Piše Rajna Racz: Do kada će se ženski uspjeh i snažne ženske priče nazivati samo - politički korektnima?

Pulski filmski festival ove je godine slavio svoj jubilarni sedamdeseti rođendan. Od 15. do 23. srpnja 2023. festival je pratilo ukupno 33 612 gledatelja, prema statistici 49% više nego prošle godine, a Arena je u dva navrata bila rasprodana - tomu je kumovao i film "Barbie" u programu Popularna Pula. Cilj je bio, kaže Danijel Pek, umjetnički ravnatelj festivala, osnažiti sponu između publike i filma. Jedna od najvećih promjena je što su se za Zlatne arene natjecali dugometražni filmovi svih rodova, odnosno, uz igrane, u konkurenciji su bili i animirani i dokumentarni filmovi. Brisanje čvrste granice između stvarnosti i fikcije već je poznata i važna praksa u umjetnosti koja je omogućila da se stvore važni filmovi koji imaju prilike biti u natjecateljskom programu i osvojiti važne nagrade. 

Danijel Pek smatra da je „nova programska koncepcija rezultirala s više raznolikih filmova, znatnim rastom broja gledatelja te sjajnim doživljajem festivala i prikazanih filmova koji se očituje u izuzetno visokim ocjenama publike u rasponu od 4.09 do 4.83”. Povišenoj atmosferi koja je pratila sve gledatelje, goste i umjetnike zasigurno su doprinijeli vrlo dirljiv oproštaj od hrvatskog redatelja Lukasa Nole, čiji je posljednji film "Escort" premijerno prikazan na festivalu. Ovo je prvi put u povijesti festivala da je žiri bio sastavljen samo od žena te da je Zlatnu arenu dobio dokumentarni film.

"Veće od traume", autorica Mirte Puhlovski i Vedrane Pribičević govori o ženama silovanima za vrijeme domovinskog rata, ženama koje su uspjele proći kroz svoju traumu i pronaći svjetlost u sebi i drugima. Ovogodišnja Pula slavi i tri velike i hrabre glumice Ivanu Roščić, Kseniju Marinković i Tihanu Lazović koje su osvojile Zlatne arene, a zajedničko im je što su sve tri vrhunski odigrale nevidljive žene hrvatskog društva, žene žrtve obiteljskog nasilja i patrijarhata gurnute na društvenu marginu. 

Međutim, Zlatna arena u znaku žena ponovno je ukazala i na duboko ukorijenjene probleme u hrvatskom društvu te na vječitu drugotnu poziciju žena. Moguće je da niste toga niti svjesni jer ste toliko naviknuti na tu prizmu pa niste ni primijetili kontekst oko festivala. Mnogi od kulturnjaka neće zaboraviti ovogodišnji ljetni solsticij kada je objavljen stručni žiri jubilarnog sedamdesetog Pulskog filmskog festivala. Tada su medije ispunili naslovi poput: „Film više nije samo muški posao: O Arenama odlučuje isključivo ženski žiri” ili „u potpunosti inkluzivni ženski žiri”. Da, simbolika je velika kada se u Hrvatskoj po prvi puta složi ženski žiri, no reakcije na ovu vijest pokazuju koliko smo kao nacija udaljeni od imperativa jednakosti te koliko je naše društvo nezdravo. Kako je moguće da se mediji i dalje čude da je napokon ženski žiri dobio mogućnost ravnopravno odlučivati o pobjednicima festivala? 

Članice ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda Pulskog filmskog festivala bile su direktorica fotografije i snimateljica Tamara Cesarec, glumica Nives Ivanković, producentica Maja Popović Milojević, dramaturginja i spisateljica Tena Štivičić te redateljica Snježana Tribuson.

Vrhunske stručnjakinje, visoko obrazovane žene i umjetnice. Ipak su se čule kritike: woke ideologija, politička korektnost, pokušaj pozitivne diskriminacije. Bilo koja od tih insinuacija omalovažava dugotrajni rad i karijeru tih žena. Slična situacija dogodila se ove godine i u na filmskom festivalu u Cannesu jer je u žiriju bilo više žena nego muškaraca i to je bila velika vijest u medijima. Francuska glumica Melanie Laurent izjavila je tada da sanja o vremenu kada će ženska reprezentacija u filmskoj industriji prestati biti “newsworthy”, novinska vijest, jer je sve drugo uvredljivo.

Pekova odluka da postavi ženski žiri, ukazala je i na prikrivenu mizoginiju u hrvatskom društvu. Nakon što je festival završio, u različitim recenzijama i sažimanjima ovogodišnjeg festivala mogla se vidjeti sumnja prema ženskom žiriju, ali i njegovim odlukama. Tako u Novostima Damir Radić piše da je „žiri sastavljen isključivo od žena, što bi do prije nekoliko godina bilo čak pomalo subverzivno”, a danas se ponajprije doima kao „slijeđenje naputaka političke korektnosti.” U članku u Novostima on izjavljuje dalje da je “taj žiri nagrade raspodijelio bolje od ijednog pulskog žirija u zadnjih otprilike 25 godina, no s krunskim izuzetkom – glavnu ngradu, Veliku zlatnu arenu za najbolji film, dodijelio je ni više ni manje nego upravo dokumentarcu "Veće od traume"”.  

Ovaj odlomak pokazuje kako u jeziku, u frazama i načinu na koji postavljamo stvari možemo otkriti tvrdokorne patrijarhalne obrasce. U jeziku se ne možemo skriti od vlastite ideologije koliko god to pokušavali. Naime, svim ovim ženama njihova stručnost, ali i njihove karijere i uspjesi te umjetnička vrijednost umanjene su jer su svedene na sintagmu „naputak političke korektnosti”. Također, izjava da je ženski žiri raspodijelio „bolje nagrade od ijednog pulskog žirija” u zadnjih četvrt stoljeća nije pohvalnica već predstavlja sumnju da su ove žene zbog svojeg spola mogle lošije obaviti posao nego muški prethodnici. Važno je napomenuti da nije pravilo u medijima isticati koji je žiri kako, bolje ili gore, raspodijelio nagrade, no kada žene izvršavaju tu funkciju čini se da postoji neko nevidljivo pravo uspoređivanja žena s njihovim prethodnicima.

Zadnja nevidljiva mizogina izjava skriva se upravo u tome što je donesen sud da su one krivo dodijelile najvažniju nagradu Velike zlatne arene za najbolji film jer umjesto očekivanog pobjednika, filmskog masterpiecea Juraja Lerotića "Sigurno mjesto", žene su „ni više ni manje nego upravo” dodijelile nagradu  dokumentarcu "Veće od traume".  

Što znači ta fraza „ni više ni manje nego upravo”? Kao da dodjela nagrade dokumentarcu Mirte Puhlovski i Vedrane Pribičević o nevidljivim ženama hrvatskog društva, koje su uz pomoć psihoterapije uspjele povratiti svoja tijela i identitet, nije zaslužena, već insinuira nemoć „ženskog žirija” da racionalno prosuđuje umjetnost kada su u pitanju ženske teme i ženske priče. 

Osim Novosti, neimenovani autor potpisan inicijalima B.H. na Zadarskom portalu također je upao u mizoginiju kada je napisao rečenicu „Žiri od pet žena, predvođen Nives Ivanković, dokazao je da nije bio dostojan zadatku i da je promašio u 70 posto”. U suštini je prava istina da je ovaj žiri bio pod povećalom od prve medijske objave kada je javnost saznala da žiri čine samo žene. Takav odnos prema žiriju upozorava da je pozicija žena u hrvatskom društvu i dalje nezavidna. Niti jedna žena u 21. stoljeću u 2023. godini ne bi smjela morati dokazivati svoju stručnost i obrazovanje opravdavajući vlastite odluke i odabire. Posebno ne kada je riječ o filmu poput - "Veće od traume".

Grand prix koji je dodijeljen filmu Mirte Puhlovski i Vedrane Pribičević ima simboličko značenje. Naime, prvi puta je u povijesti Pulskog filmskog festivala glavnu nagradu dobio dokumentarac, a ne igrani film. Također, u ovom dokumentarcu na visoko poetski način ispričane su sudbine žrtava ratnih silovanja. Treba istaknuti da se radi o skromnom Doxu, koji su snimile redateljica Vedrana Pribačić i producentica i scenaristica Mirta Puhlovski, također, na neki način, autsajderice u domaćoj kinematografiji.

Upravo čuđenje pojedinaca da je ovaj film dobio nagradu ukazuje na nestabilnu poziciju fragilnih i katarzičnih dokumentaraca, ali i žena u hrvatskoj kinematografiji. Kontradiktorno je što je to iznenadilo sve, pa čak i autorice filma, iako je i po ocjenama publike i po ocjenama kritike ovaj film bio među prva dva najbolje ocijenjena hrvatska filma na Pulskom filmskom festivalu.

Kad autorice kažu „Još uvijek smo pod dojmom jer nagradu nismo očekivali”, što to zapravo znači? Je li to samo zato što je sedamdeset godina bilo nemoguće da dokumentarac pobijedi na Pulskom filmskom festivalu, ili i zato što žene kad stvaraju, i dalje podsvjesno imaju osjećaj manje vrijednosti te im čak i 18 nagrada koje su osvojile ne dokazuje suprotno?

Kad pogledate dokumentarac "Veće od traume", nećete se moći ne upitati kako je moguće da su autorice uspjele snimiti tako hrabar, topao i surov film.  Kod ovog dokumentarca najviše nas zadivljuje osjećaj da redatelj i kamera ne postoje. A trenutci koje je zabilježila kamera dokaz su hrabrosti, povjerenja i zajedništva koje su ove dvije umjetnice i filmska ekipa uspjeli stvoriti tijekom trogodišnjeg snimanja. 

Dokumentarac prati grupu žena koje prolaze kroz program „Ja sam mnogo više od moje traume”. Film je sniman tri godine i prati stanja i doživljaje triju žena silovanih u Domovinskom ratu i proces njihovog osnaživanja kroz iznošenje potresnih životnih priča. Junakinje ovog filma su Marija, Katica i Ana koje otkrivaju tko bi one mogle biti bez traume s kojom se identificiraju i to im mijenja živote i odnose. Film bi zahvaljujući Areni mogao napokon zadobiti i zasluženu medijsku pažnju. Naime, iako je film dosad osvojio već 18 nagrada, on i dalje prolazi ispod radara. Zašto je tome tako Možda zato što kad ljudi u našem društvu čuju riječi „silovanje”, „žene” i „rat” u istom kontekstu, bježe od toga glavom bez obzira. Autorice ističu da se ovaj film ne smije etiketirati kao težak, a silovanje konstantno gurati pod tepih.

Ovaj film ne priča priču silovanih žena, nego prati terapijski proces koji priča njihovu priču i baš zbog te perspektive film je izuzetno vrijedan. Ove žene dugo su bile nevidljive u našem društvu, njihovi životi i tijela bili su poništeni. Ovaj dokumentarac, sociološki gledano, jedan je od najvažnijih filmova ikada snimljenih za hrvatsko društvo koje svoju traumu domovinskog rata nije proradilo, ali može i mora. Film "Veće od traume" poručuje nam da je traumu moguće prevladati i da život nakon traume postoji. 

Film nam, osim toga, ukazuje na dubinske probleme u hrvatskom društvu i birokraciji te našem odnosu prema nevidljivim ženama. Nakon što uvidimo važnost ovog terapijskog programa koji pomoću sistemsko - integrativnih suportivnih metoda vraća ženama njihova tijela, dostojanstvo i povjerenje, dočekat će nas pljuska, hladan tuš. Naime, na kraju filma, shvatit ćemo da je terapijski program, o kojem se u dokumentarcu govori, ukinut, on više ne postoji. Zašto je ženama u Hrvatskoj uskraćeno ovako važno iskustvo, podrška i psihoterapijski program koji im omogućava da vrate svoj identitet? Što je to bilo važnije u našem društvu? Za što smo to uštedjeli kad smo odlučili ugasiti ovaj program? Postoji li neka alternativa? Hoće li ovaj film, koji nam je osvijestio važnost ovakvog sigurnog prostora za žene, pomoći da se program ponovno pokrene i ovaj put dostojno financira? 

Trebamo biti ponosni što u našoj zemlji postoje hrabre žene poput Tihane Lazović, Ksenije Marinković, Ivane Roščić, Vanje Juranić, Vedrane Pribičević, Mirte Puhlovski, Katice, Ane, Marije… tu su još i mnoge druge hrabre, ambiciozne, uspješne žene koje zaslužuju da ih slavimo. Ne treba se bojati reći da je jubilarni 70. Pulski filmski festival bio u znaku žena! To nije dio političkog naputka, niti plivanja niz struju, to je samo refleksija društva koje napokon želi pričati priče o ženama koje čine naše društvo.

S obzirom na to da u Europskoj uniji, od svoje 15. godine svaka treća žena doživi fizičko i/ili seksualno uznemiravanje, a svaka 20. žena je silovana, dok u Hrvatskoj svakih 15 minuta jedna žena doživi neki oblik nasilja, a svaku drugu ubijenu ženu u Hrvatskoj ubio je intimni partner - možemo sa sigurnošću reći da je snimanje filmova o životima i sudbinama marginaliziranih žena prijeko potreban i hrabar čin.

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi kolumnista i ne odražavaju stav redakcije