POTRAŽITE U ČLANCIMA ELLE

Unesite traženi pojam (Min. 3 znaka)

#ellereads

Isječak iz knjige: Marta Orriols, 'Naučiti razgovarati s biljkama'

ELLE.HR

preporuke knjige
Isječak iz knjige: Marta Orriols, 'Naučiti razgovarati s biljkama'
© PRESS

U vremenima kada nam užurbana svakodnevica ne dopušta previše vremena kako bismo se posvetili svim onim malim ritualima koji nam dan čine ljepšim, katkad ipak treba usporiti i odvojiti vrijeme. Čitanje je jedan od najboljih oblika relaksacije te osim što nas opušta, čini nas bogatijima. "Naučiti razgovarati s biljkama", roman Marte Orriols, donosi priču o gubitku i svemu što dolazi nakon, pronalasku sebe i vremenu koje je potrebno kako bi se stvari vratile na svoje mjesto. Radnjom smješten u Španjolsku, roman daje pogled u tugu suvremene ambiciozne žene te je posveta prisnim odnosima, kojima je ljubav - temeljna odrednica.

U nastavku vam ekskluzivno donosimo ulomak iz romana koji je na hrvatski jezik preveo Nikola Vuletić, a koji je dostupan u nakladi Hena.


...

Dani prolaze jednaki, bezbojni, u ovoj novoj etapi što pritišće na neki neodređen način. Puno radim, malo spa- vam, još manje jedem, a previše se prisjećam. Tehnički, tu ne mogu ništa. Izgubila sam kontrolu nad sobom.

Nakon dežurstva odlazim trčati po cesti Les Aigües da se izmorim do iznemoglosti, u nadi da ću prije ili kasnije moći zaspati. Neki profesor sa Sveučilišta u Teksasu, psiholog koji je istraživao nesanicu, lijepo tumači da netko tko dugo ne spava obično postaje psihotičan, halucinira i pati od prekida osnovnih kognitivnih funkcija. „Bijelo mučenje“, tako nazivajući uskraćivanje sna. Tehnike bijeloga mučenja ne ostavljaju fizičke tragove pa ih je teže dokazati na sudu. Odbijam tražiti nekoliko dana dopusta od Santija da se odmorim. U tom smislu, ja sam ovdje jedini mučitelj i sama svoj tamni- čar. Kazna, ispitivanje, obeshrabrivanje. Tko bi znao što namjeravam postići. Zato trčim, trčim svjesna disanja, minuta, sekundi, otkucaja, trčim i bježim od sebe.

Koliko god rano došla, uvijek bude ljudi, zato mi se i sviđa ovo mjesto. Osjećaj uskraćenosti počinje me iscrpljivati. Jutros sam sva zadihana zastala u podnožju opservatorija Fabra, u jednome kutku gdje nije bilo nikoga. Mirisalo je na mahovinu i na vlažan život. Zatvorila sam oči da osjetim sigurnost. Klonulo jesenje sunce grijalo mi je lica i bilo je tako ugodno da sam osjetila potrebu da se zadržim u tome trenutku. Dvije ptice brčkale su se u lo- kvi. Kada mi se majka razboljela i kada smo je nakon par mjeseci izgubili, otac se bespovratno zanio ornitologijom. Vikende je opsesivno punio izletima, a ja sam ga slijedi- la vukući noge, bez izbora, kao na pokori, s dalekozorom oko vrata i dvjema nepravilnim kikicama koje ni on ni ja nismo znali počešljati kako treba. Sudjelovao je u mreža- ma znanstvenoga prstenovanja, označivao ptice, računao stopu preživljavanja i mjerio uspjeh razmnožavanja pa sve bilježio na žute kartice koje je s nenormalnim žarom nosio gore-dolje. Kada je prstenovao više od petsto jedinki pedeset različitih vrsta, dodijelili su mu status stručnjaka obilježivača. Ja sam ga sve to vrijeme promatrala i željela da me uzme u ruke s istom nježnošću, da mi oko skočnoga zgloba stavi metalni prsten s brojem i da mi dade priliku da mu kažem koliko mi je točno godina i koliko teško doživljavam migracije na ono mjesto gdje smo donedavno živjeli utroje.

Poklanjao mi je postere s pticama koje mi nisu znači- le ništa. Kako sam rasla, zidove mojih školskih prijateljica punili su aktualni pop-pjevači; kod mene je, naprotiv, visio poster s lastavicama i čiopama koje se gnijezde u Kataloniji, jedan s pet redova papiga u različitim zelenim tonovima pod naslovom „Amazon parrots“ i još jedan u smeđim i oker tonovima ptica grabljivica Pirinejskoga poluotoka.

Otac je uvjeren da su ptice inteligentna bića i da su neke, po obliku inteligencije, ravne primatima, čak i ljudima. To je i dan danas česta tema njegovih razgovora, u kojima izbjegavam sudjelovati jer bih mu mogla reći samo da su za mene ptice bića koja su nadomjestila jednu ženu. Inva- zija ptica poslužila je da se obuzda bujica, da se ne izgubi kontrola, da se zaboravi očev prigušeni jecaj u onim prvim noćima bez majke, za klavirom, na kauču i na berberskom ćilimu koji je kupio od nekih staretinara na jugu Francuske i u koji je majka, po njegovim riječima, bila ludo zaljubljena. Za moga su oca ptice bile prvo brana, potom hobi i gnijezdo novih prijateljstava koja su mu znala izmamiti osmijeh, tako da sam od malih nogu naučila ne preispitivati način na koji se nosi s boli, iako sam se zbog njega povremeno sramila, pogotovo kada bi me pred neznancima koje je htio impresionirati ispitivao nazive ptica. Shvatila sam da će mi, ako mu ugodim, biti lakše s emocionalne strane.

Moj je otac praktičan čovjek, a što se mene tiče, ako neke vrste s mozgom tisuću puta manjim od mojega mogu za- pamtiti od dvjesto do dvije tisuće različitih pjesama, onda bih ja trebala biti sposobna izići na kraj s beskrajnom prazninom koja je ostala iza majke. Otišla sam na više izleta nego bilo koje drugo dijete mojih godina i pustila ga da mi puni zidove pticama sve dok u dvadesetoj godini nisam otišla od kuće, pri čemu mu nisam priznala da sam se, gledano po intenzitetu straha, nerazmjerno bojala upravo ptica. Kratki pokreti njihovih glava, nožice krhke poput grančica i ono toplo i drhtavo tijelo pod perjem, koje je kucalo u mojoj ruci kada sam ih morala pridržavati dok im on stavlja prsten, izazivali su u meni odbojnost.

Uspjela sam ih sve naučiti napamet. Također i znanstvene nazive, ali sam s godinama puštala da ih proguta zaborav, kao obrambeni mehanizam. Jutros sam dvojila jesu li one ptice u lokvi žutarice ili čišci. U nekoj vrsti na- pada sjete nesvjesno sam ih fotografirala mobitelom i po- slala sliku ocu. Nije mu trebalo ni dvije sekunde da mi od- govori. „Mužjaci čiška. Što ne vidiš da mu je gornja strana glave crna? Hoćeš li u nedjelju doći na ručak? Pusa.“

Ručati s ocem nedjeljom. Još jednom. Još jednu nedjelju. Četrdeset dvije godine. Snažno sam udarila nogom o tlo da otjeram ptice i u bijesu otrgnula granu s nekoga grma, ne opazivši da ima trnje pa sam se, na nevolju, ubola u jagodicu prsta. „Zar ne shvaćaš, Paulice? To je karma. To ti se dogodilo jer si loše volje.“ Zapitala sam se misle li na to kada kažu da možeš osjetiti prisutnost mrtvih. „Boli te? To je Rubus ulmifolius, trnje je zajebano, ali krajem kolovoza izrast će crne i zrele kupine. Mogla bi napraviti marmeladu od njih, što ti se čini? Hoćeš li moći?“ Sigur- na sam ipak da to ne može biti toliko banalno, da mora biti nešto jako teatralno, da se moraju razmaknuti oblaci gore na nebu, kao na Turnerovoj slici, i da se lišće na stablima mora micati kao ludo. Sigurno bi barem zasvirao Beethoven. Trebalo bi biti tako, zar ne? Ovo sada samo ja forsiram sjećanja, ja koja se igram kopiranja originala. Ništa više. Rezignirano se smiješim ništavilu. Neko sam se vrijeme borila s trnom, sve dok ga laganim štipanjem ni- sam izvukla. Pogledala sam plavu liniju mora koja uvijek označava neku priliku, hipotetski put bijega. Tražila sam u njoj utjehu s metalnim okusom krvi u ustima, a potom sam ledenim rukama pomilovala masku mobitela. Prsti su se micali sami od sebe, korak ispred glave, siti tolike racionalnosti. Igrali su se mobitelom dok nisu došli do imenika, a da ja tu ništa nisam mogla. Kada su ušli u imenik, nekoliko su puta lutajući prošli sva imena, gore-dolje, od a do z, od z do a, a onda se zaustavili na q. Quim. Ponovno sam pogledala prema moru i oko sebe. Ne mogu ne osjetiti neku dozu srama. Ne bih znala što da mu kažem. Ne možeš zvati nekoga nakon mjeseci tišine da dođe voditi ljubav s tobom i smiriti te, sve dok ne zaspiš, a opet, osjećam da bih ga mogla to tražiti i da bi pristao, olakšao bi mi, onako pristupačan, ne bi bilo posljedica ni pitanja, samo ona erotska veza koja mi može priskrbiti sve što mi treba za san: ljudski dodir, da me taknu, da me grabe, da me podsjete da postojim, da se netko zabavi otkopčava- njem svih gumba što me guše, da mi kuću ispune bukom, da me vrućim dahom uspale ovozemaljske riječi i da mi živi dišu uz uho. Prsti žure pritisnuti njegovo ime i nemir- no cupkaju oko mobitela, svjesni da se igraju vatrom.
– Ne gasi svjetlo, molim te, želim te vidjeti.

Bili smo u nekom drugom hotelu, u nekoj drugoj neutralnoj sobi, no on mi je proučavao svaki pedalj tijela s istom onom željom. Nagonski potiskujem sjećanje, brišem sliku njegovih ruku uronjenih u moje tijelo, toplinu njegove kože, po- lagano titranje njegovih trepavica, dok ritmično ulazi u mene, i sramežljiv smijeh što nas je oboje hvatao zbog škripanja kreveta. Ali prsti popuštaju i pobjeđuju, idu pravo na njegovo kratko i moćno ime koje sada zauzima središte ekrana. Quim. Osjetila sam peckanje u rani od trna kada sam dotaknula ime, ime u kojem i, ako ga izgovoriš glasno, bode kao i kupina. Kratko ime čovjeka koji, predosjećam, ne može potrajati. Približila sam mobitel uhu, iščekujući. Jedan ton, dva tona, srce mi udara tako jako da mi podiže majica, tri tona. Javila se sekretarica i poklopila sam.
– Sranje!

Zgrabila sam šaku zemlje i bacila je u prazno, sva bije- sna što sam popustila žudnji i bila toliko glupa da ga nazovem. Zaboravi ga, Paula. Zaborav bi trebao biti prirodan proces. Trebalo bi moći zaboraviti u onom času kada odlučiš da ćeš zaboraviti. Zaborav bi trebao nastupiti smjesta, u protivnom, sjećanje postaje degradacija, čin otpora. Ne želim ga zaboraviti. Želim prestati filozofirati, vući se za kosu, razbijati vrčeve o pod, kriti se pod jastukom, želim da mi netko tko mi nije otac kaže da dođem na večeru, živjeti kao prije i pošpricati pokoju noć zavodničkim parfemom. To želim, samo to, sve suprotno, kako bih mogla krenuti naprijed i vratiti sve ono što sam ostavila iza sebe.

Provela sam dan čekajući da me nazove i razmatrala lepezu mogućnosti kojima se duguje njegov muk, mogućnosti koje idu od lagano defetističkih, da je promijenio broj, da mu se razbio mobitel, da nema mreže ondje gdje se nalazi, do najdramatičnijih, da ne želi ni čuti za mene, da mu se dogodilo nešto loše zbog čega ne može razgovarati, da je mrtav. Zašto ne? Uspravljam se, udišem, nazivam se tragičarkom i predbacujem si na toj novoj sklonosti da sve bacim u srce uragana. Podsjećam se da je sve i dalje tu, oblaci, more, nesanica, mrtvi. Nitko više nije umro, Paula, i bacam se u trk.

Za večeru sam pojela juhu iz vrećice i jabuku i popila čašu vina. Loša je to kombinacija. Trebala bih jesti više i bolje, kloniti se tih užasnih juha, ali hladno mi je i mogu raditi što me je volja jer živim sama. Ne trebam davati dobar primjer djeci niti se truditi oko toga da pretvaram obroke u ugodna druženja. Potpuna i apsolutna sloboda omogućuje mi da postanem nepristupačna osoba. Nije to neki stav, ali ionako nema nikoga tko bi me ispravljao. Dok praznim čašu i ponovno je punim, bavim se mišlju da ponovno nazovem Quima. Dvojim trebam li to uči- niti i ugodno me iznenađuje što sam zbog toga nervozna. Smjesta odbacujem inicijativu, vodeći računa o tome da je sigurno već vidio moj jutrošnji poziv i da, prema tome, muk s njegove strane može značiti samo da se tu nema što činiti. Čudno je što mi takav negativan osjećaj prija, no ugodno je zvučnoj podlozi koja me prati svaku večer, vije- stima i pokojem koraku susjeda na stubištu, dodati neizvjesnost oko toga hoće li mi uzvratiti poziv. Paula, molim te, imaš četrdeset dvije godine. Kamo vodi ta dječja iluzija što ti se hvata za stijenke želuca?
Čujem ulazna vrata. Čini se da mi se u zadnje vrijeme izoštrio sluh; uklapa se to u budnost koja se u meni budi čim prijeđem prag ovoga što je sada moj dom. Samo moj. Dok dolijevam još malo vina u čašu i po ne znam koji put gledam ekran mobitela, čujem da je Thomas ušao s nekim u zgradu. To je ona. Prepoznajem zvuk njezinih štikli. Zveka ključeva miješa se s njihovim razgovorom na engleskom i smijehom na nijednom jeziku. Nekidan me upoznao s njom na dnu stubišta. Plavuša je i ima onaj preplanuli ten od ultraljubičastog svjetla koji traje dvanaest mjeseci godišnje. Nosila je crne kožne hlače. Dosta je starija od Thomasa, bit će da joj je pedeset, ali drži godine pod kontrolom pomoću puno novca. Miriše kao žena koja te mota dok se ne uhvatiš, ali pogled joj je ranjiv, a lice slatko kao u razmažene curice opire se svakom klišeju.

Čujem kako se otvaraju vrata Thomasova stana, a onda zvuk od kojega mi puca srce. Zvuk spontana poljupca. Dva para usana što se traže i kratko pozdravljaju. Zvuk odjekuje stubištem i raste i približava se mome uhu sa svom popratnom koreografijom, dva para usana što se spajaju pod tlakom i odvajaju uslijed djelovanja vučne sile. Osjećam se toliko praznom i toliko mi nedostaje taj dodir da moram suspregnuti gnjev. Prije no što sam se snašla, već sam u mraku predsoblja, s čašom vina u ruci i uhom na vratima. Bijelo mučenje ne ostavlja fizičke tragove, samo ove sovlje oči, pogled u stranu i stisnuto srce, zbog zvuka jednoga poljupca. Treba mi sna. Trebam taj prokleti poljubac.

Quim me neće nazvati. Bezvoljno skidam šminku i gledam se u zrcalu. Blijeda sam, blijeda s dodatkom sive, sive kao na licima redovnica u klauzuri, baršunaste kože pune sitnih bora. Je li stvar samo u mome pogledu ili me i drugi, oni koji me poznaju, vide tako? Je li znanstveno dokazano da se boja kože mijenja ako se zbroje nedostatak seksa, sna i ljudskoga dodira i pretjerane doze tuge?

Moram naći neki članak o tome.
Ugasla mi je svjetlina lica.
Upale su mi oči.
Šuškaju li prijatelji o mome nedostatnom lučenju pro-
gesterona, endorfina i kolagena?
Sutra ću istrčati još jedan kilometar

Stariji ljudi koji izgube voljenu osobu ulaze u zakonom uređenu etapu života, tako da ih se izvana prepoznaje po koroti koja ih štiti, pa nikome ne pada na pamet da se bavi obustavom njihove seksualne aktivnosti ni zastojem u njihovim ljubavničkim vještinama; s druge strane, mladi ljudi koji ostanu sami zapinju u slijepoj ulici izvan prostora i vremena, skriveni u kavezu nerazvrstanih razloga, kavezu u kojem ih gledaju povećalom i bombardiraju pitanjima pod krinkom suosjećanja. Donose im presudu koja se te- melji na imperativu obnove: još su mladi, plodni, mogu naći nekog tko će im reaktivirati leptiriće i želju. Oni ne znaju što da odgovore jer nema priručnika koji se osvrće na smrt u proljeće, pa šute, nesposobni objasniti da su iz- gubili dio svoga životopisa.

Ulazim u krevet, a ne spava mi se, pa se vraćam čita- nju romana u kojem jedna udovica starije dobi predlaže svome susjedu istoga profila da spavaju zajedno i druže se noću, malo porazgovaraju prije spavanja, osjete ljudsku toplinu ispod plahti, ništa više. Nisam pročitala ni pola odlomka kada su iz gornjega stana počeli dopirati zvukovi. Javili su se prije par tjedana. Jasno razabirem kako preplanula plavuša blaga pogleda stenje na engleskom. Stenje se na raznim jezicima, stenjanje od užitka nije ne- artikuliran glas jer sadrži nasladu u jeziku onoga koji ga ispušta. Uskoro shvaćam da posvećujem više pažnje zvukovima iz gornjega stana nego što do dopušta bonton. Zatvaram knjigu. Osjećam neko golicanje u međunožju, nešto je u meni zatitralo od vlažna meteža seksa u stanu iznad. Pokušavam nastaviti s čitanjem, ali sada čujem glas Thomasa u ekstazi. Zaplakala bih od zavisti, poput djevojčice koja želi nešto što ne može imati. Želim postojati, biti fizičko tijelo i promijeniti kožu poput zmije, nastaviti naprijed i ostaviti sasušeno odijelo tuge nasred puta. Neka neki dječak pronađe suhu košuljicu i podigne je štapom sa zemlje pa zadivljeno promotri zmiju što obnovljena plazi dalje, blistave kože i željna života. Konačno sam zaspala s otvorenom knjigom na licu, a zadnja misao najviše je na- likovala Maurovu glasu pored mene. „Paula, to što čitaš je sranje. Daj već jednom ubaci nekoga Rusa u svoj život.“

...

TRENDING

Piše Maja Krištafor: Slučaj Ivy Snitzer - Zaboravljene žrtve hollywoodskih stereotipa zbog kojih je skoro izgubila život
1

Piše Maja Krištafor: Slučaj Ivy Snitzer - Zaboravljene žrtve hollywoodskih stereotipa zbog kojih je skoro izgubila život

Piše Maja Krištafor: Slučaj Ivy Snitzer - Zaboravljene žrtve hollywoodskih stereotipa zbog kojih je skoro izgubila život

Rasprava u Elle redakciji: Slušate li Aleksandru Prijović?
2

Rasprava u Elle redakciji: Slušate li Aleksandru Prijović?

Rasprava u Elle redakciji: Slušate li Aleksandru Prijović?

Piše Jelena Veljača: Nolanov 'Oppenheimer' je lako pratiti, a u svojoj jednostavnosti jednom riječju - apsolutno je genijalan
3

Piše Jelena Veljača: Nolanov 'Oppenheimer' je lako pratiti, a u svojoj jednostavnosti jednom riječju - apsolutno je genijalan

Piše Jelena Veljača: Nolanov 'Oppenheimer' je lako pratiti, a u svojoj jednostavnosti jednom riječju - apsolutno je genijalan

Piše Jelena Veljača: 'Depp vs Heard' je jedan vrlo besmislen i licemjeran dokumentarac
4

Piše Jelena Veljača: 'Depp vs Heard' je jedan vrlo besmislen i licemjeran dokumentarac

Piše Jelena Veljača: 'Depp vs Heard' je jedan vrlo besmislen i licemjeran dokumentarac

Piše Jelena Veljača: sve istine i laži posljednje sezone 'Krune'
5

Piše Jelena Veljača: sve istine i laži posljednje sezone 'Krune'

Piše Jelena Veljača: sve istine i laži posljednje sezone 'Krune'

Jesmo li uopće svjesni veličine Taylor Swift - pop ikone koja mijenja glazbenu industriju?
6

Jesmo li uopće svjesni veličine Taylor Swift - pop ikone koja mijenja glazbenu industriju?

Jesmo li uopće svjesni veličine Taylor Swift - pop ikone koja mijenja glazbenu industriju?

Piše Jelena Veljača: Trenutno najgledaniji film na Netflixu nevjerojatna je priča koja će vas ostaviti bez daha
7

Piše Jelena Veljača: Trenutno najgledaniji film na Netflixu nevjerojatna je priča koja će vas ostaviti bez daha

Piše Jelena Veljača: Trenutno najgledaniji film na Netflixu nevjerojatna je priča koja će vas ostaviti bez daha

Piše Jelena Veljača: Recenzija filma Barbie - Film koji iz gliba izvlače feminističke parole i koji nameće pitanje 'Zašto se uopće snimao'?
8

Piše Jelena Veljača: Recenzija filma Barbie - Film koji iz gliba izvlače feminističke parole i koji nameće pitanje 'Zašto se uopće snimao'?

Piše Jelena Veljača: Recenzija filma Barbie - Film koji iz gliba izvlače feminističke parole i koji nameće pitanje 'Zašto se uopće snimao'?

NE PROPUSTITE

Pet knjiga koje će sigurno obogatiti vaše modno znanje

Pet knjiga koje će sigurno obogatiti vaše modno znanje

Must read

Psihološko štivo ili putopis? Novi roman autorice Aleksandre Orlić vodi vas u čarobnu Veneciju

Psihološko štivo ili putopis? Novi roman autorice Aleksandre Orlić vodi vas u čarobnu Veneciju

#ellereads

10 romantičnih naslova koje čitamo na plaži

10 romantičnih naslova koje čitamo na plaži

#ellereads

IT cure biraju: Ljetna 'to do' lista s Paulom Puškaš

IT cure biraju: Ljetna 'to do' lista s Paulom Puškaš

summer ESSENTIALS

Isječak iz knjige: Ivana Šojat, 'Štajga ili put u maglu'

Isječak iz knjige: Ivana Šojat, 'Štajga ili put u maglu'

#ellereads

IT cure biraju: Ljetna 'to do' lista Lorin Nukić

IT cure biraju: Ljetna 'to do' lista Lorin Nukić

summer ESSENTIALS

IT cure biraju: Isabella Rakonić vodi nas kroz svoju ljetnu 'must have' listu

IT cure biraju: Isabella Rakonić vodi nas kroz svoju ljetnu 'must have' listu

SUMMER ESSENTIALS

 Riječ stručnjaka: Tri jela koja nikada ne naručujte u restoranu

Riječ stručnjaka: Tri jela koja nikada ne naručujte u restoranu

Odaberite nešto drugo

Attention

Sadržaj koji želite pogledati sadrži elemente koji mogu imati štetan učinak na maloljetnike. Ako želite spriječiti maloljetne osobe u pristupu takvim sadržajima, koristite program za filtriranje!

Nemam više od 18 godina