Miriiam: 'Pjesme koje radim povezane su s mojim identitetom, a to i jest bit kantautorstva – iskrenost i osobnost pretočena u note'

Miriiam je zagrebačka kantautorica vrsnih vokalnih sposobnosti i veliko otkriće koje se u Hrvatskoj nema prilike često čuti. Potaknuti time, porazgovarali smo s ovom svestranom glazbenicom!

Tragajući za vlastitim identitetom, skrenula je pozornost na svoj zarazni indie pop zvuk i univerzum pjesama pretočila u stvarnost. Nakon što je neko vrijeme provela u Londonu, vraća se u Hrvatsku i kreće sa snimanjem debitantskog albuma "Call Me Up" koji je podjednako oduševio i kritiku i slušatelje. Uvjerit ćete se sami koliko kombinacija svojevrsnog talenta i sjete kojom odišu njezini singlovi vrlo brzo zapne za uho.

Zašto dva i? 

Dugo sam razmišljala o tome kako bih se imenovala, ali svaki mi je pseudonim djelovao neprikladnim ili jednostavno neprirodnim. Pjesme koje radim povezane su s mojim identitetom, a to i jest neki sukus kantautorstva – iskrenost i osobnost u glazbi. Svako mi je drugo ime uvijek zvučalo kao odmak od sebe same ili težnja k tomu da budem neka druga. U konačnici je iz praktičnih razloga, među kojima i u pitanju navedena prepoznatljivost, nastao neki novi oblik mojega imena. 

Koji je tvoj zvuk?

Većinu svog glazbenog iskustva kao slušateljica posvetila autorima, albumima i pjesmama 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Aktivno sam u glazbu ušla uz pomoć akustične gitare, što je nekako i bilo logično s obzirom na moje afinitete. Dugo sam svirala solo i gotovo puristički gledala na ono što bi po meni pjesma trebala biti – ogoljena izvedba aranžirana samo emocijom i pokojim šarmantnim falšem. I dalje obožavam takvu glazbu, ali mogu priznati da mi se, otkako sam počela surađivati s Tonijem Tkalecom i Edvinom Đerahovićem iz Penthouse Studija, fokus uvelike proširio. Rad s drugim glazbenicima, ostavljanje prostora za drugo mišljenje i poštivanje različitih ideja i savjeta, kao i odmicanje od vlastitoga ega, daju uvid u jedan sasvim novi svijet s vrlo raznolikim i lijepim rezultatima.

Kako je Miriiam počela svirati i skladati?

U mojoj je kući dugo prašinu skupljala jedna hrđava gitara marke Vegas. Nakon desetogodišnjega aktivnog bavljenja sportom, uz naravno školu i druge obaveze,  naglo je prestala moja predanost, vjerojatno uzrokovana razočaranjem ili tek spoznajom da možda ipak nisam baš za to. Odjednom se stvorio ogroman višak vremena u danu, a kako me izlasci na kvart nikako i nikada nisu privlačili, zanimanje sam usmjerila na tu zaboravljenu i raštimanu gitaru. Oduvijek sam pisala, bilo prozu ili poeziju, tako da je spoj s instrumentom bio nešto najbolje što mi se moglo dogoditi.

Opiši album „Call Me Up“ nekome tko ga još nije čuo.

Deset uhu ugodnih pjesama iz pera zamišljene djevojke kojoj se zapravo ništa preloše u životu nije dogodilo. 

Sad kad ti je glazba posao, bojiš li se da će jednom nestati inspiracija?

Nemoguće je izbjeći klišejizirani odgovor u ovome slučaju. Moja inspiracija su, naravno, osobna iskustva i emocije, ali i sposobnost empatije prema drugome i prema tuđim pričama. No u zadnje vrijeme mislim da najbolje pišem onda kada je neka emocija već proživljena, izracionalizirana i kada se od nje kritički mogu odmaknuti. Pjesme pisane u afektu i kao terapija često postanu samo to – afekt i besmislena upiranja prstom u (eksterne) probleme s vrlo malo ili ništa poezije.

Nastupila si na festivalima kao što su INmusic, Motovun Film Festival, Let’s Rock, Mudri Brk, Hoomstock itd. Koliko ti odgovaraju susreti s publikom i pjevanje uživo?

Nisam nikada mislila da sam ja taj lik. Nisam nikada pjevala po kući, nisam maštala o tome da postanem pop-zvijezdom ili da govorim, pjevam ili plešem pred ljudima. Ali stvari su se nekako drukčije posložile, a ja sam to naučila obožavati. Energija koja se stvori između izvođača i publike jedan je od najljepših osjećaja koji se mogu doživjeti. Zamisli da si k tomu ti ta osoba koja je to potencirala. 

Dobitnica si glazbene nagrade Rock&Off za „Veliki prasak godine“. Kakav je osjećaj biti nagrađena glazbenica?

Mislila sam da se na nagrade mogu oglušiti, ali puno mi znači kako za samopouzdanje tako i za glazbeni napredak. Uostalom, možda sada ti i ja ne bismo razgovarali da me to nije snašlo. 

Postoji li netko od „novog vala“ kvalitetnih mladih izvođača s kojim bi voljela surađivati?

Hm, možda Porto Morto. To bi bilo zanimljivo. S druge strane, mislim da bih se s Irenom Žilić ili Dunjom Ercegović dobro razumjela. 

Je li zahtjevno biti mladi izvođač na domaćoj sceni u današnje vrijeme?

I je i nije. Ovisno o tome što od glazbe očekuješ i koji ti je cilj, odnosno koja te razina uspjeha zadovoljava. Malo se sad i gušimo u hiperprodukciji. Ona je s jedne strane dobra ako si znatiželjan i široka ukusa, ali s druge postavlja niz drugih prepreka. Teško se izdvojiti u masi, a ego često podsjeća da bismo upravo mi trebali dobiti medalju za posebnost i jedinstvenost. Na kraju, užitak u procesu i kreativnome radu i dalje mi je nekako najljepši. 

Hrvatski izbor za pjesmu Eurovizije?

Ne znam, kada gledam takva natjecanja nikada nemam onu slatku zavist kojom priželjkujem  biti na mjestu onoga koji se nalazi na pozornici, a koju imam u svakom drugom odlasku na nečiji koncert. Možda jedino ako smislim nešto toliko originalno kao Konstraktin "In corpore sano".