Pogledali smo teen seriju 'Everything Now' koja će vam se svidjeti ako volite 'Euforiju'

Na Netflixu je izašla nova britanska priča o odrastanju jedne šesnaestogodišnjakinje koja se bori s poremećajem prehrane - "Everything Now" vrijedan je primjer queer, iskrenog, surovog pogleda na anoreksiju bez idealiziranja. 

Seriju je napisala dvadesettrogodišnja spisateljica Ripley Parker, kći filmskog redatelja i scenarista Ol Parkera i glumice Thandiwe Newton koja je najpoznatija javnosti po sjajnoj ulozi u "Westworldu". 

Anoreksične bijele djevojke iz srednje klase već dugo dominiraju u filmovima i televizijskim serijama. Međutim, poremećaji prehrane nadilaze etničke i rodne granice. Ova serija također osporava povijesno uvriježenu diskriminaciju gdje se smatralo da su queer djevojke zaštićenije od poremećaja s prehranom od heteroseksualnih djevojaka, no to je davno osporeno. Istraživanja su pokazala da seksualne manjine mogu biti još izloženije riziku upravo zbog složenih odnosa između ugnjetavanja, rodnog identiteta, rodne dismorfije i seksualnosti. 

Ova teen serija tipični je žanrovski primjer coming off-age priče o odrastanju i djevojaštvu, a najbolji atribut svakako je odlična postava te sjajna gluma. Glavna junakinja je Mia Polanco koju glumi fantastična Sophia Wilde. Ona, kao što to nalažu pravila žanra teen serije, ima grupu prijatelja, a svaki prijatelj pripada određenom "tipu uloge". Mijin najbolji prijatelj je Cameron (Harry Cadby), emotivno nedostupni zavodnik, tu je i slatka, popularna, zabavna, najbolja učenica Becca (Lauryn Ajufo) koja se potajno druži i petlja s Camom, te zabavni gay prijatelj Will (Noah Thomas) koji se pokušava nositi sa svojom seksualnošću. Dramu pokreće Mijina želja da nakon višemjesečnog boravka u bolnici nadoknadi propušteno i pokuša sustići njihove živote. Serija ima 8 epizoda u trajanju od 45 minuta, kojima prevladava tjeskobna atmosfera, nemogućnost prilagodbe i bijes. 

Priča započinje jednostavnom premisom (spoiler alert!): Mia je otpuštena iz privatnog centra za liječenje poremećaja prehrane gdje je provela sedam mjeseci na zatvorenom odijelu na bolničkom liječenju i sada se vraća kući svojoj obitelji i prijateljima, ali sve se promijenilo, uključujući i ona sama. Ova serija pristupa poremećaju prehrane iz perspektive imućnih kojima je dostupno tako skupo liječenje. Međutim, realno prikazuje koliko je oporavak težak, kako nije linearan te da ne postoji savršena žrtva. Borba s anoreksijom ne završava kada se osoba pristane liječiti, već je to borba koja ponekad traje i cijeli život. Prikazivati takav proces oporavka u pop kulturi omogućuje da se usponi i padovi normaliziraju.  

„Kako sam mogla toliko toga propustiti u sedam mjeseci?“ pita se Mia, a kao odgovor na tu misao sastavlja „Fuck it Bucket List“, odnosno listu aktivnosti koja uključuje odlazak na spoj, prvi poljubac, kršenje zakona, konzumiranje droge, seks… Mijina lista želja sažima njeno iskustvo adolesencije u mali vremenski okvir što omogućuje seriji energetski naboj s pregršt emocija. Priča je snažna i surova upravo zbog same dramaturgije koja je u središte stavila mladenačku glad, potrebu da se sve dogodi odjednom: Mia se želi oporaviti, a za nju to znači da će pokušati u jednoj večeri proživjeti sve sa svojeg popisa, naravno neuspješno. U svakoj epizodi slavi se queer djevojaštvo, ali ono nije ružičasto, već je upakirano u niz sumnjivih odluka. Mijina odluka da isproba sve aktivnosti s popisa sama je po sebi autodestruktivna i ne radi se ovdje o vršnjačkoj prisili, prijatelji su čak zabrinuti za nju. Mijino odrastanje pratimo na tulumima koji variraju od onih opasnih, preko lijepih i dirljivih sve do katastrofalnih. Upravo zbog toga ovu seriju često nazivaju britanskom sestričnom "Euforije", jer ambijenti partija omogućuju sličan tip vizualne estetike – šljokice i tjeskobu, bol u šarenim prigušenim bojama tulumske rasvjete. Ti prostori, kojima odrasli nemaju pristup, omogućuju tinejdžerima na magičan način da se oslobode i odaju nam tajne.

Mia je awkward djevojka, neprilagođena, gotovo uvijek kaže krivu stvar u krivo vrijeme, fiksira se na pogrešne osobe, obrušava se na svoje prijatelje i kad to ne zaslužuju, konstantno radi protiv sebe jer više ni sama ne zna tko je. Njena bolest preuzela je čitav njen identitet te kada joj prijatelji govore da "samo bude svoja", ona jedino što može odgovoriti je da je zbog sebe bila hospitalizirana na nekoliko mjeseci i postaviti pitanje želi li biti ta ista osoba? Čini se kao da Mia Polanco nije glavni lik serije, već njena bolest, anoreksija, koja dominira svim odnosima i svim dramskim situacijama. Ipak, ona pokušava, često neuspješno, pronaći sebe van svoje dijagnoze i redefinirati se. Koliko god se Mia trudila uklopiti, u svakoj epizodi ona nailazi na prepreke svom oporavku: različite okidače za njen poremećaj prehrane. Cijela bolest strukturirana je preko naracijskog modela, naime, mi kao publika pratimo Mijin glas, njen unutarnji monolog koji je često u sukobu s onim što se događa u stvarnosti. Ona nas provodi kroz svoje uspomene, vraća se kroz monologe na vrijeme koje je provela u bolnici. Svakim monologom mi čujemo njezine misli, a takav nam model naracije omogućuje da kao gledatelji shvatimo da Mia konstantno laže. Ona laže sebi i drugima. Kroz ispripovijedane monologe utvrđujemo različite uloge i proturječja. Mia se bori sama sa sobom, njen oporavak za nju je neuspjeh, kada dobije na kilaži osjeća se kao da je pala ispit u jedinom predmetu u kojem je bila dobra – anoreksiji.

To žalovanje nad vlastitim napretkom bolan je i autentičan prikaz koliko je nelinearan, intenzivan i bolan put do oporavka od poremećaja prehrane. Gledajući Mijin oporavak, zatim u retrospektivi sam početak bolesti te vrijeme provedeno u bolnici, i sami se upoznajemo s kompleksnošću ove bolesti, s tjelesnom dismorfijom, s krivom slikom o vlastitom tijelu, koje su tek neki od nuspojava te bolesti. Scenarij također istražuje složenost oporavka koji predstavlja dug i neizvjestan proces, rijetko opisivan u pop kulturi, jer je zapravo strašniji od samog početka bolesti. Zbog naratološkog modela koji određuje Mijin glas ova serija prikazuje koliko je teško upravljati oporavkom. Tako joj baka, naprimjer, ispeče kolač kao dobrodošlicu za povratak kući, iako je to za Miju još jedan od okidača, pa će ona u sebi opsovati: „Mora da me zajebavaš“. U najboljoj namjeri baka će je uštipnuti za obraz i reći kako izgleda divno i zdravo. Za one koji se oporavljaju često je zastrašujuća veza između tijela i dodira, tijela i zdravlja. Čak i kada se Mia namjerava promijeniti i redefinirati, njen poremećaj prehrane stalno je podsjeća na njen odnos s hranom. Tako često kamera prelazi preko grickalica i pića na zabavi dok se Mia pita: „Kako drugi mogu samo jesti i piti? Ja imam 16 godina, a ne mogu to raditi tek tako.“ Poremećaji prehrane u potpunosti negiraju spontani odnos s pićem i hranom. Oporavak od poremećaja prehrane je strog režim koji se sastoji od pomno isplaniranih obroka. Upravo ta rutina bit će dovedena u pitanje kada Mia pronađe novu fiksaciju, učenicu u školi u koju se zaljubljuje. I ta ljubav je zapravo jednako opsesivno prikazana, iako na prvi pogled kao nešto pozitivno. Mia se toliko fiksira na djevojku, na njen raspored i pokušaj da joj bude što bliža da svoju rutinu zaboravlja. Prvi obrok koji ne pojede može vrlo lagano dovesti do potpunog raspada i povratka u neke od najgorih obrazaca bolesti.

Kada se stvara bilo što na temu poremećaja prehrane, uvijek postoji određeni strah i oprez kako i na koji način to prikazati a da se poremećaj prehrane ne promovira i ne idealizira. Mnogi kritičari smatraju da prikaz intimnih i teško vidljivih detalja vezanih uz poremećaje prehrane često predstavlja rizik da se ljudima ne prikažu određeni obrasci i da ih se potencijalno ne pokrene. Naime, kada se u književnosti, na filmu i televiziji prikazuju taktike koje koriste ljudi s poremećajem prehrane, to često može biti putokaz svima onima koji tu bolest idealiziraju. Ipak, ublažiti poremećaj prehrane i ne pokazati određene stvari znači umanjiti ozbiljnost te dijagnoze i prikriti punu širinu mentalne i fizičke štete koju taj poremećaj uzrokuje.

Čini mi se da serija "Everything Now" pronalazi dobru ravnotežu jer ne romantizira poremećaj prehrane, niti ga senzacionalizira. Vidimo ranice u ustima, ispucale nokte i gubitak kose, nasilne promjene raspoloženja te sve moguće taktike kao i strašne posljedice gdje se otkriva da su neki, koji su se dobro oporavljali, nažalost, sami sebi oduzeli život. Najvažniji monolog nalazi se već u drugoj epizodi serije kada Mia objašnjava svoj odnos prema poremećaju prehrane. Tu se razotkriva složenost ove bolesti i razbijaju se stereotipi vezani uz anoreksiju:

„Ljudi misle da je anoreksija samo želja da budu lijepi, žele biti mršavi i vjeruju da je to jedna te ista stvar. Ali nije važno koliko sam smršavjela jer se i dalje osjećam pogrešno. Kao da mi nešto nedostaje, nešto što seže puno dublje od nježnih ruku i estrogena. Nisi u pravu, Mia. Ti si netočno ženstvena. Mora da si bila bolesna još od onog dana kada su te učili kako biti djevojčica. Prava djevojka.“

Ovaj monolog je bitan i za druge dramaturške slojeve u seriji, posebice queerness koji prikazuju na tako ponosan način. U seriji se ne stavlja naglasak na seksualnost likova, to je status quo, puno je važnije promišljanje queer identiteta i poremećaja prehrane. U Mijinoj bolesti sve je povezano sa spolom i drugim stvarima koje Mia ne može dokučiti. Ona sama postavlja važno pitanje - Što znači biti djevojka? Što znači biti queer djevojka? Konflikt počinje još u djetinjstvu - u retrospektivi vidimo malenu Miu koja odbija odjenuti svečanu haljinu, već odabire tatino preveliko odijelo u kojem se osjeća ugodnije. Već tu, a i kasnije kroz seriju, prikazuje se njen odnos prema odjeći koja mora biti što veća kako bi se u njoj gotovo izgubila, kako ne bi otkrila tijelo ni seksepil. U seriji je prikazan i jasan sukob između Mie i njene snažne majke, slavne dizajnerice Vivienne, koju svi obožavaju i koja je uvijek u pravu. Još odmalena Mia ima osjećaj da živi u sjeni majčine ženstvenosti i tijekom osam epizoda pokušava pronaći svoju vlastitu queer ljepotu.  

Ipak, mislim da je najveća kvaliteta serije svi likovi stalno griješe. Mia nije idealizirana žrtva. Vi navijate za nju, ali vas ona i frustrira, razočara i povrijedi. Mia ima goleme izljeve bijesa, gura od sebe ljude koji joj pokušavaju pomoći, usmjerena je samo na sebe i vrlo egocentrično gleda na svijet. Ljutnja je česta nuspojava u oporavku, posebice kad je riječ o poremećajima prehrane. Ipak, ne ljuti se samo Mia i ne ljutite se samo na nju, već i na druge. Ta ljutnja proizlazi iz niza detalja koje su redatelji u epizodama stavili u prvi plan: naprimjer, kada majka pokušava natjerati Miju da se u razgovoru otvori, ona istovremeno bezbrižno jede pecivo, potpuno nesvjesna da njezin zdrav odnos s hranom utječe na njenu kćer.

Serija "Everything Now" ne bavi se eksplicitno s takvim trenucima, ovo je tek jedan primjer koji daje slojevitost svakodnevnim situacijama. Odlično je prikazana i grupa prijatelja koja sebe povrjeđuje u najboljoj namjeri. Oni otvoreno razgovaraju o Mijinoj bolesti, ali se i žestoko svađaju, svatko razmišlja iz svoje perspektive što je vrlo tipično za tu dob. Ipak, uvijek postoji velika međusobna ljubav i podrška, nema natjecanja i zlobe. Ovdje se ljudi obrušavaju jedni na druge jer su i sami povrijeđeni i ne znaju bolje. Bijes je zato jedna od najuvjerljivijih emocija u ovoj seriji: Mijin bijes, ali i bijes drugih likova, njene prijateljice Becce kao i Mijinog brata Alexa (Sam Reuben). U jednoj se epizodi mijenja točka gledišta i prvi puta pratimo Alexov unutarnji monolog. Taj dramaturško-redateljski postupak omogućuje nam da vidimo i drugu stranu poremećaja prehrane, a to je utjecaj koji ima na obitelj. Alex se osjeća zanemareno, od njega se očekuje da bude savršeno dijete jer roditelji vrlo otvoreno govore da imaju kapacitet samo za Miju. On se sam suočava s nizom problema od rasističkog nasilja u srednjoj školi, vlastitih nesigurnosti i tjeskoba, pitanja koja su to rodna očekivanja nametnuta njemu kao mladom muškarcu. Mijina bolest i njen težak oporavak utječu na njega, a ova epizoda ne umanjuje Miju i njenu priču, već samo dodatno prikazuje složenost oporavka. Alex svoj bijes drži u sebi jer ne želi biti u centru pažnje. 

Ipak, ova serija je, kao i mnoge druge, upala u zamku ljubavnog trokuta. Ovdje je ljubavni trokut sapfičan - Mia je zaljubljena u dvije djevojke, a zapravo niti u jednu. Zanimljivo je što ovdje više nitko ne traži unutar queer odnosa neku vrstu identiteta. Ovdje se nikada ne govori o seksualnim identitetima, Mia je prvo zaljubljena u jednog mladića, onda shvaća da se zaljubila u djevojku. Najpopularnija djevojka u školi je bila i s dečkima, ali onda prohoda s Mijom. Najpopularniji dečko u školi zaljubi se nakon jednog razgovora u zbunjenog Mijinog gay prijatelja. Ovdje queerness samo postoji, ne pridodaje mu se nikakva pažnja i to je zaista svježe jer prikazuje jedan posve drugačiji svijet. "Everything Now" tako zadovoljava sve zahtjeve i norme teen serije, ali je u procesu stvorila i vlastite. Može ponosno stajati uz bok serijama čije nastavke jedva čekamo poput "Ginny i Georgia", "Heartstopper", "Euphoria"...