Piše Jelena Veljača: Sinéad je bila preteča svih nas neukroćenih žena koje nosimo etikete problematičnih probijajući granice

Timeova Belinda Luscombe napisala je ovaj tjedan možda najvažniji IN MEMORIAM Sinéad O'Connor. „Dala nam je dopuštenje da budemo teške“, glasi naslov Belindinog sjajnog teksta koji prolazi kroz sve faze Sinéadinog života, pa tako nabraja četiri braka, politički nekorektne javne izjave, trganje papine fotografije na televiziji uživo, četvero djece s četiri različita muškarca, teške rastave, borbe za skrbništva, mentalne bolesti, pogrešne dijagnoze, histeroktomiju, cjeloživotni bunt prema religiji ali i duboka potreba za duhovnošću i pripadanjem nekoj duhovnoj strukturi, javne svađe, odbacivanje slave, do bola teško podnošljivi twittovi i statusi. 

Naravno, i za mene je Sinéad prije svega bila glazbenica: bila sam dijete kad sam prvi put na MTV-u ugledala njezinu prekrasnu glavu u krupnom kadru. Dok joj je niz oko klizila suza sjećam se da sam mislila nešto kao: - wow, žena zaista može ne izgledati kao barbika i dalje biti nevjerojatno lijepa. Rekla bih da joj je to u mojoj vizuri davalo posebnu snagu: nije bila trendi, nije bila people pleaser, bila je umjetnica, s velikim U, netko tko mijenja trendove, pravila, netko tko propituje.

Ta vrsta hipnotičke privlačnosti koju sam osjetila tada zauvijek će me pratiti: uvijek ću birati kompleksnu prijateljicu, „tešku“ karakterno, znate onu, koja se u dvadesetima napije i posvađa s policijom, onu koja nikad ne podnese prekid dovoljno ponizno da se samo okrene i ode, onu uz koju ćete doživjeti javne drame, ali i nenadoknadive trenutke istine i hrabrosti. Sinéad je, sasvim sigurno, bila epitom toga.

U mojoj se obitelji (mirno socijalističkoj) potiho slavilo deranje papine slike. Možda je to doista bio dobri papa Ivan Pavao II kojeg će cijela Hrvatska adorirati, ali je bio i simbol katoličke crkve koja treba nužnu revoluciju. To nije dobro prošlo po Sinéad: ali mene i moju malu zajednicu prijatelja koji smo u srednjoj školi Sinéad slušali na walkmanima nije bilo briga, mi smo si umišljali da znamo što znači „nema druge Troje koju mogu spaliti“ iz njezine slavne pjesme Troja, za koju će kasnije reći da je „provela godine na terapiji da ju više ne bi trebala pjevati“. Terapija, religija, potraga za dubljim smislom, intenzivne veze, autodestrukcija, sve je to dio potrage za bijegom ne samo iz PTSP-a vlastitog užasnog djetinjstva već i patrijarhata, mizoginije i stereotipnih očekivanja oko toga što bi pop-rock zvijezda trebala biti, još pogotovo ako je žensko.

Što bi žena trebala biti, krenulo se redefinirati u mojim tinejdžerskim godinama i Sinéad je, iako samo kao daleki simbol, imala veliku ulogu u tome. Nevjerojatno je da sam jedan od svojih poetskih pokušaja u srednjoj školi naslovila upravo stihom iz Troje- ili nije? Tko bi nas drugi inspirirao da nije do „teških“ žena koje stvaraju probleme? Kasnije ću po toj liniji ludo zavoljeti Dolores O'Riordan i Shirley Manson. Vizualno sve će tri glazbenice destruirati ideju o ljepoti žene, a ponašanjem će pokazivati, on and on again, srednji prst društvenim očekivanjima. Ali pod koju cijenu? Da, uživat ćemo, kao i kod naših „problematičnih“ prijateljica, u njihovim bljeskovima, nevjerojatnom talentu i adrenalinskim šusevima usred magičnih noći- ali hoćemo li biti tamo kad svane dan, naporan i težak, a one ne budu dovoljno strukturirane da se uklope u očekivanja društva koje je zamislilo da svi funkcioniramo- jednako, ponizno, tiho, mirno, bez mnogo drame?

Kako starimo, drama nas sve manje privlači, ali žene poput Sinéad snagom su svoje volje i karizme pokosile put za sve nas koje se ipak danas usuđujemo živjeti drugačije, biti drugačije. Dala nam je dopuštenje da budemo teške i da to preživimo. Viđate li se i dalje sa svojom kompliciranom prijateljicom iz mladosti? Sve što vas je naučila sasvim je sigurno i dio vas danas: svaki prkos, svaka rečenica borbe. Jeste li ikad napravile skandal? Možda ne na Saturday Night Liveu, možda na obiteljskom ručku? Možda na vjenčanju njegovih prijatelja? Možda na poslu, gdje ste odbili biti poslušni? Jeste li javno izrazili nepopularno mišljenje? Jeste li bili prozvanom- nestabilnom, ludom, histeričnom, divljom, nepristojnom, alkoholičarkom (jer pijete manje nego bilo koji prosječni frajer u RH)? Treba li vam muškarac da vas ukroti? Ili, kao u mega popularnoj, modernoj, ali ipak mizoginoj trilogiji "Djevojka s tetovažom zmaja" - treba li vam samo dobar seks (s frajerom, dakako) da vas ukroti?

Za sve nas koje kročimo neukroćene po svijetu, noseći razne naljepnice problematičnih žena, probijajući i u vizualnom identitetu granice prihvatljivog (neke od najzanimljivijih žena koje poznajem i danas briju ili rijetko češljaju kosu, nose tetovaže ili piercinge), Sinéad je bila preteča.

Govorila je otvoreno o svojim privatnim problemima da bi pokrenula dijalog, piše Luscombe. Danas je to uobičajena stvar - tada je bila šokantna. Davala je komadiće sebe na sceni, u izjavama, i činjenica da se u mnogo navrata nije mogla spojiti pred našim očima nije samo njezin problem: već društva koje ju je „canceliralo" prije no što je to bila riječ. Njezini mentalni problemi zasjenjeni su njezinim talentom i značajem, iako je to potencijalno opasno: ali pogrešne dijagnoze govore o potencijalnom medicinskom gaslightingu- nikad nećemo saznati od čega je doista bolovala i je li adekvatno liječena.

Granica između problematičnosti i genijalnosti često je teško vidljiva i ne nalazi se u svim situacijama na istim mjestima. Da, društvu je teško iz vlastite učmalosti znati reagirati na jaku ostrašćenu ženu, na vizionarku, na borkinju. Često se lovi za mehanizme koje posjeduje: koju su zastarjeli i patrijarhalni. Da, mnogo je puta to jednostavno lakše. Ali žene poput Sinéad nikad ne biraju lako. I hvala im na tome. Zbog nje i takvih kao ona, nama je danas lakši put „teške žene“.