Veni, vidi, Vicko Racetin: Razgovarali smo s pobjednikom ovogodišnjeg Dipmoda

''Od mene se može očekivati rad i upornost, jer bez rada sam izgubljen'', rekao nam je Vicko Racetin, diplomant i mlada snaga domaćeg dizajna koji je ove godine jednoglasno odnio pobjedu na Dipmodu.

Prošlog se tjedna održao DIPMOD_8_9_, već tradicionalna revija diplomskih kolekcija studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Iz pet impresivnih kolekcija mladih nada hrvatske mode se izdvojila ona Vicka Racetina, te mu je jednoglasna odluka žirija donijela ovogodišnju pobjedu. S Vickom smo razgovarali o pobjedi, inspiraciji i pletenom kaputu koji je težak ''četiri mjeseca''.

Kako se osjećaš? Jesu li se slegli dojmovi nakon jednoglasne odluke žirija o tvojoj pobjedi?

- Osjećam se umorno, ali sretno. Radilo se sve do zadnjeg dana revije. Još sam u nevjerici zbog jednoglasne odluke. 

Bio si poprilično iznenađen kada su te prozvali pobjednikom. Što za tebe znači ova nagrada?

- Bio sam u blagom šoku, nisam ni čuo da su me prozvali. Bio sam u dubokoj priči o nekoj temi s kolegicom i odjednom su svi viknuli na mene da požurim izaći. Bio sam izgubljen i uhvatila me velika anksioznost, jer ne volim biti ili pričati pred velikom publikom. Nisam ni uspio izraziti koliko mi pobjeda znači i koliko sam zahvalan na njoj. Puno je odricanja, vremena i ljudi potrebno da bi se postigao dobar posao, te ova nagrada samo potvrđuje naporan rad.

Kolekcija [grand]-PA ima podosta emotivnu i autentičnu pozadinsku priču. Nadovezuje se na tematski okvir ovogodišnjeg Dipmoda u kontekstu 'mode i sjećanja'. Možeš li nam reći kojim si sjećanjima posvetio ovu kolekciju?

- U okvirima ovogodišnje teme “moda i sjećanje” sam kolekciju posvetio svom djedu. Glavna vodilja dizajna su bile stare fotografije djeda iz 1990-ih godina, te njegova odjeća koja je bila vidljiva na tim fotografijama. Htio sam rekreirati tu odjeću u suvremenom stilu, koja različitim izmjenama u kroju i dimenzijama poprima novu monolitnu siluetu. Odjeću sam pokušao gledati iz perspektive sebe, kao djeteta koji promatra djeda u poslu dok se njegova odjeća čini toliko velikom, kao da joj nikada neću dorasti. U heklanoj odjeći se mogu iščitati sjećanja na okruženje u kojem sam odrastao, a to su morska obala, ribarske mreže, puno rukotvorina i ručnog rada.

Spominju se i osobni odnosi. U kolikoj su mjeri oni utjecali na tvoj kreativni izričaj?

- Volio sam provoditi vrijeme s djedom na selu i volio sam njegove životne priče. Pomagao sam mu u svim poslovima, naučio me kako se kuha brudet. Cijela kolekcija opisuje osobnu povezanost, kroz odabir materijala i tekstura koje taktilnom vrijednošću vraćaju sjećanje na djeda, te se bojama i različitim tehnikama izvedbe odjevnih predmeta opisuje morsko okruženje koje je uveliko utjecalo na moje kreativno izražavanje.

Nešto što mi je zapalo za oko je kohezivnost. Svaki look je imao svoj trenutak, no vidjelo se da je to sve dio jedinstvenog svijeta. Kako je izgledao proces od koncepta do kreacije kolekcije?

- Što se tiče revije, nisam bio zadovoljan, jer nisam stigao obući i srediti modele i odjeću kako sam zamislio. Sve se odvilo jako brzo, te su se prva i druga kolekcija pomiješale. Kolekcije su podosta različite, jer prvi se dio bavi mojim unutarnjim strahovima, anksioznosti, pretjeranim razmišljanjem i strahom otvorenih prostora - agorafobijom. Drago mi je da je žiri na kraju prepoznao moj rad i trud, bez obzira na greške koje su se dogodile. Diplomska kolekcija radi mali odskok od prijašnje zbog svoje težine, sentimentalne vrijednosti i posvete voljenoj osobi. Kolekcija grand-[PA] ima više nosivih komada, jer je ipak inspirirana djedovom radnom odjećom. Proces se sastojao od pregledavanja fotoalbuma, te sam odabrao najbolje fotke gdje se dobro vide određeni elementi na odjeći koje kasnije koristim kao reference u dizajnu. Kolekcija je prepuna detalja koji se referiraju na pletene uzorke, pa sve do boja i tekstura. Tijekom izrade bilo je puno izmjena zbog nedostatka vremena, novca pa čak i nedostupnost željenih materijala.

Vidljiva je dobra doza kompleksnosti u izradi, posebice u pletivu. Koliko su ti vremena oduzeli ti komadi, naročito posljednji look s revije?

- Veliku zapreku je radila pletena odjeća, jer prije godinu dana nisam poznavao te tehnike izrade. Imao sam veliki strah od poraza i da nikada neću diplomirati. Odlučio sam da ću malo po malo učiti tehnike, jer sam se tako naučio šivati kroz srednju školu dok sam završavao za dizajnera interijera. Otvorio sam skroz novi svijet s pletivom. Ubrzo je strah prestao i zavolio sam rad na pletenini. Započeo sam plesti na dvije igle, no taj postupak nije dao željeni rezultat. Zatim sam krenuo na tehniku heklanja s jednom kukicom koja mi se skroz dopala, te sam tu tehniku odlučio naučiti do kraja i isheklati sve komade u kolekciji. Trebalo je dugo vremena dok nisam usavršio tehniku, te je tako prošla jedna godina od samih početaka rada na kolekciji. Dugo vremena su oduzeli bakini kvadratići (granny square) kojih sam isheklao 85 komada, te međusobno spojio u jednu cjelinu tijekom jednog mjeseca. Najviše vremena je oduzeo zadnji look koji je težak čak četiri mjeseca. Taj komad se radio neprestano, pa čak i u restoranu gdje sam radio sam heklao u slobodno vrijeme. Vesta ili jakna iz zadnjeg looka također nosi referencu djedove veste koja je na sebi imala razne geometrijske oblike. Uzeo sam mali uzorak sa slike, uvećao ga i multiplicirao kako bih dobio tu preuveličanu vestu. 

Vjerojatno pitam nemoguće, no koji bi look iz ove kolekcije izdvojio kao omiljeni ili najznačajniji?

- Ne bih mogao izdvojiti omiljeni look, jer svaki je komad za mene poseban i nosi posebnu povezanost. Izdvojio bih jedne plave radničke hlače koje su konstrukcijski bile teško izvedive. Naime, na njima se može najbolje iščitati priča unuka i djeda i pogled iz moje perspektive djeteta na djedovu odjeću. Hlače se sastoje od dva dijela, odnosno duple pojasnice i duplog kopčanja u različitim konfekcijskim brojevima kako bi se naglasila razlika u veličini, odnosno kontrast djedovog i mog broja hlača. Još bih spomenuo zadnju pletenu vestu, čisto zbog tehnike i vremena koje je uloženo. 

Postoji li arhetip ili specifična osoba koju bi volio vidjeti u komadima iz ove kolekcije?

- Kolekciju sam prvenstveno radio za sebe. Šivao sam odjeću koju bih osobno nosio, jer je prepuna skrivenih simboličnih elemenata djedove odjeće što joj daje sentimentalnu vrijednost. Zapravo ne postoji arhetip ili neka osoba koju bih volio vidjeti, ali sam otvoren za sve. Bilo bi mi drago ako se itko javi za moje kreacije.

Po čemu se ova kolekcija, inspirirana sjećanjima i osobnim odnosima, razlikuje od tvojih dosadašnjih radova?

- Moji prethodni radovi se od zadnje kolekcije razlikuju po konceptu i estetici. Volio sam istraživati mitološka bića i čudnovata rogata stvorenja koje bih pretvarao u zanimljive forme maski, rogova i haljina. Radovi su bili više kostimski nastrojeni. Radio sam stvari za Instagram, jer je izgledalo cool ili bih imao neku dobru ideju za sliku. U počecima izrade diplomske kolekcije sam imao strah da će odjeća izgledati konzervativno, što je totalna suprotnost od mojeg prijašnjeg dizajna. Na kraju mi je drago što sam vjerovao profesorici, asistentu i samom sebi.

Što te inspirira općenito, te koje je tvoje najranije modno sjećanje?

- Trenutno nemam određene izvore inspiracije. Ideje nekako dođu od nasumičnih stvari ili iz svakodnevnog života. U ranim danima, glavni izvori inspiracije su bili anime, manga i crtani filmovi gdje sam promatrao odjeću ili kostime protagonista. Oduvijek sam dobro crtao i to je bila polazišna točka modne figure, gdje sam počeo proučavati kako odjeća stoji na tijelu. Mogu reći da su me rogata bića i čudovišta iz crtića navukla na crtanje anatomije i proučavanje raznih kostima, pa naposljetku i odjeće. 

Što te uopće potaknulo na studij modnog dizajna i odabir ove profesije? Postoji li određeni dizajner čiji te rad potaknuo na vlastito stvaranje?

- Tijekom srednje škole sam razmišljao što bih dalje upisao. Nekako sam imao tu ideju modnog dizajna, jer sam za vrijeme nastave i dalje crtao odjeću, cipele i ljudsku anatomiju. Kroz srednju školu sam bio očaran svijetom Alexandera McQueena i njegovom zadnjom revijom ''Plato’s Atlantis''. Tu kolekciju sam beskonačno iscrtavao. Bio sam zadivljen tehnikom, estetikom i pričom koju jedan dizajner može stvoriti. Moji profesori su bili pomalo začuđeni. Nisu očekivali takav ishod, pošto su me pripremali za arhitekturu. Moj krajnji i jedini izbor je bio modni dizajn i tako sam upisao fakultet u Zagrebu. Otkako sam upisao fakultet sam počeo istraživati sve sam, učiti tehnike šivanja, jer sam htio usavršiti taj zanat. Zanat krojača je predivan, zanimljiv, te u jednu ruku poetičan.

Planovi za budućnost? Što od tebe možemo očekivati u nadolazećem periodu?

- Budućnost me uvijek brine i ne znam što me čeka. Prihoda je malo i htio bih se prvenstveno zaposliti u svijetu mode. Od mene se može očekivati rad i upornost, jer bez rada sam izgubljen. Nastavljam raditi na novim kolekcijama, novim tehnikama pletenja i veselim se pokazati svijetu nove stvari.