Piše Karla Horvat: Splićanka se vraća u Zagreb

Početak sedmog mjeseca, moj mali auto, vjerni prijatelj posljednjih devet godina, pas Bella i milijun putnih torbi, vozimo se prema doma. Na YouTube-u nam svira pjesma Leut Magnetica “Evo me doma, bolje volje sam odma, na materinoj spizi, šta skuha ću izist” i to baš u trenutku kada (sudbinski čak) prolazimo pokraj reklame na kojoj piše “Evo te doma”. 

Iako imamo još nekih pola sata vožnje do kuće,  čim spustim prozor već osjećam miris mora i kreme za sunčanje, osjećam okus blitve iz bakinog vrta  i čujem smijeh svojih prijateljica s kojima već prvu večer idem u izlazak do zore. Jedva čekam čuti sve što im se događa u životu, sve “tračeve” iz grada, vidjeti sve ljude koje sam poznavala u nekom drugom životu (čitaj srednjoj školi), sjediti na kavi po nekoliko sati bez grižnje savjesti i slušati mamu i tatu kako ponavljaju “Tek si došla, di ćeš sad opet vanka?”.

Za sebe kažem da imam dva doma, jedno je moj rodni grad, Split, a drugo je najljepše mjesto na rivijeri iz kojeg dolazi moja mama, Podgora. I tu sam baš doma, tu mi je duša mirna, tu plačem i smijem se u svako doba dana, popijem previše kava i čaša vina, stalno nešto jedem, osjećam se kao da sam opet ona mala djevojčica od 12 godina o kojoj se svi brinu i kao da svi problemi ostali iza mene, tamo negdje u dalekom, i sada već zaboravljenom Zagrebu. I svaku večer prije spavanja samo imam jednu želju, da ti trenutci traju zauvijek, ali baš zauvijek.

Svaki dan svog boravka u Dalmaciji tijekom ljeta želim upiti u potpunosti, i dok to neke dane znači kupanje do 9 navečer, druge dane je ležanje u sobi koja je gotovo ista od kad se sjećam same sebe, u krevetu iz djetinjstva i gledanju omiljenih serija. I ne, nemam potrebu puno putovati tijekom ljeta i istraživati druge lokacije na duže od nekoliko dana, jer je ovo moje doma i ono što me hrani za sve teške trenutke koje će mi prirediti godina.

Sve što želim je biti u kući moje bake (od ljubavi babe), ručati na njezinom balkonu, kupati se na plaži na kojoj sam proplivala, pozdraviti iste susjede 50 puta u danu kada im prolazim pokraj kuće, sjediti na kavi u istom kafiću u kojem sjedim godinama i maštati.

Obožavam taj šušur u kući, vikanje kao način razgovora, svađu koja traje pola sekunde i proučavanje koliko su se generacije promijenile.

Moja baba je moderna dalmatinska baba, važno je da su dica sita, da su lica nasmijana i da joj se uvijek svi javimo gdje smo i kad ćemo kući. Ja sam unuka jedinica, onda možete misliti kako me se i sada, sa skoro 30 godina u guzici, još uvijek tetoši. Ipak, njezin stil za modu i slobodu žene će svakoga tko malo s njom popriča veoma iznenaditi, a moj tekst o slobodi sisa je pohvalila, pa ti srce ne može biti punije. Bez dlake na jeziku i uvijek svoja, daje nabolje savjete o životu koji mi tijekom godine često nedostaju.

A kada mi “zafali” malo vreve grada, odem u najlipši "grad na svitu" i idem van. Ako do sada niste bili u Splitu na duže od nekoliko dana, onda možda ne znate kakav je to osjećaj, a teško ga je i opisati, bez obzira koliko puta je opisan u raznim tekstovima, knjigama i serijama. Split ima tu neku svoju čar zbog koje se svi dobro osjećaju. I koliko god mi na živce ide ta svadljivost, vika i trubljenje i psovke, toliko obožavam tu strast u ljudima za apsolutno sve što rade u životu. Nema mi draže nego pošetati s mamom subotom po rivi, srediti se, otići u shopping i samo gledati toliko nasmijanih lica koja se satima bore za popit kavu na suncu, a još više sati potroše na sređivanje.

Ja u Zagrebu i ja u Splitu su dvije različite osobe. U Zagrebu sam rijetko našminkana, a u Splitu sam se navikla na svaki izlazak iz kuće spremiti maksimalno. Nakon kave na rivi svi obiteljski odemo na ručak u jedan od tri restorana u koje idemo godinama ili kući na ribu koja mama sprema bolje od bilo kojeg chefa, a popodne završavamo šetnjom od Žnjana do Bača i natrag, onda izlazak na dva ista mjesta gdje sretneš sve one koje želiš vidjeti, i one koje želiš zaboraviti. Onda dođe nedjelja i apsolutno cijeli grad je u bijelim majicama i iako ne pratiš nogomet, uđeš svakih 20-ak minuta vidjeti rezultat jer ti je ipak stalo.

Većina mojih prijateljica je ostala studirati u Splitu, a nekolicina njih se tijekom covida vratila doma nakon završetka fakulteta u Zagrebu. Ja sam otišla na fakultet, za vrijeme istoga se zaposlila i ostala. Jedina. Na mjesečnoj bazi mi prijateljice šalju gotovo iste poruke: “Daj Karla, ajde vrati se više doma, dosadna si s tim životom u Zagrebu, kao tu si, a nisi tu”. I u pravu su, teško je kada živite negdje van rodnog grada, vratiti se u isti i vidjeti se sa svim prijateljima i obitelji, a u isto vrijeme se i odmoriti. Propuštate izlaske, igranje Catana do jutarnjih sati, slavlje rođendana, zaruka, rođenja djeteta. Propuštate i trenutke kada vas trebaju najviše i bez obzira na sva čuda tehnologije ipak se osjeti gubitak prisnosti i povezanosti. 

A sve to najviše shvatim nekoliko trenutaka prije odlaska od doma. Vraćam se u Zagreb i dok se pakiram, uvijek malo zaplačem, jer lijepo je gore, živim život o kojem mnogi sanjaju, radim posao koji volim, stvorila sam si i tu krug ljudi kojima je stalo do mene i meni do njih, dani mi prođu u trenu, ali to nikad neće biti moje doma. I bježat ću u svakoj prilici udisati dalmatinski zrak i miris mora, porječkati se sa svojima, jesti materinu i babinu spizu i družiti se s ljudima s kojima sam odrasla.

Bez obzira što smo se promijenili svi za 180, još uvijek su to moji ljudi, moja utočišta i sigurna mjesta. Znam da sam kada idem doma sigurna bez obzira na sve nevere u životu, znam da sam dolje voljena i prihvaćena, znam da će mi svi reći sve u lice reći koliko god boli, ali će i zagrljaj trajati dugo, najduže. Prvih par dana u Zagrebu su tužni, teški i samotni, srce se premišlja oko svake odluke ikada donesene i želi se vratiti doma, ali još nije vrijeme. Dok ne dođe taj trenutak, imam posebnu želju u životu, a to je provoditi cijelo ljeto doma. Nije ni tu toliko loše, ali ipak nije doma.