POTRAŽITE U ČLANCIMA ELLE

Unesite traženi pojam (Min. 3 znaka)

Elle kolumna

'Sinovi, kćeri': Donosimo isječak iz hit romana Ivane Bodrožić

Ivana Bodrožić

roman ivana bidrožić sinovi kćeri tijelo
'Sinovi, kćeri': Donosimo isječak iz hit romana Ivane Bodrožić
© Getty Images

Koje su ženske uloge prema dobi, a koji su rodni stereotipovi koji nas drže zarobljenima te što kada nam ne odgovaraju, autorica Ivana Bodrožić ispituje u svojoj kolumni za ELLE i isječku iz hit romana Sinovi, kćeri. 


NAKON ČETRDESETE KOSA NE BI TREBALA BITI DUŽA OD RAMENA, SVAKAKO NE DO POLOVINE LEĐA. Dobro, to se danas možda malo pomaknulo, ali nama nije donijelo ništa dobro, dapače, samo je produljilo agoniju i pritisak da se ostane vječno mladom i da se od nas nešto zahtijeva. Stroga pravila koja vrijede za tebe od kada si djevojčica pa sve dok ne postaneš nevidljiva sada stvaraju iluziju da si zbog „produljene mladosti“ cjenjenija, slobodnija, atraktivnija, poželjnija za ovaj svijet, da u njemu imaš mjesto koje ti odabireš. U stvarnosti, tjeskoba narasta do nepodnošljivih razmjera. Naravno, sve ako pripadaš određenoj klasi, o drugačijoj muci ovoga puta ni neću. Drugim riječima, ako si mislila da je bolje, ja vjerujem da je gore. Pa kako to sve i kada počinje?

Sjedim na balkonu sa sedamnaestogodišnjom kćeri, ja ponovno pijem večernji pelinkovac, ona se vratila sa svog prvog samostalnog mora i prepuna je uzbudljivih priča, kao i prvih pukotina koje će donijeti trajna razočaranja, a koje su tebi i meni tako poznate. „Kad se to dogodilo? Kad sam ja potpisala da želim biti dio toga?“ frustrirano me pita, a njezino pitanje odnosi se na dvije stvari. Prvo, na moj komentar kako ju je konobar u pizzeriji malo preslobodno odmjeravao dok smo ručali, a drugi na preslobodne tinejdžere koji djevojci žele po svaku cijenu gurnuti ruku u grudnjak i poljubiti je iako je ona jasno dala do znanja, ne jednom, da joj je to neugodno. „Nisi ti ništa potpisala“, odvratim joj, „nažalost, ne boriš se protiv jednog konobara ili jednog zamusanog pubertetlije, boriš se protiv sustava, a to je ono najnapornije.“ Ona dalje elaborira o tome kako se još kad idemo negdje skupa osjeća kao da je mala kći, bezazlena slika pa što je netko ima odmjeravati i zašto je dojučerašnji prijatelji, kolege iz razreda, vršnjaci, ne slušaju, ne doživljavaju, nego žele i vide samo jedno. Vrti film unatrag i traži taj trenutak u nadi da će nešto postati jasnije. „Tako to počinje, nažalost.“ I ti i ja to znamo, pokušavam ne zvučati previše tragično jer treba još pregurati dvadesete, tridesete, četrdesete, pažljivo gradeći vlastiti identitet, boreći se svaki dan u svakom pogledu protiv poopćavanja koje za velik dio muškaraca nosi žensko tijelo i - onda u jednom trenutku gotovo nestati. Naša izuzetna književnica Slavenka Drakulić u jednom intervjuu rekla je da žena u trenutku kad prestane menstruirati za ovaj svijet postaje nevidljiva. To bi ujedno značilo da kad dobije menstruaciju postaje vidljiva. Sjećaš se onog trenutka kad si prvi put osjetila nelagodu hodajući ulicom, a tvoje mlado tijelo zarobljavao je neskriveni pogled muškarca dvostruko starijeg od tebe? Sve se sjećamo. Ako postoji opstrukcija identiteta, tada bi bivanje ženom bila jedna od najjačih. Pritom, teže je reći pati li naš identitet više kad smo mlade ili kada sazremo, odrastemo, kada pređemo četrdesetu i u određenom smislu, određenom dijelu svijeta, prestajemo biti zanimljive.

„Dođi da ti baka da jabuku.“ Reći će žena na placu koja ima oko šezdeset godina, ali moj stolar koji je dvostruki djed nikada neće izgovoriti - „sad će ti deda napraviti policu“. On je dečko, ti si dama, on je striček, ti si baka. Vjerojatno osjetiš tu nijansu u jeziku. Mama, morate doći na pregled u idući utorak, mama, morate na informacije, mama, morate ovo, mama, morate ono, ali zato puno rjeđe - tata, morate. To je, doduše, povezano i s tim što očevi prave daleko manju gužvu u čekaonicama ambulanata ili u učionicama, ali ne samo s tim.

Tko vam čuva dječicu dok ste na književnoj promociji? S osmijehom su me moderatori često pitali dok sam ranije predstavljala knjige, nisam sigurna da su kolege Novak ili Karakaš ikad dobili takvo pitanje.

Ženu društvo promatra i vrednuje gotovo isključivo kroz njezine korisne uloge koje ostvaruje u društvu, uloge koje su podređene drugima, a kada njezin samostalni identitet izbije u prvi plan, obično zbog karijere, tada posežemo za dvostrukim mjerilom i već spremnom osudom: Koga je zakinula? Netko tu mora patiti.

U zreloj i starijoj dobi, ako nije baka, zaista, njezine takozvane korisne uloge se smanjuju, sintagma „neka starija žena“ meni uvijek zvuči kao da netko želi opisati nekog bez svojstava i bez trunke moći. Ne zbog starosti, nego zbog vrijednosnog sustava u kojem živimo i koji je identitet svake pojedine žene, zamagljen patrijarhalnim ulogama, sada još prodao surovom kapitalizmu i prividu vječne mladosti. Kao kad banke prodaju dugove agencijama za naplatu. Još gore, još bešćutnije. Jer, o čemu se zapravo radi? Osobine koje posjeduje zrela i samosvjesna žena nisu zategnuto tijelo, olako pristajanje, neiskustvo zgodno za manipulaciju, rad do iznemoglosti kako bi se dokazala, nejasna predodžba koliko seksualna treba biti, odricanje od raznih užitaka, preko hrane i odmaranja do trapljenja tijela do krajnjih granica. To su, vrlo često, osobine jako mlade žene, a ujedno stupovi vrijednosnog sustava koji je na snazi. Pristajući na takva pravila igre same sebi oduzimamo moć. I umjesto da po svaku cijenu želimo produljiti mladenački izgled i sve što uz njega ide, trebamo redefinirati identitet vrijednosnog sustava u kojem živimo. Tada ćemo se uklopiti tako dobro i savršeno kao što je savršeno reći „ne“, poslati djecu od sebe, priuštiti si popodnevni orgazam, otići po baklavu, čitati druge žene, nazvati ih i iskreno razgovarati, potaknuti ih da nađu sebe koje su dobre sebi, da postave svoj identitet koji će izgraditi naš novi kolektivni i tako dalje u fantastičan krug osnaživanja. I tada reći djevojci s balkona - da, počinje grubo i nepravedno, ali znaš što, s godinama postaje sve bolje i bolje.

Ivanin vrhunski roman izašao 2020. bavi se tijelom i njegovim društvenim zadatostima, ali i traumama. U nastavku donosimo ulomak iz romana Sinovi, kćeri.

28.

Najuzbudljiviji je trenutak kad dođemo na recepciju pa iz novčanika izvadim osobnu koju sam u zadnjih godinu dana promijenio tri puta. Sjajna je i glatka. Otporna na metke. Prvi put - kad sam odlučio promijeniti samo ime jer više nisam mogao čekati da Nacionalno zdravstveno vijeće, koje se inače sastaje zbog epidemija i ostalih zdravstvenih opasnosti po našu naciju, pošalje rješenje kojim mi odobrava promjenu slova na osobnoj iskaznici koje označava rod. Vijeće se sastaje samo nekoliko puta godišnje i u istom krugu prolazimo kroz njegove ruke: izvješća o porastu ospica i svinjske gripe te moj zahtjev za samoostvarenjem skupa sa psihijatrijskim vještačenjem. Kad se pošalje zahtjev, odgovor treba čekati, netko par mjeseci, netko i više od godine dana. Ne valja biti nestrpljiv i sitničav kao što sam ja. Zato sam prvi put, budući da odgovor nije stizao, u policiji samo promijenio ime, jedino to sam i mogao, pa nekoliko mjeseci živio u limbu zabune uvećan višeznačnošću. U tom periodu, više nego ikada, trudio sam se prolaziti ispod radara službenim institucijama države, prometnoj policiji, kontroli u tramvaju, nagradnim igrama lutrije, ukratko, svima koji često izgovaraju rečenicu: „Molim vas vašu osobnu.“ Drugi put - kad je Nacionalno zdravstveno vijeće preusmjerilo fokus s epidemija i ostalih zdravstvenih opasnosti po našu naciju na mene i poslalo mi rješenje s pozitivnim odgovorom da mi dozvoljavaju biti ono što jesam. „Dobar dan, ja sam došao radi promjene oznake roda na osobnoj iskaznici.“ „Molim?“ „Kažem, ja sam došao radi promjene oznake roda na osobnoj iskaznici, evo, izvolite, tu vam je sva dokumentacija.“ „Kako to mislite radi oznake promjene roda? Za koga to podnosite?“ „Za sebe.“ „Gospodine, pitam vas čiji su ovo dokumenti i zašto gospođa nije došla osobno? Zahtjevi se podnose osobno, pa ne možete vi za nekog drugog podnositi zahtjev za promjenu osobne.“ „Pa ja i podnosim zahtjev, to jest moja osobna i to su moji osobni dokumenti, a ako baš inzistirate, ja sam ta gospođa.“ Službenica Anđela šuti i što dulje šuti tišina je nelagodnija. Jer gospođa ima mušku frizuru, dubok glas i bradu. O čemu ona razmišlja, možda je pred njom kakav poremećen čovjek, možda je sve dio neke neslane šale, možda je skrivena kamera, a onda kad više ne može razmišljati, uzima telefon i naziva više instance. „Pričekajte malo i sjednite tamo, pozvat ću vas.“ Aparat odobravanja. Da bi jedan organizam poput mene postao individua, mora dobiti institucionalnu oznaku na koju se može pozvati u mraku parka ili pri prelaženju fiktivnih granica na ovom planetu. Država, u svjetlu svoje ideologije, svakom novorođenčetu dodjeljuje broj pod kojim se rodilo, upisuje mjesto rođenja, prebivalište i oznaku roda. Ali što ako organizam, da bi postao individua, mora iskoračiti iz dodijeljenih oznaka? Može li odbaciti zadane okvire ako su toliko skučeni da u njih ne stane? Ne može. U najboljem slučaju aparat mora imati spremne druge oznake kojima bi zamijenio prve. Anđelu, iako je dio aparata odobravanja, sve je to dočekalo nespremnu. Kada sam se treći put pojavio u maloj policijskoj stanici mog rodnog grada, čim me ugledala, naglo se ustala i gotovo otrčala po iskusniju kolegicu, ne znajući da sam taj put došao samo zbog promjene prebivališta. To je bilo nakon što sam unajmio novi stan. Sada imam taj komadić plastike kojim mogu i preko granice, dok vozim, smijem prekoračiti brzinu bez straha da će me policajac maltretirati zbog ičeg drugog osim prekoračenja brzine, jednom ću to i napraviti. Moje ime odgovara mojoj slici, moja slika odgovara vašim očekivanjima, vaša očekivanja su garancija mog postojanja. Vrhom plastične iskaznice lupkam po ulaštenom drvu recepcije nonšalantno dozivajući službenika, ti se stišćeš uz moju drugu ruku, pobjegli smo za vikend na more, dva dana hotela bila su na akciji u gradu u kojem nas ne poznaje nitko, u kojem zrak miriše po soli, iako nije sezona i, osim nas, većinu gostiju čine penzioneri iz Austrije i još poneki par u izgnanstvu. Nama ne treba puno, ali ispada da uvijek želimo još malo više. Prvo smo htjeli samo da nas ne vide, pa da nas vide i puste na miru, zatim da nas puste na miru i priznaju, da prođe moja operacija, da se držimo za ruke dok hodamo gradom, da nitko ne spominje prošlost, a možda ćemo jednom htjeti i da nam se naša prošlost prizna, to se još ne usudim željeti sada, jednom. Kad tako odemo u hotel na akciji, obuzme nas groznica slobode, hodnicima obasjanim mliječnim svjetlom hodamo široko držeći se za ruke, ispod nam prođe neko dijete, hod za život. Gledamo filmove, ne izlazimo puno iz sobe i velikog bračnog kreveta, jedno drugo intervjuiramo držeći mobitele blizu lica, glave su nam na jastuku, gospodin i gospođa Smith. Fotografiram tvoju siluetu dok stojiš na vratima balkona, puno kose, malo ukočenih ramena i metalno sivo more koje ispunjava prostor između tvojih ruku i struka, između dovratka i tvojih bokova. Hotel je na akciji obično između listopada i travnja, plaže su puste i pomalo tužne, ali ovaj put ti si ponijela kupaći kostim jer imamo bazen, i saunu, i wellness. Sutra možda, vidjet ćemo. Restoran hotela je prepun, ljudi se sudaraju s vrelim tanjurima bezobzirno tovareći kao da im je zadnji obrok. Dok stoje u redu ispred limenih valova u kojima se puši hrana, svatko je siguran kako je ugrabio najbolji, najsočniji, najsvježiji komad. Ja imam oradu, vratinu, krumpir s blitvom, krokete i brdo salate od graha, kupusa, kukuruza i ribane mrkve. Uvijek sam htio sve. Ti donosiš tanjur s jednom pitom od sira i zelenom salatom, uvijek si mogla sve, ali nisi htjela. Tu i tamo uzmeš koji zalogaj od mene, ali ostaješ pri svom. Što se dogodi kad isprobaš sve, koji okus ostane u ustima? Par koji sjedi nedaleko od nas rasporedio se drugačije. Ona je stalno na nogama, donosi salate, čeka u redu za ćevape, pržene gavune, skoči čim spazi da stiže nešto novo i donosi nje mu na stol. Niska je i zdepasta, ljepuškastog lica s fotografija šezdesetih, slobodnom rukom povlači smeđu vestu preko stražnjice, stalno se osvrće oko sebe i dok stoji iza stupa, odakle je njezin dragi ne vidi, u mala usta utrpa po kroketić ili njok koji je stavila na tanjur. On ukočeno žvače velikom žilavom čeljusti, drobi sve što se nađe ispred njega. Sjedi uspravno i poput neke mašine uvozi u sebe meso, ribu, zelenje, kruh kida zubima, pogled podiže tek da vidi što sljedeće dolazi na stol. Majka i kći, obje odrasle, obje djevojčice, obje s velikim križevima oko vrata s neke nebeske visine gledaju u našem smjeru, zrak se počinje ljuljati, pucketa od sumnje, gospodin i gospođa Smith, malo sutra. Ipak, dosad smo već naučili izlaziti na kraj s pogledima, ne utapamo se više toliko lako, ja sam se promijenio izvana, ti iznutra, posebno tristo kilometara od doma. Po ekranu mobitela koji leži među mrvama i rezancima kupusa na stolu klize kapljice, obožavam kad navečer pada kiša, padat će i sutra, soba je dovoljno velika za cijeli dan. „Možemo kasnije na bazen i u saunu, rade do deset“, kažeš dok me gledaš kroz bodlje vilice na čijem se vrhu nalazi posljednji komadić raščupane zelene salate. „Joj, ne znam, ljubi, meni ti je to malo, onak, bazen, sauna, ljudi...“ pa napravim gadljivu grimasu, znaš već što mislimo o ljudima. O većini njih. Ti prevrćeš očima, još zadržavaš osmijeh dok ideš po slatko. E tu si neumjerena, moraš probati sve kolače, suhe, kremaste, tortu i na kraju voće. „Za ovo živim“, izjaviš dok na stol spuštaš šećernu bombu. Pružim ruku prema kolačiću, a ti me pogledaš ozbiljno i kažeš: „Donesi si svoje.“ Ja sam mislio da je to za nas oboje. Pomalo nam je zlo dok ležimo na krevetu i biramo koju ćemo seriju gledati. Još je rano, u šetnju nam se ne ide, pljušti kao iz kabla, sada bi najbolje bilo malo otplivati, ne odustaješ. Duboko uzdahnem. „Ne kužim u čemu je sad problem“, obraćaš se stropu, „pa ne moraš biti gol.“ „Dobro“, i ja mu se obraćam, „kako to izgleda u sauni?“ Pokušavam biti pomirljiv, moja noga tamo neće kročiti. Čim se otvore teška vrata od mutnog stakla, udari nas nevidljiva kugla toplog zagušljivog zraka s mirisom klora. Prostor je lagano zamračen, na ležaljkama oko okruglog bazena leže izvaljena tijela. Kad se skineš u dvodijelni kupaći kostim, uvijek uvlačiš trbuh. Opsjednuta si tom malom izbočinom koja tvom vitkom, vižljastom tijelu daje zrnce mekoće, čini ga pristupačnijim, okruglijim, vedrijim. Hodaš s prekriženim rukama ili ispred sebe nosiš ručnik. Kad sjedneš, njime se omotaš ili se jako uspraviš da bi što više nalikovala fotografijama bezličnih tijela koja nas vrebaju sa svih strana. Oba jacuzzija su zauzeta pa stojimo na rubu svijeta saune i čekamo da se oslobodi koje mjesto. Čekamo da bismo ušli u mutnu i toplu vodu u kojoj ćemo se tiskati s drugim tijelima opsjednutim svojim izbočinama ili udubinama, s nepoznatim pigmentima, gledati se ispod oka, iz nelagodne blizine da bismo poslije rekli: „Uh, kako je ovo bilo dobro!“ Dok tako stojimo i vrebamo dva mjesta u bućkavoj vodi, objašnjavaš mi tipove i modele sauna. Gdje su ljudi obično goli, na onim vlažnim i mračnim mjestima, a gdje uglavnom zaogrnuti ručnikom, suhi, turski ili finski, svejedno, meni se koža pod majicom rastvara, a i nije do mene, nego do tih drugih, gledat ćeš ih, gledat će te. Napokon smo dobili mjesto. Pretopla voda izvire iz rupa u keramičkim pločicama oko nas, vruće kapljice špricaju nam u lice, stalno me pod površinom dodiruje neka noga koja nije tvoja, a ne mogu detektirati je li to palac ćelavca prekoputa ili njegove velike žene. Gornji dio ne skidam, imam usku sportsku majicu koja ističe moja nabildana prsa, kroz crno se rastvaranje ne vidi, drugi valjda misle da imam kožnu bolest ili da je to neki pomodni element. Ako pomisle nešto drugo, mogu im izvaditi osobnu. Voda je pregrijana do zagušljivosti, a ja sam sve hladniji. „Je l’ ti dobro?“ pitaš me umiljato. Slegnem ramenima i napravim neku neodređenu grimasu koja ima točno određeno značenje: nije mi dobro, osjećam se ugroženo, plus, užasavam se blizine ovih golih tijela, a također bi mi se zbog ove prljave vode mogao pojačati dermatitis zbog čega ću se cijelu noć češati pa neću spavati, ipak, imam namjeru i dalje sjediti ovdje zato da bude nedvojbeno jasno kako sve ovo radim zbog tebe u isto vrijeme prateći tvoj pogled prema zategnutoj muškoj guzici u speedo gaćama. Bliskost je ono što omogućava da se tako dobro razumijemo slijeganjem ramenima, bliskost koja vodi u razotkrivanje, razotkrivanje u kojem prije ili kasnije bivamo smrtno ranjeni. „Gle, ne moraš biti ovdje, odi u sobu, ja ću ostati još malo.“ Razumljiva i jednostavna rečenica koja naočigled ostavlja prostora za moje slobodno kretanje, ali s obzirom na to da sam ti blizak, u stanju sam čuti ono što mi zapravo želiš odgovoriti na moje slijeganje ramenima. „Nemoj mi tu izigravati žrtvu, nema potrebe da na silu sjediš kraj mene, ja fakat ne kužim u čemu je stvar, pa zajedno smo ovdje i zašto bi te bilo tko ugrožavao kad imaš mene, a ja te, ma neću više ni ponavljati, nema smisla, radije odi u sobu i vidimo se kasnije, ok?“ Ok. Ustaješ se, razina u rupi s vodom se podiže pa smanjuje: „Ja ću otići do saune pa se vidimo gore.“ Pobijedila si. Pođimo u miru, opustimo šake. Nakon pola sata ulaziš u sobu. Drugačije nego što sam očekivao. Bio sam spreman na „Meni ovo zaista ne treba, upoznala sam dolje speedo gaće i shvatila što zaista želim.“ Ali zračiš drugačije, vreli zrak te smekšao. Bacaš sa sebe frotirni ogrtač, isijavaš toplinom u svakom smislu, povlačiš sve hladne struje dok se priljubljuješ uz mene. S mene se svlače slojevi, prikopčani smo, oči su ti mutne, hajde da se više ne razdvajamo, ni dok spavamo, kažeš s bliskošću.

TRENDING

Piše Jelena Veljača: 'Depp vs Heard' je jedan vrlo besmislen i licemjeran dokumentarac
1

Piše Jelena Veljača: 'Depp vs Heard' je jedan vrlo besmislen i licemjeran dokumentarac

Piše Jelena Veljača: 'Depp vs Heard' je jedan vrlo besmislen i licemjeran dokumentarac

Piše Jelena Veljača: sve istine i laži posljednje sezone 'Krune'
2

Piše Jelena Veljača: sve istine i laži posljednje sezone 'Krune'

Piše Jelena Veljača: sve istine i laži posljednje sezone 'Krune'

Jesmo li uopće svjesni veličine Taylor Swift - pop ikone koja mijenja glazbenu industriju?
3

Jesmo li uopće svjesni veličine Taylor Swift - pop ikone koja mijenja glazbenu industriju?

Jesmo li uopće svjesni veličine Taylor Swift - pop ikone koja mijenja glazbenu industriju?

Piše Jelena Veljača: Nolanov 'Oppenheimer' je lako pratiti, a u svojoj jednostavnosti jednom riječju - apsolutno je genijalan
4

Piše Jelena Veljača: Nolanov 'Oppenheimer' je lako pratiti, a u svojoj jednostavnosti jednom riječju - apsolutno je genijalan

Piše Jelena Veljača: Nolanov 'Oppenheimer' je lako pratiti, a u svojoj jednostavnosti jednom riječju - apsolutno je genijalan

Piše Jelena Veljača: Recenzija filma Barbie - Film koji iz gliba izvlače feminističke parole i koji nameće pitanje 'Zašto se uopće snimao'?
5

Piše Jelena Veljača: Recenzija filma Barbie - Film koji iz gliba izvlače feminističke parole i koji nameće pitanje 'Zašto se uopće snimao'?

Piše Jelena Veljača: Recenzija filma Barbie - Film koji iz gliba izvlače feminističke parole i koji nameće pitanje 'Zašto se uopće snimao'?

Rasprava u Elle redakciji: Slušate li Aleksandru Prijović?
6

Rasprava u Elle redakciji: Slušate li Aleksandru Prijović?

Rasprava u Elle redakciji: Slušate li Aleksandru Prijović?

Piše Jelena Veljača: Trenutno najgledaniji film na Netflixu nevjerojatna je priča koja će vas ostaviti bez daha
7

Piše Jelena Veljača: Trenutno najgledaniji film na Netflixu nevjerojatna je priča koja će vas ostaviti bez daha

Piše Jelena Veljača: Trenutno najgledaniji film na Netflixu nevjerojatna je priča koja će vas ostaviti bez daha

Piše Maja Krištafor: Slučaj Ivy Snitzer - Zaboravljene žrtve hollywoodskih stereotipa zbog kojih je skoro izgubila život
8

Piše Maja Krištafor: Slučaj Ivy Snitzer - Zaboravljene žrtve hollywoodskih stereotipa zbog kojih je skoro izgubila život

Piše Maja Krištafor: Slučaj Ivy Snitzer - Zaboravljene žrtve hollywoodskih stereotipa zbog kojih je skoro izgubila život

NE PROPUSTITE

Piše Rajna Racz: Hotel Horizont je roman o djevojaštvu kojeg morate pročitati

Piše Rajna Racz: Hotel Horizont je roman o djevojaštvu kojeg morate pročitati

Intervju

Psihološko štivo ili putopis? Novi roman autorice Aleksandre Orlić vodi vas u čarobnu Veneciju

Psihološko štivo ili putopis? Novi roman autorice Aleksandre Orlić vodi vas u čarobnu Veneciju

#ellereads

Adaptacije omiljenih knjiga koje gledamo na filmu ili seriji

Adaptacije omiljenih knjiga koje gledamo na filmu ili seriji

#ellepreporuke

10 najboljih dokumentarnih filmova i serija na Netflixu

10 najboljih dokumentarnih filmova i serija na Netflixu

Istinite priče

Nedjelja uz Netflix: Ovo su filmovi koje gledamo

Nedjelja uz Netflix: Ovo su filmovi koje gledamo

preporuke

Nekoliko sjajnih knjiga koje su idealne za čitanje na ležaljci s pogledom na more

Nekoliko sjajnih knjiga koje su idealne za čitanje na ležaljci s pogledom na more

Elle izbor

Nadolazeći albumi koje ćemo slušati na repeat

Nadolazeći albumi koje ćemo slušati na repeat

NOVA GLAZBA

 Zaronite u naš popis najboljih ljetnih filmova svih vremena

Zaronite u naš popis najboljih ljetnih filmova svih vremena

2023.07.12. 3 minuta čitanja

preporuke

Attention

Sadržaj koji želite pogledati sadrži elemente koji mogu imati štetan učinak na maloljetnike. Ako želite spriječiti maloljetne osobe u pristupu takvim sadržajima, koristite program za filtriranje!

Nemam više od 18 godina