Piše Mirna Dizdarević Rogić: Svi oko vas su super pozitivni i život im cvjeta? Ne brinite, to je samo - 'toxic positivity', trend kojem želimo što skoriji kraj

Udobno ste zavaljeni na kauču, uzimate mobitel, i počinjete scrollati. Gledate slike s egzotičnih destinacija, tu i tamo neki recept, reklamu za jednu te istu stvar koju reklamira dvadeset različitih influencera u isto vrijeme, i onda odjednom, prosvjetljenje! Pozitivni citat koji vas napominje da je samo vaš osmijeh dovoljan da dosegnete daleke zvijezde. Budi sretan/sretna  da bi i drugi bili sretni gledajući tebe. Samo pozitivno, samo s osmijehom, i nemojte ni slučajno pokazati neku emociju koja nije pozitivna jer, to nije prihvatljivo. Ako je i vama preko glave konstantnog forsiranje pozitive, posebno onda kada vam nije do života - dobrodošli u klub.

Toxic positivity, ili toksična pozitivnost, odnosi se na pretjerano i često nerealno naglašavanje  pozitivnog stava, bez obzira na okolnosti i emocije koje doživljavate. Uključuje uvjerenje da se trebamo usredotočiti samo na pozitivne aspekte raznoraznih situacija i potisnuti sve negativne emocije koje nam možda baš u tom trenutku naviru. Ovakav način razmišljanja nas navodi da poništimo vlastite  istinske osjećaje tuge, ljutnje, frustracije ili boli. U svijetu koji nas neprestano tjera da imamo sretno lice, i da nađemo uvijek zlatnu sredinu u svakoj situaciji, koncept pozitivnosti je zauzeo centralno mjesto.

Da se razumijemo, održavanje pozitivnog stava i razmišljanja može biti iznimno korisno za naše emocionalno zdravlje, (dok nas), ali nas upravo stalno anuliranje bilo kakve druge emocije koja nije pozitivna dovodi do termina toksične pozitivnosti.

U jednom od prijašnjih tekstova za Elle sam pisala o tome kako u današnjem vremenu ne možemo biti zadovoljni prosječnošću jer nas fiktivni svijet društvenih mreža obavija velom zablude da su svi bolji, uspješniji, i pametniji od nas. Upravo i toksična pozitivnost doprinosi tom osjećaju ništavosti kroz neumoljivu potragu za srećom po cijenu ignoriranja naših stvarnih osjećaja. 

Možda sada razmišljate da nisam sva svoja, i niste sigurni o čemu pišem, jer tko ne bi želio poticati pozitivnost?! Sigurno se na površini ovakvi koncepti čine bezopasnim ,ali se ispod te naizgled blještave vanjštine krije opasna struja koja ima moć da sputava našu emocionalnu raznolikost, te spriječi istinski rast koji je pred nama. Potiskivanjem negativnih emocija u ime bezuvjetne pozitivnosti, u sebe stavljamo tempirane emocionalne bombe koje će kad-tad eksplodirati. Svi bi trebali biti svjesni da neispoljeni osjećaji ne nestaju samo tako, oni se vješto skupljaju ispod površine, te nerijetko mogu prerasti u znatno dublje i veće probleme.

Često imam osjećaj da nove generacije imaju sve veće izazove glede mentalnog zdravlja upravo zato što smo uvjetovani vjerovati da trebamo biti sretni pod svaku cijenu. Nemoguće je pričati o ovoj tematici, a ne spomenuti utjecaj društvenih mreža zbog kojih lako upadamo u zamku uspoređivanja naših života s idealiziranim verzijama tuđih života. Toksična pozitivnost se hrani takvom kulturom usporedbe, ona nas uvjerava da ako nismo stalno veseli i uspješni, blago rečeno propadamo. Taj pritisak koji nas prati da cijelo vrijeme moramo izgledati sretno, samo dovodi do gušenja naših istinskih emocija, i samim tim nas samih.

Kontradiktorno je da u doba kada se najviše priča o mentalnom zdravlju, imamo i ovaj „positivity“ pokret koji sputava najprirodniji aspekt ljudskog bića - emocije. Sve više imam osjećaj da idemo u pravcu gdje će nam biti uskraćena prilika da podijelimo svoje probleme i osjećaje s drugima. Postajat ćemo sve izoliraniji, naši problemi će biti nevažni, i bit ćemo nedostojni pažnje. Zar ćemo se bojati da osjećamo? Ne želim to prihvatiti. Kao netko tko je veoma osjećajna osoba, koncept toksične pozitivnosti me iznimno zabrinjava. Zabrinjava zbog činjenice da smo sve manje u dodiru sa sobom, ali i isto tako jer sama vidim da ljudi oko mene smijehom i pozitivnom znaju  maskirati svoju duboku tugu.

Čini se da skrivanjem „negativnih“ emocija iza usiljenog osmijeha, sebe lišavamo bilo kakve motivacije da donesemo istinsku promjenu. Napredak dolazi iz priznavanja problema, i rada na rješenjima, a ne iz motivacijskog citata na Instagramu. Sama sam se znala naći u situaciji gdje ne znam kako se osjećam, treba mi netko ili nešto da me izvuče iz osjećaja. Čitala bi te takozvane pozitivno - motivacijske citate, nekada bih ih i podijelila s prijateljicama, ali jesu li ikada ikoga učinili da se osjeća bolje, da napravi promjenu? Mene zaista nisu, a ako vas jesu, molim vas da mi javite. 

Kako bi se mogli izboriti s pogubnim učincima toksične pozitivnosti koja je sveprisutna u našem društvu, moramo početi s prihvaćanjem svih naših emocija. Priznavanje i dopuštanje da osjetimo doslovno sve, ključno je za vođenje ispunjenog života.

Osim toga, mislim da je krajnje vrijeme da redefiniramo što uopće znači biti pozitivan. Za mene pozitivnost nije nalijepljen osmijeh 24/7, već suočavanje s izazovima koje nam život nosi. Pozitivnost je isto tako prihvaćanje  realnosti, kakva god ona bila, i nošenje s njom onako kako mi mislimo da je najbolje, a ne kako nam društvo nameće. Moramo biti svjesni da našu vrijednost određuju emocije, a ne naša sposobnost da ih potisnemo. Zar pozitiva ne bi trebala značiti da možemo uživati i tugovati u svojim osjećajima? Toksična pozitivnost bacila je sjenu na nove generacije, gurajući nas prema laži stalne sreće koja je u konačnici štetna za naše emocionalno i mentalno zdravlje. Za mene je pozitiva jednostavno osjećati sve, bilo gdje i bilo kada.