja, u kojoj je junak ono što smo voljeli prije no što smo shvatili da su takvi frajeri ozbiljno toksični u stvarnom životu.

"Reptil" je u tom smislu malo poput stripa, a likovi su tako i odjeveni i stilizirani, pa je tako Alicia Silverstone kaubojska raskošna žena iz snova svakog heteronormativnog muškarca iz policijske postaje (koja silno voli cvjetne tapete iz pseudoviktorijanske ere američkih motela), Benicio koketira s fen frizurom talijanskog kamatara s ulica New Yorka iz pedesetih godina prošlog stoljeća, a majka Justina Timberlakea (Frances Fisher) kao da je daljnja rođakinja Sissy Spacek iz kultnog horor filma o bullyingu Carrie (1976). Eh, da, Justin. Nisam mogla da jedno sto puta (a s obzirom na trajanje djela imala sam i vremena) ne pomislim: -Što je tebi ovo trebalo?! I potom, malo nježnije: što je to u glumi toliko magično da glazbene megazvijezde poput Harryja Stylesa, Jennifer Lopez, Madonne, pa eto i Justina toliko silno žele biti glumci iako je njihov pravi talent negdje drugdje? Možda im se s vremenom pomiješa ideja o performingu na sceni s glumom, ali gluma, kao što Benicio del Toro tako senzacionalno pokazuje u svakoj sceni "Reptila", nije usputna sceničnost ili filmičnost (iako, šokantno ali istinito, u ovom filmu Justin čak nema ni toga).

Redatelj ga je tu i tamo velikodušno pokrio širokim kadrovima da ne izlaže njegovu nemoć pred emotivnim scenama, ali "Reptil" bi bio mnogo bolji da je tu ulogu igrao- znam da zvuči dosadno i konvencionalno- glumac.

Također, ta ideja o "mlađoj publici" koju treba uloviti s četrdesetogodišnjim Timberlakeom poprilično je smiješna: i ta publika (mi) je ostarjela, i to na odličnim serijama, i senzacionalnim izvedbama, i film više ne prodaju pop zvijezde, već platforme. Da se razumijemo, nije ni Benicio u "Reptilu" pokazao sve što može, ali to je posljedica činjenice da je film, iako feel good poput bakine juhe u nedjelju, i poput njezine pečenice koju možemo podnijeti samo jednom u tri mjeseca, prepun stereotipnih rješenja i zapleta. Ono što je ovdje del Torova čarobna prašina je- talent.

Pa je stoga doista nostalgično i utješno gledati frajera/glumca starog kova kako otvara haubu Chryslera i grebe mu unutrašnjost u potrazi za originalnom bojom. Osjećaj je kao da ste pod maminom dekicom i jedete kesten pire! Poznato nam je ovo mjesto, i nitko se u filmu ne trudi otkriti ništa veliko, epohalno i novo. S obzirom na to da polako vrijeme dekica kreće, a ako su vam dečki iole slični mojem, "Supermodeli" na Apple TV-u nisu opcija za zajedničko druženje, dajem svoj glas za "Reptila". Uz napomenu da stylinge Benicia del Tora doživite kao hommage grubosti muške duše.