Rasprava u Elle redakciji: Slušate li Aleksandru Prijović?

Redakcija Ella je prošli tjedan bila maleno zrcalo društvenih mreža, ono maleno koje vam je mama donijela s puta za Pariz s Monetovim cvjetovima na koricama, da ga tutnete u torbu i otvorite na vrijeme da provjerite imate li ruž na usnama, što vi nikada ne napravite, ali ga i dalje ne želite baciti jer je to zrcalo lijepa uspomena, a i, prikazuje stvarnost pomalo čudno, zgusnuto, ali zapravo točno, jer reflektira ono najvažnije na nama: naše lice, naše stavove.  

Pa se tako u redakciji Ella prošli tjedan moglo čuti:

“Ja ne mogu vjerovati da nikad niste čuli za Aleksandru Prijović”- mlada studentica novinarstva glavnoj urednici.

“Ja sam stara, imaj milosti”- glavna urednica mladoj novinarki.

“Znam, ali ona je onako, najveća na YouTubeu ikad, čak i prije Arene”.

Kako da joj kažem da je jedino što slušam na YouTubeu dječji crtić moje kćeri ili poneki Youtuberski sadržaj koji joj odobrim kad dobije pet iz matematike? Nikako, moram biti in the know, ne samo zbog razgovora koji se pokrenuo u društvu, već i da mi svi mladi novinari ne daju otkaz zbog moje neindolencije- pa u YouTube ukucam Aleksandru Prijović.

Što čujem?

Dam-dam- dobar beat, plesni, za izlazak, mogu se zamisliti na trećem gin tonicu kako plešem, riječi pak rubno upitne, ali i rubno feminističke, nemam snage slušati dalje za točnu ocjenu podržava li Aleksandra mlade cure u minjacima na splavovima na Savi ili mlade studentice sa Save u jednom izlasku tjedno koji si mogu priuštiti. Idem dalje. Dva šlagera: narodnjak, umirem od dosade, odlično producirani spotovi. Čitam tekst koji tvrdi da je loš sustav obrazovanja djelomično kriv za taj užas koji klinci masovno slušaju. Ne volim sustav obrazovanja, mislim da je kriv za sve, čak i moju hipohondriju i bore, ali mali vrag na lijevoj ramenu mi šapuće: -Ali mase su uvijek slušale svašta… Začepi, zanima me taj fenomen, otpuhnem ga. Puštam treću pjesmu. Gubim interes odmah. Jesam li snob? Jesam li dosadna? Jesmo li dobro odgojena? Ili je to, kako Tonči Huljić kaže, crni labud iz tuđeg vrta? 

“Ona je snaha Lepe Brene”, dok razmišljam što bi bilo da mi se svidi Prijović- hoće li me se tata roker odreći, čujem iz druge sobe. “Je, ali nije zato poznata", znalački odgovara malo iskusnija novinarka koja priznaje da bi kupila kartu za Prijović čisto “fenomena radi”. Prekidam traženje glazbe- ništa me ne uzbuđuje, guglam karte. Jeftine su. Možda je u tome trik? To je zaista cijena kao za izlazak. Izlazim iz svoje staromodne izbe u kojoj riječ “album” označava niz pjesama nekog benda ili pjevačice, I pitam: Dobro, ide li netko na koncert? Možete priznati. Nema veze što smo Elle. Mi trebamo slaviti sve uspješne žene. 

Ili? 

Ili ne? One koje pjevaju narodnjake nisu za slavlje? Gdje je granica podržavanja? Kvaliteta sadržaja? Ali mase su uvijek uživale u ponekom lošem popu, brzoj hrani, predstavama koje nisu visoka umjetnost?

Dok razgovaram o tome sama sa sobom, stavljajući utege na vagu (narodnjaci- protiv, jer je to loša glazba, feminizam, za- žena brutalno zarađuje i navodno, kako tvrdi, sama financira vrhunske spotove i produkciju, stihovi, i protiv i za, jer ima tu toksičnog maskuliniteta i još toksičnijih odnosa, a ima i “ja mogu sama, ne trebaš mi, aj bok” stava koji volimo), vidim da je jedna od naših urednica započela tekst o tome kako ide na Prijović, koji pokušava sakriti od mene lupajući prejako svojim kompom zatvarajući ga.

“Uvijek sam išla van na narodnjake, što da vam kažem, sve ostalo mi je dosadno”, kaže mi gledajući me kroz naočale kakvih se ne bi posramila ni Jenna Lyons. Može li se, pitam se u sebi, zaista tako miješati sadržaje, bez da suština ostane netaknuta. Sjetim se odmah potom svoje prijateljice odvjetnice koja ide doma u 22 ako u pitanju nije narodna. “Ne drogiram se, pa mi je potrebno nešto da me digne”, priznaje mi otvoreno. Sjetim se i svog prijatelja marketinškog stručnjaka, pametnog, dubokog, uspješnog, estetski klasu iznad svih nas, kako već single muškarci u četrdesetima znaju biti- koji ponosno maše kartom za Prijović u maniri “I knew it first”. 

“Da vidim tekst, please.“

Tišina. 

"Neću niš loše misliti, samo me stvarno zanima“

Kako je ironija htjela, i nju je inspirirao naš razgovor. Nismo razjasnile fenomen, nismo razotkrile tajnu. Ali smo se dobro napričale o generacijama, glazbi, inspiracijama i izlascima.

Tekst mlađe kolegice slijedi u cijelosti:

“Ne mogu vjerovati da je Aleksandra Prijović toliko popularna, pa prije nisam čula za nju”, govori mi poznanica (da, to je vaša urednica, op. uredništva) koja je u ranim 40-ima (full ranim, op, uredništva) i glazba koju sluša svakodnevno ni na koji način nije povezana s glazbom Aleksandre Prijović. “Pa mene baš i ne čudi, od kada izlazim u klubove (zadnjih 10ak godina) puštaju se njezine pjesme i poprilično je popularna. Uostalom, više ne mogu ni ući na TikTok ili Instagram, a da mi feed i storyji nije preplavljen snimkama s koncerta”, odgovaram joj. I moja sugovornica nije jedina koja ne zna tko je ona, ako uđete na komentare na društvenim mrežama, moram naglasiti naročito na Facebook-u, obzirom da se tu najviše nalaze takvi komentari, djeluje kao da gotovo nitko nikad nije čuo za Aleksandru. Kako je onda Aleksandra uspjela napuniti dva dana za redom Arenu u Beogradu, i četiri Arene u Zagrebu? Tko je sluša, ako nitko ne zna tko je ona?

Aleksandra je prisutna na sceni već dugi niz godina, i iako se na prvu čini da je njezin uspjeh došao preko noći, iza nje je mnogo godina rada i probijanja na sceni. Bez obzira koju vrstu glazbe volite i slušate, morate priznati da je veoma veliki uspjeh da žena/djevojka, kako god da želite nazvati 28-godišnjakinju, napuni Arenu, a naročito nekoliko dana za redom. Njezin uspjeh mnogi nazivaju fenomenom, i na neki način je, ali je li nam i dokaz koliko smo elitistički kao društvo kada je u pitanju glazba? Svi će s ponosom reći da vole i slušaju Norah Jones (priznajem, da, to sam rekla, op. urednice), ali ako netko, naročito Milenijalci, kažu da slušaju Aleksandru Prijović, velika je vjerojatnost da će u društvu doći do čudnih pogleda i šapata. (Mislim, nisu šapati, nego ne kužim odakle allure narodnjaka. Ajde još sevdah, ili, ne znam, u beogradskoj kafani cigani za kraj večeri, ali- koncert?).

Kako da Aleksandru slušam ja?

Osobno sam bila na koncertu Aleksandre u sklopu jednog glazbenog festivala koji se održavao prošlo ljeto, i moram priznati da je tu večer njezin nastup bio najimpresivniji i da je publika na nju najbolje reagirala. Kada sam rekla svojoj ekipi prijatelja da sam bila na festivalu, moji (i Aleksandrini) vršnjaci su reagirali s pitanjima “i kako je bilo?” i “baš mi je žao što i ja nisam išla jer više nigdje nema koncerata”, dok su ovi stariji bili zgroženi kako ja, kao “fina” i “pristojna” mlada dama mogu ići na “cajke”. Jer, kao na “cajke”, ako pričate s određenim djelom starije generacije, odlaze oni koji su nešto krivi/loše odgojeni/površni/seljaci. Zapravo, nema opisa i definicije, ali je šokantno da idem- ja? Urednica, novinarka, gradska cura koja živi sama, koja zarađuje sama, poslovna i pristojna, neoperirana, “normalna”? 

Zašto slušam Aleksandru Prijović? Nisam okorjeli fan, ali znam ju ponekad pustiti, naročito ako se nas više djevojaka sprema za izlazak i treba nam nešto veselo, plesno, opušteno da se malo zabavimo. U posljednje vrijeme, u dugim šetnjama u kojima razmišljam o životu i 1001 brizi koja me mori, slušam uglavnom Beyonce i Taylor Swift, koje su moja safe zone kada mi treba malo potvrde "you got this girl". Nije da ih uspoređujem, ali i Prijović mi s nekim pjesmama zna nabiti potrebno samopouzdanje i malo me "nabrijati" kada mi treba doza energije. 

S obzirom na to da Aleksandrin nastup najviše viđamo na TikToku i Instagramu, logično je zaključiti da publika koja Aleksandru sluša i koja će ići na koncerte je generacija Z, a s obzirom na to da je noćni život Zagreba poprilično dosadnjikav, logično je da su mladi željni izlazaka i zabave. U vrijeme kada sam ja bila u teen godinama, nije bilo vikenda kada nije bilo koncerta u klubu koji bi se jednako tako rasprodao, a s obzirom na to da je koncerata mnogo manje nego prije po klubovima, sada se na njih ide u Arenu. Kada smo u redakciji pričale o ovom članku, djevojke koje su u ranim dvadesetima su imale svoj stav oko Aleksandre i odmah su počele pjevušiti njezine pjesme, a rekle su da ih “jednostavno znaju”, ne znaju odakle, ali da ekipa oko njih sluša i voli ovu glazbenicu. Također, sve one planiraju ići na koncert u Arenu i kupile su karte, jer sigurno će biti dobro, kako su rekle.

Iako osobno isprva nisam planirala ići na koncert, s ovim ludilom koje se trenutno događa, čak se premišljam jer me zanima što je to toliko dobro i posebno da privlači ljude. Je li samo još jedan hype trendy događaj na koji svi idu jer se priča o njemu ili je stvarno vrijedan posjeta, vidjet ćemo za malo manje od dva mjeseca. Ali dokaz je koliki je trenutno jaz generacija, barem kada je glazbeni ukus u pitanju.

Photos: Pexels