Postoji li kultura otkazivanja u Hrvatskoj? Analizira Maja Krištafor

Posljednjih se dana u hrvatskim kulturnim krugovima povela rasprava o kulturi otkazivanja. Jedni ju zazivaju na sebe kako bi skinuli ljagu s onog što su s punom svijesti rekli na uvaženom festivalu i kako bi sebe prikazali kao žrtvu, drugi o njoj pričaju kao o pojmu nastalom u desničarskim krugovima, a treći da kultura otkazivanja kao takva - kulturna - nema nikakvih ekonomskih ili drugih posljedica po osobe koje su otkazane. 

 

Iako bi se o svakoj od izrečenih rečenica dala povesti (filozofska) rasprava, važno je da pojam kulture otkazivanja spustimo na razinu razumijevanja kroz pop kulturu u kojoj je ovaj pojam našao svoju prvu primjenu.

Povijest kulture otkazivanja

2010. godina promijenila je život kakvog smo do tada poznavali - rodio se Instagram. Samo lansiranje aplikacije potvrdilo nam je osjećaj za drugačiju hijerarhiju načina na koji kao društvo želimo komunicirati: online i s naših mobitela. Do tada je već nekoliko platformi ‘probilo led’ i uspješno premašilo i očekivanja samih osnivača. Vjerojatno vam u uhu zvone kultni MySpace i sam početak Facebooka, no platforma koja je izrodila kulturu otkazivanja zapravo je bila Tumblr. Bila je to prva platforma na kojoj su se globalno mogli okupljati kreativci, dijeleći svoje priče, pjesme i umjetničke radove. Nastavno na to, nastajali su book clubovi, komentirali su se filmovi i serije - a ta je ekipa prva koja je primijetila da je u djelima koja su konzumirali nešto problematično te su željeli to iznijeti na vidjelo. Tadašnji cilj ‘otkazivanja’ bio je ukazati na problematičnost i o tome otvoreno raspravljati. Rane 2014. godine hashtag #cancelculture ili #canceled kreće kružiti Twitterom, dok krajem 2019. i početkom 2020. godine pojam kulture otkazivanja postaje dio pop kulture. 

Dio mainstreama

Google trends data pokazuje kako je kultura otkazivanja postala dio mainstrema na globalnoj razini paralelno s lansiranjem i rastom TikToka. U tom trenutku događaju se promjene kod primarnih korisnika društvenih mreža gdje predvodnici te aplikacije postaju genZ-eri. Njihova glavna crta je to da ne trpe nepravdu i zalažu se za jednakost i pravednost. Najbolji primjer njihove ujedinjenosti je globalizacija pokreta Fridays For Future koje je pokrenula aktivistkinja Greta Thunberg. Generacija Z tada preuzima pojam kulture otkazivanja i postaju svojevrsni čuvari online pravde, gledajući da svaki kreator bude u potpunosti uključiv prema svima.

Jedan od najvećih primjera kulture otkazivanja zasigurno je ‘Bye sister’ skandal iz 2019. godine između tadašnja dva najveća beauty kreatora - Jamesa Charlesa i Jeffree Stara. Njih su dvojica, tada naizgled prijatelji, bili najveći konkurenti u području beauty industrije. James Charles tada je počeo rasti sve većim suradnjama s brendovima i pozicioniranjem kod generacije Z koja je počela imati sve veću platežnu moć, dok je Jeffree Star, kao pripadnik ‘stare škole’ osjetio kako mu popularnost opada, čak i kod milenijalaca koji su bili njegova primarna publika. Kako se kasnije saznalo, Star je napravio jedan od najvećih spinova na svog konkurenta želeći pokrenuti skandal, tako što je u priču upleo vrlo naivnu beauty influencericu Tati Westbrook koja je bila njihova zajednička prijateljica. Star ju je tako postepeno manipulirao i pričao joj laži o Jamesu Charlesu, a sve je eksplodiralo u trenutku u kojem je Tati odlučila snimiti video 'Bye sister', dug više od sat vremena, u kojem je iznosila svoje viđenje Charlesa. Jedna od najvećih optužbi bila je da se 20-ogodišnji Charles dopisuje s maloljetnim muškarcima koje manipulira za seksualne usluge. Ta je rečenica kod generacije Z upalila glasni crveni alarm te je u samo nekoliko sati pokrenuta online kampanja kroz nekoliko platformi o otkazivanju Jamesa Charlesa.

Otkazivanje je trajalo danima, svaki beauty mediji punio je naslovnice pričom, Charles je gubio milijune pratitelja na svojim društvenim mrežama, a čak je na YouTubeu pokrenut i brojač uživo - gdje je svaka osoba u stvarnom trenutku mogla pratiti koliko Charles gubi pratitelja u sekundama. YouTube i Twitter bili su prepuni slika i videa gdje su, tada već bivši, Charlesovi pratitelji uništavali palete sjenila koje je on izdao pod svojim imenom, simbolizirajući tako da ga svojim novcem više neće podržavati. Skandal je bio toliko velik da je na beauty zajednici ostavio trag još mjesecima nakon. James Charles se na skoro godinu dana potpuno povukao s društvenih mreža, dok su njegovi prihodi (i pratitelji) nastavili opadati.

Ljudi jako brzo zaboravljaju

Brutalnost otkazivanja pokazali su i američki patrioti iste godine kada je Nike u svojoj reklami kao glavnog protagonista imao igrača američkog nogometa Colina Kaepernicka. Kaepernick je nedugo prije toga postao glavnim protivnikom mnogih patriota kada je na jednoj utakmici za vrijeme puštanja američke himne odlučio kleknuti na jedno koljeno, simbolizirajući otpor prema tome da ponosno stoji uz zemlju čija je policija u to vrijeme pokazivala (i danas pokazuje) veliku brutalnost prema Afroamerikancima. U toj ga je borbi Nike odlučio podržati, a mnogi patrioti to su iskoristili kao kampanju za bojkotiranje Nikea kao brenda. Osim poziva na bojkot, Twitter i YouTube bili su puni videa i snimki paljenja Nike tenisica, čarapa i majica. 

Dugoročno, Nike nije pretrpio ekonomsku štetu, s obzirom na jedan veliki faktor koji ne ide u prilog kulturi otkazivanja, tko ju god koristio: ljudi jako brzo zaboravljaju. Čelnici Nikea su svjesno znali u što se upuštaju, a računali su upravo na to. No što kada je faktor puno dublji i utječe na mentalno zdravlje? Gotovo godinu dana nakon skandala ‘Bye sister’ izašla je prava istina o tome tko je čitavo vrijeme imao svoje prste u medijskom spinu. Krenule su i javne isprike Jamesu Charlesu, kao i povratak otpisanih pratitelja, no James Charles u tome nije mogao uživati - jer je veliki dio tog vremena proveo u mentalnoj ustanovi, liječeći se od posljedica maltretiranja i prijetnji smrću koje je dobivao online. Kultura otkazivanja tada je pokazala svoju crnu stranu, gdje iako je nastala zbog ukazivanja na problematičnost i raspravu, ako je velika masa (u ovom slučaju govorimo o milijunima ljudi) provodi na jednoj osobi, ona može, ne samo biti problematična, već i smrtonosna. Srećom, James Charles se uspio oporaviti, čak i pomiriti s Tati Westbrooke, no ‘Bye sister’ skandal ostalo je nešto što će ga zauvijek pratiti. 

Što je s Hrvatskom?

U Hrvatskoj je pojam kulture otkazivanja prilično stran i ne koristi se kao takav, ali ne možemo reći da nije bilo pokušaja njenog provođenja. Jedan od primjera iz prošle godine je i iniciranje otkazivanja hrvatskog komičara Aleksa Curać Šarića čije su snimke komičarskih nastupa u kojima se šali o silovanju i nasilju nad ženama, došle u javnost. Iako je nekoliko ženskih udruga upozoravalo na problematičnost, a vijest je došla i do mainstream medija, dugoročnih posljedica za njegovu reputaciju nije bilo. 

Svojevrsno to možemo pripisati i inertnosti na našim prostorima za prozivanjem i preuzimanjem odgovornosti za nešto što je inherentno krivo i gdje ne shvaćamo da prihvaćanje šala o rodno uvjetovanom nasilju direktno vodi u njegovu normalizaciju. No s druge strane, kultura otkazivanja puno je blaža prema muškarcima no ženama. Iako ju je za vrijeme svog predsjedništva Donald Trump projecirajući nazvao ‘novim totalitarističkim režimom’ te gdje je često muškarci koji se svrstavaju desno koriste kako bi prozvali ljevicu i stavili se u poziciju žrtve - žene višestruko više pate od njenih posljedica. Tako je bivša supruga Johnny Deppa, Amber Heard, kažnjena s gotovo potpunim otkazivanjem radnih suradnji nakon vrlo javnog suđenja (iako se ispostavilo da je i Depp bio iznimno nasilan prema njoj), dok recimo R.Kelly bez obzira na višestruke optužbe za silovanje i dalje dobiva royalties od svoje glazbe koja se i dalje sluša. 

Kultura otkazivanja puno je dublja od ‘samo’ kulture te ima svoju primjenu u svim slojevima u kojima netko od nje može steći poene za sebe. Ima i svoju duboko crnu stranu koja granički s desenzibilizacijom kolektivne odgovornosti - pogotovo online, ali ima i svojih pozitivnih strana - ukazivanja da je netko pogriješio. GenZ-eri joj trenutno pokušavaju pristupiti na drugačiji način, rebrandirajući ju u call-out culture, odnosno u kulturu prozivanja i ukazivanja na pogreške - s istom onom idejom koja je startala i ranih 2000-tih. Ta kultura temelji se na edukaciji i međusobnom razumijevanju, čemu bismo svi trebali težiti. Utopistički?