Piše Željko Ljubobratović: Sinéad O'Connor - Priča o umjetnici koja je pokušavajući promijeniti svijet, izgubila sebe

Kada je u utorak predvečer svijet obišla vijest o smrti irske pop zvijezde Sinéad O'Connor, koja je pod još uvijek službeno nepotvrđenim okolnostima preminula u 56 godini, teško da je itko ostao ravnodušan. Izmučena bipolarnim poremećajem, agorafobijom, ovisnostima i nizom obiteljskih tragedija koje su kulminirale prošlogodišnjim samoubojstvom 17- godišnjeg sina Shanea, trećeg od ukupno četvero djece, Sinead se mučila da pronađe razlog i snagu za nastavak života.

Bila je neizmjerno talentirana, karizmatična i kontroverzna, ali zbog buntovne naravi i neprekidne borbe s vlastitim demonima karijera joj, premda je između 1987. i 2014. snimila 10 albuma, nije bila ni približno uspješna kako je izgledalo da će biti nakon izvrsne prve dvije ploče, dok joj je privatni život bio uglavnom kaotičan i prožet bolestima te osobnim tragedijama.

Sinéad Marie Bernadette O'Connor rođena je 8. prosinca 1966. u predgrađu Glenageary u Dublinu kao treće od petero djece Seana O'Connora i njegove supruge Marie. Par se vjenčao mlad i njihova je veza, često burna, završila kada je O'Connor imala osam godina. Braća su u razvodu pripala ocu dok je Sinead ostala živjeti s nasilnom majkom prolazeći svakodnevna zlostavljanja i poniženja o kojima je kasnije često javno govorila kriveći majku za svoje probleme. 

Njezin brat, Joseph, jednom je opisao njihovu majku kao duboko nesretnu i poremećenu osobu sklonu fizičkom i emocionalnom zlostavljanju svoje djece, a Sinead je u takvom okruženju postala delinkventno dijete, krala je po trgovinama i bivala izbacivana iz katoličkih škola, a naposljetku ju je otac kod kojeg se preselila s 13 godina smjestio u rehabilitacijski centar, nekadašnji  crkveni popravni dom za djevojke optužene za sklonost promiskuitetu, kojeg su vodile sestre milosrdnice. Ta je odluka, pokazalo se, presudno utjecala na njezin život jer je jedna od časnih sestara u domu primijetila silan glazbeni talent problematične djevojčice, kupila joj gitaru i omogućila satove učenja sviranja.

Već s 15 godina s bendom brata volonterke iz doma snimila je pjesmu „Take My Hand“, a premda je zbog mladosti nisu uzeli u postavu, temelj buduće karijere bio je čvrsto postavljen. 

Godinu dana kasnije otac ju je premjestio u „normalnu“ školu U Waterfordu  i tamo je  uz pomoć učitelja snimila svoj prvi demo materijal s četiri pjesme i to je bilo to – napustila je školu i sasvim se posvetila glazbi preselivši u Dublin, a odmah potom i London. 

S takvim talentom, glasom i pojavom vrlo je brzo privukla pažnju diskografa i već 1987. za Ensign Records snimila je hvaljeni prvijenac „The Lion and the Cobra“, album na kojem su se mogli prepoznati utjecaji žanrova i glazbenika koji su je formirali, od Petera Gabriela i Princea do rapa, ali sve je to bilo savršeno složeno u sasvim originalnu cjelinu. Album je zaradio sjajne kritike i ušao u top 40 u Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu, a prilično žestokim gitarama obojena „Mandinka“ zapaženo je prošla kao single u Americi. Dobila je i nominaciju za Grammy za najbolju žensku rock vokalnu izvedbu.

Glazbeno je sve bilo više-manje odlično, ali problemi kakvi će je pratiti do smrti počeli su već tada. Već je uoči snimanja debija Sinead pokazala svoju buntovnu narav, posvađala se producentom kojeg joj je angažirala diskografska kuća i izborila se da album producira sama. U tom je periodu ostala trudna s bubnjarom Johnom Reynoldsom za kojega će se kasnije i udati. U tadašnjoj Irskoj su te godine bile razdoblje izraženih političkih tenzija, a Sinead je pod utjecajem menadžera Fachtna Ó Ceallaigha dala podršku IRA-i zbog čega je kasnije izrazila žaljenje.

Glatko je odbila i zahtjev diskografske kuće da pusti kosu i svoj izgled učini ženstvenijim. "Rekla sam im da ne želim izgledati kao njihove ljubavnice, a to im se nije svidjelo", izjavila je kasnije. Bila je buntovnica, samosvjesna i kontroverzna i do imidža joj uopće nije stalo. Iako je izgledala kao punkerica, osebujna je Sinead je zapravo bila dio pop scene kojom su tada vladali sterilni i bezlični likovi poput Phila Collinsa, a kada je 1990. objavila drugi Grammyjem nagrađeni album „I Do Not Want What I Haven't Got“ zasjenila je talentom i pojavom čitavu tu scenu. 

Premda na albumu ima mnoštvo dobrih pjesama u rasponu od dramatičnih orkestralnih balada, gitarskog rocka, protestnog folka i zaraznog pop/rocka, Princeova „Nothing Compares 2U“ donijela joj je prva mjesta na ljestvicama. Originalno sladunjava „Nothing Compares 2U“  u impresivnoj je emotivnoj izvedbi Sinead O'Connor, praćenoj suzama u spotu, koje je kasnije objasnila žaljenjem za majkom poginuloj u prometnoj nesreći 1985. godine, postala jedna od najpoznatijih pop pjesama svih vremena i bezvremenski klasik. 

Sinead je sasvim zasluženo zaradila svjetsku slavu, ogromnu popularnost i status pop zvijezde, ali to je vrlo brzo postao teret kojeg nije željela i nikad se s njim nije znala nositi, a u to je doba i buran brak s Reynoldsom došao kraju. Privatne probleme pratili su incidenti i sukobi na poslovnoj razini pa je tako pod prijetnjom otkazivanja nastupa ishodila da se u New Jerseyju ne svira uobičajena američka himna uoči koncerta, ali su je zbog toga počele bojkotirati brojne američke radio stanice. 

Ipak, sve je to bila sasvim bezazleno prema onome što je uslijedilo 1992. nakon nastupa u NBC-jevom Saturday Night Liveu gdje je Sinead gostovala promoviravši slabašni album jazz standarda „I'm Not Your Girl“ pa izvodeći pjesmu „War“ Boba Marleyja zamijenivši neke od riječi tako da je to postalo prosvjed protiv seksualnog zlostavljanja djece u katoličkoj crkvi na užas producenata, podigla fotografiju pape Ivana Pavla II prema kameri i rasparala je uz riječi „borite se protiv pravog neprijatelja“. Nastala je neviđena pomutnja. 

NBC koji je tu večer primio više od 4000 pritužbi gledatelja doživotno joj je zabranio nastup, a gnjevni su vjerski fanatici masovno na ulicama uništavali njezine ploče i fotografije. Premda su joj namjere bile časne, opravdane i ispravne, takav publicitet donio joj je mnogo štete. Na sljedećem nastupu uživo toliko su je izviždali da nije mogla nastupiti, a krajem 1992. vratila se živjeti u Dublin.

Paradoksalno,  unatoč svom preziru prema crkvenoj hijerarhiji, O'Connor je uvijek tvrdila da je praktična vjernica i predana katolkinja. Ni njezin četvrti album, „Universal Mother“, koji uključuje autorski doprinos  Germaine Greer i Kurta Cobaina, nije uspio ni približno dosegnuti razinu i uspjeh prva dva albuma i već je tada bilo jasno da joj je karijera u nepovratnoj silaznoj putanji. Nije se ustručavala govoriti o svojim problemima s mentalnim zdravljem pa je tako 2007. javno obznanila da pati od bipolarnog poremećaja.

Nakon što se rastala od supruga, prošla je dugu borbu za skrbništvo s novinarom Johnom Watersom, koji je bio otac njezinog drugog djeteta, kćeri Roisin, a tada već nagomilani stres naveo ju je da pokuša samoubojstvo 1999. godine. U jednom od bizarnijih trenutaka života zaredila se za svećenicu u latinskoj tridentinskoj crkvi, neovisnoj katoličkoj crkvi, koja nije u zajedništvu s Rimom. U tom je trenutku postala predmet žaljenja i nitko više nije razmišljao o njezinoj glazbi. Bio je to tužan trenutak žene ogromnog talenta.

Bila je u kratkom drugom braku i s novinarom Nickom Summerladom prije nego što je uskoro nakon toga dobila treće dijete, Shanea, s glazbenikom Donalom Lunnyjem. Vratila se u studio 2000. kako bi snimila autorski album „Faith and Courage“, ali album se nije uspio probiti ni među 20 na ljestvicama. 

Stvari su joj i privatno i poslovno izmicale iz kontrole, mentalno i tjelesno zdravlje bilo joj narušeno, a osim s dijagnosticiranim bipolarnim poremećajem, borila se i s bolnim stanjem fibromialgije. Solidni album "Sean-Nos Nua" iz 2002. sadržavao je obrade tradicionalnih irskih narodnih pjesama. Godinu dana kasnije objavila je kompilaciju prethodno neslušanih pjesama i demo snimaka prije nego što je objavila da se povlači iz glazbe. 

Svoje četvrto dijete, Yeshua Francisa Bonadia, rodila je 2006. godine, a otac joj je bio njezin tadašnji partner Frank Bonadio. Sljedeće godine izdala je slabašni album, „Theology“, koji je prošao prilično nezapaženo, a nešto je bolje prošao album „How About I Be Me (and You Be You)“ objavljen 2012., koji je dosegao peto mjesto u Irskoj i 33. mjesto na ljestvicama u Velikoj Britaniji. Treći brak 2010. s dugogodišnjim prijateljem Steveom Cooneyjem trajao je manje od godinu dana. O'Connor je dala naslutiti da još uvijek može dobrim albumom iz 2014. „I'm Not Bossy, I'm the Boss“, međutim to je, ispostavilo se, bio labuđi pjev. Nikada više nije snimila ni objavila ništa, a njezino se mentalno zdravlje i dalje pogoršavalo. 

U studenom 2015., nakon što se oporavila od histerektomije, objavila je poruku na Facebooku u kojoj je objavila da se nalazi u irskom hotelu i da razmišlja o samoubojstvu. Pronašli su je živu i stavili pod medicinsku skrb. Nesposobna otrgnuti se od religije Sinead je 2018. prešla na islam i promijenila ime u Shuhada, ali je nastavila nastupati pod svojim pravim imenom.

Objavila je memoare, „Sjećanja“, u lipnju 2021, a strašna joj je trauma stigla u siječnju 2022., kada si je život oduzeo njezin 17-godišnji sin Shane. Sinead je nakon njegove smrti objavila niz zabrinjavajućih tweetova, pokazujući da razmišlja o samoubojstvu.

Sinéad O'Connor bila je rijetko talentirana glazbenica koja se protiv svojih  demona borila glazbom, ali nažalost po glazbu borbu je izgubila.