Ako vam je sve na streaming platformama dosadno, podsjećamo na ova dva genijalna naslova

Izgleda da konačno (na našu žalost ili sreću) stiže jesen, pa ćemo bjegove na more i bizarna ali prekrasna kupanja krajem desetog mjeseca zamijenit dekama, grijanjem i - streaming platformama.

Prebacit ćemo se na sofe i platforme za televizijski sadržaj on demand. Ali, što gledati sad kad je završila serija "Billions", a prije no što dođe nova "Kruna"? Što sad kad je holivudski štrajk prešao iz pozicije incidenta u stalno, gotovo letargično stanje industrije s kojim se i mi, krajnji korisnici, moramo naučiti živjeti?

Drew Barrymore je u jednom trenu pokušala početi proizvoditi program, no vrlo brzo je pukim pritiskom i  prijetnjama o otkazivanju zbog nedostatka solidarnosti natjerana da popusti i ispriča se. Hiatus tako tjera sve premijere koje smo očekivali ovu jesen da potraže datume u idućoj godini, a poznavatelji situacije dobro znaju da i nad tim datumima visi "ako", da nipošto nisu obećanje. Možda je sad tren za trend malih produkcija iz još manjih europskih zemalja? Dok ovo pišem, znanstveno-fantastična crna satira Peđe Ličine šesta je na hrvatskom trendingu za film. Ali, ako vam se i dalje gleda američka produkcija na koju smo navučeni (i naučeni), evo dva (starijeg datuma) dragulja koja sam otkrila tijekom nedavnog binge vikenda (to su oni vikendi koji, za razliku od svega drugog, u stvarnosti izgledaju gotovo jednako kao na Instagramu, jer ne izlaziš iz kreveta, jer ti je lakše pustiti seriju na ekranu tvog laptopa nego se dovući do telke, jer je hrana stalno tu ali nikad zdrava, i jer je spavanje u bilo kojem trenutku dana dobrodošlo, a šetnja nakon toliko ležanja i gledanja u ekran #feelslikesanatorijušvicarskoj). 

DIPLOMATKINJA

Što bi rekla Zrinka Pavlić, prvo i prvo, ne mogu vjerovati da sam ovaj biser propustila. Ne samo da je autorica Deborah Cahn kreatorica nekoliko sezona mog nekad omiljenog televizijskog uratka "West Wing" (jedna od onih serija koja je davnih dana mijenjala narativ o tomu kako je sve na televiziji teški šund), već je prije desetak godina napisala i  "Homeland", seriju čijih sam prvih par sezona obožavala, i koja je bila logičan nastavak njene opsesije američkom političko-diplomatskom scenom.

Cahn je potpisala ugovor za "Diplomatkinju" (čija je druga sezona već najavljena) s Netflixom, a ova je serija mnogo manje pretenciozna od "West Winga" i "Homelanda". Na čudan, ali dobar način, kao da je svedena s velikih ideja koju su dvije prethodno spomenute serije pokušavale prenijeti na personalni rast i razvoj samo jednog lika (ženskog, hvala Bogu), unutar okoline koju Cahn tako dobro poznaje i voli. Kate Wyler (odlična Keri Russell) slučajno postaje diplomatkinja. I dok je ona posve nespremna i na tu ulogu, jer je primarno terenašica (nešto kao Claire Danes u Homelandu) koja se želi baviti Bliskim Istokom i/ili Rusijom, veliki igrači pripremaju joj nešto puno ozbiljnije.

Veći zalogaj koji joj nude na savršenom porculanskom tanjuru, baš onakvom kakav ona prezire i mrzi, je uloga potpredsjednice Sjedinjenih Američkih Država. Ovo u Londonu je samo test, ponovit će mnogo puta pijuni oko nje, što putem videocalla, što njoj u lice, što kroz usta njenog šarmantno-ljigavog supruga, prave političke zvijezde u obitelji (Rufus Sewel), kojem je zbog hustlanja karijera stopirana, a brak visi o koncu. Ima i u "Diplomatkinji" dosta ponavljanja, ima i mjesta koja su nepotrebno ocrtavanje srčanosti i neprilagođenosti glavne junakinje (posebice se nemušto poigravaju sa simbolikom kostima, inzistirajući da Žena poput nje - Amazonka koja plače samo nad sudbinom Kabula - ne podnosi ni boje ni haljine ni Vogue, a zapravo ne zna ni jesti bez da se zafleka iako nije dijete već odrasla osoba).

No, sama priča je o sposobnoj ženi koja želi najbolje za svoju zemlju, koja je moralna i pravična i zna igrati igru s nabrijanim karijeristima. Ona koja paralelno, dok gradi karijeru koju nije odabrala, upada u specifičnu zamku političkih intriga, stvara saveze koje nije očekivala i za sobom nosi brak s frajerom kojeg voli ali i prezire odjednom. Sve to je začinjeno ponekom akcijskom epizodom, osobito jednom na kraju prve sezone zbog koje jedva čekamo iduću.

Ako ste uspjeli propustiti Diplomatkinju poput mene, pogledajte obavezno jer nećete moći skinuti pogled s ekrana. Možda vam se na tren tijekom prve epizode učini kako će brak glavnih junaka poharati oni klasični "frajer neće moći podnijeti uspješniju ženu" problemi, ali stvar je Cahn zakuhala puno sadržajnije i zanimljivije.

Može li žena koja ne želi biti ceremonijalni diplomat već ozbiljan faktor u međunarodnoj politici to uspjeti bez da postane jednako mutna igračica poput svog supruga kojeg želi ostaviti jer mu ne vjeruje - ne seksualno, već moralno? 

THE BIG SHORT

Iako je ovaj film mnogo starijeg datuma od gore spomenute serije (snimljen je 2015.), nije toliko čudno što sam ga propustila. Taman je izašao u nekoj vremenskoj crnoj rupi između mog poroda (inače trenutka u životu svake žene kad počinje razdoblje bez ikakvog sadržaja osim neke vrste zakiseljenog mlijeka po plahtama) i konačnog pada Filma.

Kad sam se probudila iz postporođajne kome u kojoj su jedine priče koje sam pratila bile one u WhatsApp grupama mama jednako malih beba, zatvorio se i Kino Europa, i tako je nestalo jedino mjesto gdje žena poput mene (a i mnogi drugi) mogu nadoknaditi svoje propuste i otići na odličan (ne)europski film koji zaista - to sada mogu reći pri punoj svijesti - grade dušu, intelekt i proširuju poglede na svijet. Jedan od takvih filmova je "The Big Short", čija je tema toliko neinteresantna (a potencijalno i traumatična) da ga ne bih niti danas pogledala da nisam u braku i da mi muž često ne stavi veto na filmove ženske/feminističke tematike.

Prvih petnaestak filma sam se pomalo mučila: nisam mogla pratiti ni način naracije (prepun začudnih kadrova, pseudodokumentarnih ispovijesti u kameru, posve bizarnih transformacija glumaca koje mislimo da dobro poznajemo, i namjernih tehničkih "grešaka". Ona pak stvaraju za taj trenutak postmodernistički pristup pričanju filmske priče - danas je to vrlo suvremen način montiranja videomaterijala). Glumačka postava je apsolutno senzacionalna: komičar Steve Carell vjerojatno je odigrao u ovom filmu ulogu svog života. Postoji li išta što se više može napisati o talentu Christiana Balea? Jeremy Strong, danas obožavan kao Kendall Roy, sjajno igra nabrijanog brokera from the hood. Brad Pitt djeluje kao da je sam sebi ručno odabrao ulogu čudaka koji je nakon senzacionalnog uspjeha na Wall Streetu odlučio živjeti preperski život.

Priča koja prati par godina prije sloma burze 2008. raznijet će vam dušu. Nećete vjerovati (ili hoćete, dakako) bahatosti bankara i kapitalizma. U nekim od najboljih scena sezone, neočekivani junaci filma (brokeri) odlaze na teren napraviti istraživanje o nabujalom tržištu nekretnina.

Film u određenim trenucima djeluje kao beskonačna bolna satira kakvu često gledamo kod velikana europske misli. Adam McKay (danas poznatiji kao autor i redatelj genijalnog "Don't Look Up") napisao je film (i bio nominiran za Oscara) na temelju knjige o financijskom slomu.

Svi likovi u filmu stoga su stvarni ljudi, proroci današnjice, s nevjerojatnim sudbinama. Ukoliko želite obnoviti znanje o tome koliko slijepi možemo biti (pored zdravih očiju) i koliko je kapitalizam okrutno mjesto za život, slobodno pustite play. Za divno čudo, "Oklada" (kako je preveden na hrvatski) daje neku nadu - zato što su glavni likovi unatoč svemu, ostali humani. Danas kao i tada to ostaje jedina šansa za čovječanstvo.